Postala sam tehnološki višak gotovo u isto vrijeme kada sam dobila rješenje o drugom stepenu invalidnosti! Ali nisam sama – sve moje kolegice i kolege u Gimnaziji u Bosanskoj Krupi su u istoj situaciji, svi smo tehnološki višak!
Pravilnikom o definiraju kriterija za proglašavanje uposlenika za čijim je radom djelimično ili potpuno prestala potreba utvrđene su procedure i uvjeti za prestanak rada uposlenika (u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama na području Unsko-sanskog kantona) koji imaju zaključen ugovor o radu na neodređeno, puno ili nepuno radno vrijeme, i imaju položen stručni ispit.
Nekoliko godina unazad prolazila sam kroz isto rešeto bodovanja te sam normu časova popunjavala u dvije škole.
Prema posljednjem Pravilniku, donesenom bez usaglašavanja sa Sindikatom, što je jedan od razloga za generalni štrajk prosvjetara, uopšte se više ne boduju pohađani seminari, treninzi, usavršavanje vještina, sposobnosti za unapređenje procesa učenja, podučavanja i upravljanja procesima učenja, nego uglavnom radni staž u struci. Za objavljene radove u stručnim časopisima i slično dobivalo se samo pola boda ili bod, ali ne po objavljenom radu, što mi također nije išlo u prilog jer sam do sada objavila dosta radova u vrlo respektabilnim svjetskim izdanjima.
Nije bodovano ni mentorstvo učenicima ili grupama učenika koji su postigli značajne rezultate na takmičenjima svih nivoa.
Kako sam kao nastavnica matematike i fizike radila u takozvanim ratnim školama, a od 1994. do kraja rata u BiH i u eksteritorijalnim školama za djecu prognanike iz BiH u Hrvatskoj – to mi je bila radna obaveza – taj period mi nikad nije upisan u radnu knjižicu i nije priznat kao radni staž i zbog toga sam, prema ovom Pravilniku, izgubila dosta bodova u odnosu na kolege kojima su te godine priznate.
Nakon rata, kao povratnica u BiH, nastavila sam raditi kao nastavnica matematike i fizike u školi u kojoj sam i sada. Sjećam se perioda kada sam, zajedno sa djecom, radila u tako hladnim učionicama da smo morali imati rukavice, prave, ne one metaforičke. Posebno zanimljivo je bilo kada smo čekali table za učionice i časove matematike radili naslijepo: djeca su zadatke pisala u sveske samo na osnovu mojih usmenih uputa – ta metoda im je držala stoprocentnu pažnju!
Za status tehnološkog viška, osim rješenja i pozivanja na članove Pravilnika, nisam očekivala obrazloženje. Niko od nas to nije vidio kao ličnu nepravdu. Mislim da smo se ipak svi nekako prešutno složili sa stanjem bez obrazloženja i uplovili u haos traženja slobodnih mjesta prema rang-listama objavljenim na stranici Ministarstva obrazovanja, naravno uz pretpostavku da su sve škole svoje uposlenike bodovale pošteno, isključivo prema Pravilniku.
Dodatni problem je to što je Pedagoškim standardima tačno određen minimalan broj učenika u jednom razredu, a u školskim klupama je smanjen broj djece – mi imamo egzodus stanovništva jer šanse za normalan život postaju sve manje i manje. Ovo je pravi manifest siromaštva: iseljavanje, pad nataliteta, manjak kvalificiranog kadra, a škola kao obrazovna institucija odražava ono šta se događa u zemlji.
