Ne zna se ko više zazire od razgovora o seksu, roditelji ili djeca. Roditelji smatraju da je bitno na djecu prenijeti svoje vrijednosti, te ih naoružati znanjem vezanim za ovu temu, ali nisu posve sigurni na koji način da joj pristupe, niti koliko da otkriju.
Iako znaju da je takvo mišljenje iracionalno, radije misle da će njihova djeca čekati prvu bračnu noć, ili bar da napune tridesetu, da bi stupili u seksualne odnose (u Americi je situacija takva da 7 od 10 Amerikanaca/Amerikanki postaje seksualno aktivan/aktivna prije 19. godine). S druge strane, djeca bi najradije da vjeruju da su plod bezgrešnog začeća. Mučna im je i pomisao da se njihovi roditelji ikad seksaju, a kamoli da sa njima pričaju o tome.
Muž i ja smo nedavno odlučili da je došao momenat da sa svojih četvoro djece, tri djevojčice u pubertetu i dječakom koji samo što nije ušao u pubertet, obavimo taj razgovor. Da se razumijemo, naša djeca nisu prošla ništa komplikovanije od možda neuzvraćene simpatije, a ni njihov krug prijatelja i prijateljica nije posebno napredan u tom smislu. Međutim, vodili smo se mišlju da je bolje da ih informiramo prije nego se nađu u situaciji da moraju donijeti odluku, a ne poslije.
Imali smo i priliku vidjeti poruke koje su razmjenjivali preko chata sa prijatelji(ca)ma, za koje smo procijenili da pokazuju loše razumijevanje seksualnosti i društvenih granica. Bilo je tu šaljivih ali neprimjerenih referenci na seksualni čin, kao i fotografija poderanih farmerica na kojima se jasno vidjelo međunožje. Naša su se djeca i njihova raja pokušavala ponašati kao odrasli, dok su se ustvari ponašala kao političari/ke. Bilo nam je jasno da im moramo objasniti neke stvari.
Tako smo na porodičnom sastanku poredali djecu na kauč i počeli temom za koju smo mislili da je najbezbolniji dio razgovora – pričali smo o tome što je neprimjereno pisati u e-mailovima, chatovima i društvenim mrežama. Pokušali smo im objasniti kako na internetu ne postoji privatnost, pa čak ni kada koristimo platforme koje nam tu privatnost navodno garantiraju. Ljudi su, pričali smo im, osim toga, nemarni i često ostavljaju svoje profile otvorene i može ih vidjeti bilo ko.
Ukoliko fotografije ili drugi sadržaji eksplicitnog karaktera dođu u pogrešne ruke, mogu se naći u situaciji da budu izloženi/e seksualnim predatorima, sajber-maltretiranju i diskriminaciji, čak i kada odrastu, jer je jako teško ukloniti nešto što jednom postane sadržajem interneta. Napomenuli smo ih da je postavljanje fotografija eksplicitnog sadržaja, ali i posjedovanje obnaženih slika drugih maloljetnika/ca nezakonito, te da se dešavalo da se tinejdžere/ke krivično goni zbog sličnih prestupa.
Međutim, čak je i ovako jednostavna tema uzrokovala vrpoljenje i crvenilo. Ne kod djece, nego kod nas. Nismo mogli pronaći način da ih uključimo u razgovor: okretala su glavu, vjerovatno pokušavajući pronaći način da ne slušaju naše sramotne riječi, a na naš signal da je razgovor završen, odjurila su glavom bez obzira. Nismo bili sigurni da je išta što smo ispričali zaista doprlo do njih. Znali smo da na sljedećem razgovoru moramo probati drugu taktiku.
Iz iskustva koje sam stekla kao zdravstvena edukatorica, naučila sam da je đake najlakše uključiti u nastavu tako što ćete čas pretvoriti u neku vrstu kviza, koji je sam po sebi zabavniji. Kao majka, međutim, znam da je jedan od najuspješnijih načina da motiviram djecu taj da im ponudim najslađi od svih slatkiša – što šareniji, sintetičniji i nezdraviji, to bolje. Šta se desilo kada sam kombinirala ove dvije strategije i razgovor o seksu pretvorila u igru?
Kupili smo kartice raznih boja koje su označavale različite kategorije: anatomiju, fiziologiju, seksualno prenosive bolesti, trudnoću, kao i seks&društvo. Zbog toga smo osmislili niz pitanja – neka od njih sa više ponuđenih odgovora, neka sa tačno/netačno, a neka sa otvorenim odgovorima, koja smo napisali na kartice. Pokušali smo predvidjeti koliko će teško biti odgovoriti na svako od pitanja, pa smo ih bodovali po skali od jedan do tri, čemu je sljedovala određena količina slatkiša (također smo u obzir uzimali koliko je određeni slatkiš popularan kada su u pitanju naša djeca, kao i njegovu veličinu).
Na porodični su sastanak naša djeca ulazila jedno po jedno, posmatrajući slatkiše, očigledno jako zainteresirana. Kada smo im rekli da ćemo opet razgovarati o seksu, počelo je negodovanje i gunđanje, koje je nestalo čim smo objasnili igru i sistem bodovanja. Svako djete voli igru, posebno onu koja uključuje šećer. Počeli smo tako što smo postavili papire sa prikazom muških i ženskih reproduktivnih organa i zamolili ih da ih obilježe. Svaki od organa nosio je tri poena. Odmah su se bacila na posao.
