Foto: Nicolas Bertrand
Dok sjedam za sto ispred sale srce mi lupa kao da ću odmah morati odigrati kilometarski monolog pred stotinama ljudi. Na sreću dolaze još dvije djevojke mojih godina. Malo mi je lakše. Ispitivački gledamo oko sebe, odmjeramo se međusobno i polahko počinjemo upoznavati jedni druge.
Među učesnicima radionice upoznajem Vedada. On je opušteniji od mene jer mu je ovo drugi put da učestvuje u glumačkoj radionici SARTR-a, a ima 14 godina. Kaže da se prijavio zato što voli da glumi i zato što je to dobra prilika za upoznavanje novih ljudi. U glumi kaže najviše voli to što može postati bilo ko u jednom trenutku i nakon toga opet biti on sam, može se potpuno opustiti i pustiti mašti na volju improvizirajući u raznim scenama. Osim njega i mene, tu je još tridesetak mladih ljudi iz Sarajeva. Najmlađa učesnica ima devet godina i zove se Ilda, ide u osnovnu školu Musa Ćazim Ćatić i svira violinu. Prijavila se, kaže stidljivo, radi druženja i da proba nešto novo, a tu je zajedno sa svojom prijateljicom Monom.
Već pomalo opušteniji iščekujemo da se pojavi neko ko će reći da radionica napokon počinje. U međuvremenu svi sa znatiželjom posmatramo gostujuće glumce koji će sa nama učestvovati u radionici. U prostoriju ulazi Christiane Véricel, gospođa koja će voditi radionicu. Počinje pričati na francuskom, a prevodilac pojašnjava na nama razumljivom jeziku sve što ona govori. Poziva nas da uđemo u salu. Razmišljam o tome kako će stalno prevođenje možda uticati na dinamiku rada: reci-prevedi-uradi, reci-prevedi-uradi...
Počinjemo s radom, vraća se nervoza u stomaku, dlanovi se znoje i srce ubrzava ritam. Strah od javnog nastupa vibrira salom. Christiane nas dijeli u dvije grupe i objašnjava nam da dvije linije selotejpa zalijepljene paralelno na podu u razmaku od par metara predstavljaju našu scenu. Pojašnjava: kada se nalazite iza linije vi ste vi, a kada pređete crtu vi ste glumci koji glume svoje uloge. To smo brzo naučili.
- Sada recite svoje ime.
- J'aime apelle Fred!
- Ja se zovem Kamra (tiho).
- Glasnije reci svoje ime i slobodno dodaj još nešto uz to, ljuta si!
- Ja se zovem Kamra! Jel ima neko problem s tim? (glasnije)
- Puno bolje, Kamra!
- Ja se zovem Ivan, ko me dotakne bogin je! (smijeh iza scene)
Pozorišna scena ubrzo je progutala našu tremu. Iako nam još nije jasno šta tačno radimo i zbog čega glasno izvikujemo svoja imena lupajući crvenim štapom autoritativno o pod, vidljivo je da uživamo i voljno učestvujemo. Fred i Bambi demonstriraju, svima nam se sviđa kako glume. Razmišljam o tome koliko im je vremena trebalo da usavrše izraze lica i pokrete tijela da tačno odgovaraju onome što se od njih traži. Christiane polahko počinje da proširuje priču; sada ljutito marširamo s jedne na drugu stranu pogleda uprtog negdje ispred sebe. Dozivamo osobu s druge strane scene a ona se uporno ne odaziva pa na kraju bijesno trčimo do nje te je izvlačimo na sredinu scene da bismo istresli na nju svoju frustraciju zbog neposluha. Nekima malo lakše idu od ruke scene glumljenja bijesa dok se neki ne mogu oduprijeti nagonu za smijanjem. Ne osjeti se više nervoza i drhtanje u našim glasovima, već smo se uživjeli u uloge i sve slobodnije se krećemo po sceni izmišljajući nove odgovore i vježbajući intonaciju koja ima jako veliki značaj u predstavi s obzirom na to da svi ne govorimo istim jezikom. Fred na primjer govori francuski, a Bambi arapski, no svi se glumeći međusobno razumijemo jer pričamo univerzalnim govorom tijela, izraza lica i intonacije. Svako malo nečija replika izazove provalu smijeha. Atmosfera za rad je odlična. Dva sata rada dnevno se sada čine prekratkim. Jedva čekam sutra!
Sljedećih dana uvježbavamo različite varijacije priča koje slažemo. Sviđa mi se način na koji Christiane radi. Pravi kostur priča pojašnjavajući nam riječima šta sljedeće trebamo uraditi. Ali u isto vrijeme ona također dopušta i da se priče razvijaju po svom unutarnjem zakonu te nas pušta da ih i sami mijenjamo prema onome što osjećamo u trenutku dok smo na sceni. U jednom trenutku mi smo sluga kralju koji nas tjera da počistimo nered u jednoj od soba zamišljenog dvorca, ali čim kralj napusti scenu postajemo i sami nemilosrdni kraljevi ili kraljice dozivajući novog slugu ili sluškinju te se ograđujemo od odgovornosti. Kako niko od nas ne želi preuzeti odgovornost za nered (simbolično predstavljen maramicom koju je neko nehatno bacio na sredinu scene) svi počinjemo panično trčati po sceni, sumanuto mašući rukama. U jednom trenutku se svi zaustavljamo na sceni uzvikujući s gađenjem rečenice tipa: Fuj, ko je to mogao uraditi!, Ne znam ko je, ali ja sigurno nisam!, Nikad ništa gadnije nisam vidjela!...