Naime, mi smo zemlja gdje djeluje takav socijalni i ekonomski model društva u kojem je gotovo nemoguće preživjeti bez ogromne kamatne stope na kredite. Nema jasnih kriterija ni za šta, i sve može. Škole su jadne: ormari sa krivim vratima puni otpisanih udžbenika; nema ekscesa u smislu estetike i udobnosti; sve laboratorijske radionice, dodatni priručnici i materijal za nastavu svode se na minimum; nastavnik je postao beznadežni gubitnik i sivi mediokritet koji jedva sastavlja kraj s krajem, pa više ne ide na seminare, ne prijavljuje se na radionice, online takmičenja... Upravo je ta svjesnost i uzaludnost poštenog posla ublažila gorljivost i strast i sada imamo sistem koji čine dvije skupine ljudi: jedna se bavi proizvodnjom stvarnog rezultata – podučava, a druga se bavi aktivnošću koja proizvodi nešto što nema realne primjene. Zadaća birokratskog aparata ministarstava obrazovanja ili pedagoških zavoda (čiji zaposlenici sjede gotovo jedni drugima na glavama) jeste da napune učiteljev dan monstruoznom papirologijom: programima, planovima lekcija, izvještajima... Ako slučajno učitelj, ma kako dobar bio, nema obični datum na dnevnoj pripremi (ponekad naprosto prati dinamiku razreda), izlože ga stubu srama i poniženju do te mjere da u njemu odvrate svaku želju za otporom. Jedan od direktora čiju vladavinu sam preživjela tražio je od mene da sklanjam postere sa zidova učionice kako se ne bi oštetili zidovi!!! A pitanje je šta tačno kontrolišu – moju aktivnost ili moje papire?
Tokom cijele moje obrazovne karijere niti jedan predstavnik ove elite nije došao na moj čas, moju izložbu, nikad se nisu zanimali šta radim. NE MARE! Zašto? Pa zato jer bi trebali razumjeti šta radim, a jedino što razumiju je dodavanje brojeva i datuma u tabele izvještaja. U isto vrijeme, obje skupine primaju platu, s tim da se ne usuđujem uporediti ih sa mojom.
A meni su nauka i škola – život!
Nauka je postala moja velika ljubav u trenucima kada sam pročitala knjige Yan Bibian na Mjesecu Elina Pelina i Atomino Marcella Argillija. Studirala sam matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, Pedagošku akademiju i fiziku sam završila u Banjaluci na Prirodno-matematičkom fakultetu, na Odsjeku za fiziku. U toku rata u Bosni i Hercegovini radila sam u nekoliko škola, do kojih sam kilometrima pješačila. Volontirala sam u eksteritorijalnoj školi Marne za djecu iz BiH koja su izbjegla u Republiku Hrvatsku i tada sam shvatila da je biti učiteljica stanje uma i način života koji uključuje ljubav prema djeci, strpljenje i ustrajnost, osjećaj odgovornosti, obavezu i predanost poslu, smisao za humor, maštovitost, optimizam, domoljublje. U svojim lekcijama đake, prije svega, podučavam da vole prirodu, da je njeguju, da vide savršenstvo zakona u okolnom svijetu. Moji učenici posebno vole raditi sve vrste eksperimenata – stoga učionica fizike postaje prava mala akademija znanosti.
Od 1998. godine do danas moji đaci bilježe mnogo pobjeda na kantonalnim takmičenjima u fizici (u konkurenciji 22 srednje škole) i plasman na takmičenje na nivou FBiH, te na jedno takmičenje u fizici na nivou BiH, 1998. godine, a JU Opća gimnazija Bosanska Krupa je učestvovala i na testiranju učenika drugog razreda u znanju iz fizike 2008. godine, u organizaciji Agencije za standarde i ocjenjivanje, te je testirani razred postigao natprosječne rezultate po ostvarenim bodovima na nivou BiH (prosjek je bio 42,94%, a testirani razred je imao prosjek 51,68%).