Kad smo došli do kartica sa pitanjima, toliko su se zagrijala i skoncentrisala na skupljanje poena, da su zaboravila da se postide. Kada bi jedno pogriješilo, drugo bi nestrpljivo dizalo ruku, mahalo, skakalo po kauču u nadi da će baš ono tačno odgovoriti na pitanje. Dobili smo odličan uvid u njihovo znanje, ali i rupe u njemu, kao i priliku da pričamo o temama za koje uopće nismo znali da će iskrsnuti. Nije nam ni na kraj pameti bilo, recimo, pričati o tome da li parovi imaju odnose dok žena ima menstruaciju ili da li je potreban recept da biste kupili kondome u apoteci.
Odgovori na prethodna pitanja služili su im kao polazna tačka za odgovore na pitanja koja su slijedila i to nam je bio pokazatelj da su nešto naučila. Jedno od pitanja je bilo Koliko su otprilike efikasni kondomi u sprečavanju spolno prenosivih bolesti? (odgovor je između 70 i 80 % za zaraze koje su nam poznate), pa je naša kćerka na pitanje Na koji je način zagarantirano da nećete dobiti seksualno prenosivu bolest? rekla: Pa, koristiti kondom je dobra ideja, ali vam očigledno ne može garantirati da se nećete zaraziti. Pretpostavljam da je odgovor apstinencija. Ili odnos sa nekim ko nikada prije nije imao seksualne odnose.
Iznenadilo nas je, recimo, da djeca nisu znala kako funkcioniraju kontraceptivne pilule, a da su znala koja je veza između HPV virusa i raka grlića materice. Iznenadili smo se i kad je naš sin tačno odgovorio na pitanje u vezi sa učestalošću genitalnog herpesa (jedna od šest odraslih osoba ga ima, ukoliko niste znali) a pri tome nije znao kako navući kondom na bananu. Sestre su mu vičući dobacivale: Moraš ga SROLATI! Vidiš s koje se strane otvara!, kao da se radi o kvizu na televiziji, dok njemu očigledno nije bilo jasno kako banana uopće može stati u kondom.
Najsmješnije je bilo kada su odgovarali na pitanje Definiraj felaciju, i, kad malo bolje razmislim, nismo previše razmišljali kada smo uvrstili to pitanje. U našu odbranu, međutim, moram reći da smo predvidjeli tri boda za tačan odgovor, jer smo znali da će biti komplikovano odgovoriti. Čak ni naša kćerka koja je luda za pozorištem i čiji je fond riječi veći od fonda riječi mnogih odraslih osoba, nije znala odgovor. Zvučalo joj je kao šekspirovski lik, pa je, nabacivši britanski akcenat izvalila: Greetings! How doest thou, dear Fellatio? Iako djeca nisu znala šta termin felacija znači, koncept im je bio poznat. Čak su nam ponudili i nekoliko kolokvijalnih sinonima.
Bilo je i komplikovanih momenata. Na pitanje Koliki je procenat seksualno aktivnih tinejdžera/ki koji/e tvrde da su se pokajali/e što su rano stupili/e u seksualne odnose?, djeca su odgovorila puno većim brojem nego što je to zaista (oko dvije trećine tinejdžera/ki). Pitanje Zbog čega bi neko poželio da je čekao duže prije nego je postao seksualno aktivan? jedno od naše djece odgovorilo je: Kada imaš seksualne odnose sa nekim, otvoriš mu se i vjeruješ mu mnogo. Ako ta osoba prekine sa tobom, osjećaš se grozno, kao da ne vrijediš ništa.
Naš razgovor o seksu potrajao je skoro dva sata; mnogo smo se smijali, naučili nekoliko stvari, otvoreno razgovarali. Grupni karakter igre djeci je dao priliku da nauče jedna od drugih, ali i da prevaziđu nelagodu koju intimna priroda normalnog razgovora o seksu između djece i odraslih stvara. Neki razgovori zaista moraju biti intimni; širenje informacija o ljudskoj seksualnosti, međutim, nije među takvim razgovorima i bezlična atmosfera može pojednostaviti stvari. Jedna od kćerki nam je, i prije nego smo počeli sa razgovorom rekla: Možemo pričati o seksu, ali samo ako budeš pričala glasom doktorice, ne glasom mame. Samo nemoj pričati kao da si nam mama.
Muž i ja smo bili presretni poslije razgovora. Nabacivali smo jedno drugom, čestitali i radovali se, kao da smo pronašli kamen iz Rosette koji dešifrira komunikaciju sa djecom. Onda smo pitali jednu od kćerki šta misli o razgovoru, i njen nas je odgovor spustio na zemlju. Šta ja znam. Pa, eto, nije bilo toliko neugodno kao što sam mislila da će biti. Znali smo da ovo i nije neka pohvala, ali isto tako znamo da od tinejdžera ili tinejdžerke teško da možete dobiti veću.
Autorica: Danielle Teller
Originalni tekst: How to get your kids to sit through the sex talk
Prevela: Merima Dervišić