Odjednom neko od nas optužuje nasumično neku osobu da je kriva i lanac optužbi se nastavlja da bi na kraju došao do Bambija koji mora pokupiti nered prethodno bezuspješno zahtijevajući da mu se za tu rabotu pošteno i plati. Svi sa velikim olakšanjem sjedamo na pod vidjevši da je nered saniran i uz harmoniku jednoglasno pjevušimo neku francusku pjesmicu. Utom Fred udara nekoliko puta štapom o pod i utrčava na scenu proglašavajući je svojom teritorijom te nas istjeruje štapom napolje. Sada smo već potpuno slobodni na sceni i svi dižemo ruke kada Christine pita ko bi želio odglumiti neki dio performansa.
Sada nas ima nešto manje jer su neki odustali. Semir, na primjer, već ima iskustva sa glumom, (glumio je u amaterskim predstavama i u ispitnoj predstavi dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu), pa su mu vježbe koje smo radili bile prejednostavne. Možda je on ipak, kaže, navikao na tradicionalniji teatar, a ono što je radionica nudila bilo je malo „postmoderno“ (omeđivanje scene ljepilom, kruta podjela na iza i ispred linije i sl.). Nedostatak radionice je, kaže, bio i u otežanoj komunikaciji, posebno za Bambija koji govori arapski jezik, a nije imao svog prevodioca. Neki su odustajali i zbog obaveza pa se vraćali narednih dana. Na kraju nas je ostalo devetnaest.
Zadovoljni smo, jer ono što sklapamo dobija cjelovitiji smisao. I meni se čini da počinjem shvaćati o čemu se u ovom performansu radi. To je očito spoj nekoliko kratkih priča o autoritetima i njihovoj stalnoj smjeni, o odgovornosti i moći. Posebno mi je lijepo gledati kako se ljudi polahko saživljavaju sa scenom, kako sve bolje artikulišu tijelom i intonacijom ono što žele reći. Christiane hvali naš napredak. Željno iščekujemo ostale dane radionice i sklapamo nove priče koje govore o gladi i pohlepi. Christiane polahko u scenu uvodi jedan po jedan dodatak. Prvo je to prethodnog dana bila muzika, pa nam se konačno objasnilo šta to onaj čovjek sa harmonikom (imenom Žerald) radi tu i koja je njegova uloga. Sa dodatkom muzike i priče su postale još bolje i napetije.
Sljedećeg dana radili smo na priči o teritoriji i autoritetu. Jedno po jedno ulazimo sa stolicama koje redamo jedne pored drugih smještajući se odlučno na njih i uzvikujući s negodovanjem kada god bi se neko novi smjestio tik do nas. Nakon što svi zauzmu svoje mjesto, jedna glumica počinje u tri navrata glasno i iritirajuće nešto nabrajati i zvocati čitavoj grupi na šta je Bambi na kraju izbaci sa scene. Uto se začuje strašno lupanje i gromoglasna dernjava autoritativnog Fredovog glasa iza scene. On ulazi i razjareno rastjeruje sve glumce te proglašava čitavu scenu svojom teritorijom.
Christiane je jako dobra učiteljica, ona pušta da svako od nas nađe svoj način glume i svoj sopstveni izraz. Nema pritiska da se bude najbolji svaki put, pušta nas da nađemo unutrašnju motivaciju kroz improvizaciju. Jedino što joj u ovom trenutku zamjeram je to što ne priča sa nama o samom performansu, o tome šta on znači i kako ga treba razumjeti.
U drugoj varijaciji priče sa stolicama novi glumci ulaze i zauzimaju sada već slobodne stolice, a Fred ulazi zadnji i sa središnje stolice izbacuje Bambija. Smjestivši se, on počinje šuškati nekim papirom ispod majice tako skrećući pažnju u nekoliko navrata na sebe. Ne mogavši više odoljeti ispod majice vadi hljeb na šta mi svi žudno pružamo ruke prema njemu. Jedan od glumaca ga u zanosu ščepa za ruke i Christiane nam daje znak da improviziramo prateći njegovu inicijativu pa se svi počesmo s Fredom boriti za komad hljeba. Fredu hljeb ispada na pod, ali ga sada odjednom niko kobajagi neće, no svi se oblizuju i gledaju ga preko oka. Fred skače sa stolice, hvata hljeb i bježi sa scene dok ostatak ekipe razočarano i negodujući napušta scenu.