Radeći s djecom, kreirala sam strip za učenje kvantne fizike Lov u kvantnoj džungli i na jednostavniji način objasnila nerazumljivu lekciju Heisenbergovo načelo neodređenosti. Strip je dostupan na ToonDoo i na finalnom takmičenju Microsoft foruma inovativnih učitelja i nastavnika Partners in Learning Forum (forum nastavnika iz BiH koji se ističu inovativnim primjerima upotrebe informacijskih i komunikacijskih tehnologija u nastavi) bio je veoma zapažen. Rad je također prihvaćen za objavljivanje u zborniku radova 3rd International Scientific Conference Pedagogy, Education and Instruction. Godine 1995. sam certificirana za brainstorming metodu stvaralačkog mišljenja, Tylerov model izrade curriculuma, problematiku školske discipline, Daleov stožac iskustva, prevenciju i borbu sa PTSP-om kod djece sa ratnim i drugim traumama, Ellisov ABC model mišljenja, Cogov model grupnog razvoja, Žirafinu učionicu, rješavanje konflikata... Prošla sam niz edukacija, među kojima ističem Zdravstveno obrazovanje mladih, Kompetencije nastavnika u inkluzivnom pristupu, Savremeni trendovi u nastavi prirodnih nauka – data logging... Uspješno sam prošla obuku Mala škola mira; trenutno sam na volonterskoj funkciji nacionalne koordinatorice Svjetske sedmice svemira za BiH i ambasadorica International Youth Math Challenge za BiH. Uvrštena sam među govornike manifestacije European Space Talks, voditeljica sam projekta Cubes in Space, u okviru kog je BiH prvi put uključena u eksperiment što se ovih dana lansira u stratosferu; mentorica sam na pet projekata za Schuler Helfen Leben, od kojih su dva uvrštena u Uspješne priče (The Nail Polish Art i Infinity World) i dvaput me COI Step by Step nominovao za najinovativniju nastavnicu u BiH; proglašena sam šampionkom inkluzije u BiH. Pišem blog, uređujem svoju internet-stranicu i za mene je svakodnevno pisanje samo po sebi blagoslov, radostan i iscjeljujući proces, iako imam teško oboljenje oka i skoro sasvim sam izgubila vid.
U isto vrijeme kada sam proglašena tehnološkim viškom dobila sam rješenje o invalidnosti druge kategorije i smanjenje radne sposobnosti. Naime, imam tešku miopiju i makularnu degeneraciju, što je jedan od vodećih uzroka sljepila u svijetu. U oktobru prošle godine na oku sam imala ablaciju mrežnjače, te na desno oko vidim 20%, uz dioptriju od -12, a na lijevo vidim 90%, uz dioptriju od -12,5D. No, znam da svaka osoba, bez obzira na dijagnozu, ima pravo na samoodređenje – pravo odlučivanja kako živjeti i šta raditi, biti punopravni član društva, što uključuje i pravo na rad. U vezi s tim mi je potrebna posebna podrška okoline, ali ja je nisam dobila. Sada se nastojim što bolje prilagoditi svom slabom vidu i sretna sam jer me još uvijek služi lijevo oko.
Kada kažem da nisam dobila podršku radne okoline prvenstveno mislim na sindikat, o kom nemam mnogo riječi pohvale. Naime, moje oboljenje i liječenje je iziskivalo češća odsustva s posla i niko ispred sindikata (osim dvije kolegice koje su došle u svojoj režiji) nije mi došao u posjetu, iako su posjećivali druge kolegice. Moja ravnateljica se hvali da njoj fali nekoliko organa, ali i dalje obavlja svoje dužnosti i obaveze, aludirajući valjda na moje odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad, a kolege koje su članovi sindikata šute. I razumijem ih, djelimično – do trenutaka u kom pristaju dobrovoljno slušati omalovažavanje i podsmijeh direktorice na moj račun.
U početku nisam brinula od čega ću živjeti jer mi je priznato pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana rasporeda na drugo radno mjesto, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, kao i od dana završene prekvalifikacije ili dokvalifikacije do rasporeda na drugo radno mjesto. Ali, kako poslodavac izgleda ne planira do isteka mandata donijeti bilo kakav novi ugovor o radu zbog moje promijenjene radne sposobnosti – bojim se da bi se ovo pravo na plaću moglo pretvoriti u dugotrajne radne sporove i moje troškove u traženju prava zakonskim putem. Jednostavno: direktorica škole problem ignoriše i jasno daje do znanja da se ne želi time opterećavati jer je na isteku mandata, da je se to ne tiče.