Danas je performans. Jedva čekamo da pokažemo pred publikom svoje novo umijeće. Prije početka imamo generalnu probu i Christiane dodaje par manjih izmjena i nekoliko novih scena. Ja nemam tremu, već sam se nekako navikla na scenu, ne znam da li se drugi plaše. Generalna proba nije prošla u baš najboljem redu, potkradaju se tu i tamo neke greške, zaboravlja se ko kada šta govori. Christiane nas napominje da se opustimo jer ovo neće biti prava predstava, već samo performans, prezentacija našeg petodnevnog rada. Nakon naše prezentacije, Fred i Bambi će odigrati četiri kratke predstave pod nazivom Čovjek koji hoda (L’homme qui marche).
Performans počinje i sve prolazi bolje nego što smo se nadali. Niko nije zaboravio tekst, niko se nije smijao u pogrešnom trenutku. Atmosfera ozbiljnosti je ispunila salu. Osim jedne manje improvizacije u trenutku zaborava, sve smo odglumili dobro i nemnogobrojnoj publici u SARTR-u (sastavljenoj od naše rodbine i prijatelja) performans se svidio. Opet harmonično pjevušenje francuske pjesme, hvatanje za ruke u jednom velikom redu na sceni, naklon, kraj.
Sada i mi postajemo dio publike i gledamo četiri kraće predstave u kojima glume Fred i Bambi. Predstave su također varijacije sličnih tema koje smo i mi u performansu pokušali predstaviti. Problematiziraju pohlepu, glad, autoritet i vlast, teritorijalnost i postavljanje granica.
Njihove predstave su komične, svi se smiju. Između svake od četiri kratke predstave Christiane ustaje i razgovara sa publikom o tome šta oni misle da se desilo u predstavi. Svi se slobodno javljaju za riječ, čak i mi koji smo učestvovali. Svačije shvatanje predstave se uvažava jer su sva slična, sa nekim manjim razlikama. Suština se ne mijenja.
Sada shvatam zašto Christiane nije sa nama pričala o predstavi i o tome šta ona za nas znači. Predstave za svakoga imaju individualno značenje koje on u svom iskustvu prepoznaje. Ona kaže da u svojoj pedagogiji nikada unaprijed ne daje objašnjenja već pušta da ljudi kroz rad i iskustvo shvate suštinu. Christiane objašnjava kako su priče koje ona priča univerzalne za svakog čovjeka na planeti, sa manjim kulturnim varijacijama. Ona stvara priče koje svako može razumjeti. Predstava se završava i Christiane zahvaljuje svima što su se pojavili tako nemnogobrojni (smijeh u publici).
Nakon predstave svi su pozvani na piće ispred sale. Izlazimo iz tame pozornice naviknuti na mrak, napolju je još dan i oči se polahko navikavaju na svjetlost. Samo što sam napustila salu, Amir (prevodilac) me poziva da se vratim unutra jer me Christiane zove. Iznenađena sam i razmišljam šta bi mogla da mi kaže. Možda sam izgubila mobitel, provjeravam torbu. Dolazim do Christiane i prevodilac prevodi njene riječi.
Hana (jedna od učesnica) i ja pozvane smo da posjetimo teatar Image-Aiguë u Francuskoj i učestvujemo u teatarskoj radionici koja će se održati od osmog do trinaestog jula. Da mi je neko pet dana prije rekao da ću se prijaviti na teatarsku radionicu i svojim novootkrivenim talentom za glumu zaslužiti putovanje u Francusku ne bih mu povjerovala i vjerovatno bih se samo ironično nasmijala i rekla nešto kao: Mažda u nekom paralelnom univerzumu. Eto, izgleda da se ipak ne moramo uvijek pozivati na paralelne univerzume.
Teatarska radionica u kojoj sam učestvovala dio je projekta Chôros, a Christiane Véricel je članica teatra Image-Aiguë (što u prevodu glasi jasna slika) koji zajedno sa SARTR-om učestvuje u projektu. Projekat Chôros sufinansiran je od strane EU Europian Union creative programa, a učesnici su umjetničke trupe iz Francuske, Portugala, Maroka, Gruzije, Bosne i Hercegovine. Cilj ovog projekta je, kako sam iz razgovora sa Christiane saznala, kulturna razmjena između centra i periferije, tj. omogućavanje učešća u kulturnom stvaranju svim slojevima društva i svim ljudima bez obzira na to odakle dolaze, kojim jezikom govore, kako se zovu, izgledaju i sl. Christiane objašnjava kako radi drukčiju formu teatra koja se ne oslanja samo na tekst. U njoj ima jako puno gesta, i velika je važnost glasovnih intonacija koje pomažu u tome da razumijemo priču a da pri tome ne moramo razumjeti tekst. Namjera joj je raditi teatar sa ljudima različitih kultura tako da se oni osjećaju lagodno jedni s drugima i da se uprkos razlikama, ili upravo zahvaljujući njima, razumiju.
Dok odlazim kući mislim o svom budućem pozivu. Vedad kaže da je njegov prvi susret s glumom bio na dramskoj sekciji koju je vodila upravo njegova nastavnica jezika i književnosti. Znanje koje sam stekla na radionici koristit će mi u budućnosti ako nađem posao u školi. Onda ću pokušati kroz dramu krojiti s učenicima univerzalne priče koje ljude približavaju jedne drugima, a ne one koje ih udaljavaju.
