Školegijum: Jedna od češćih situacija je da učenik ne izvršava zadatak, već se igra na mobitelu. Jedna nastavnica nam je ispričala svoje iskustvo. Učenici su u zadanim rečenicama trebali prepoznati imenice i odrediti im rod, broj i padež. Dok je obilazila učenike, primijetila je da se jedan od njih igra na mobitelu. Prišla mu je i ljubazno ga pitala zašto ne radi zadatak. On je odgovorio da ne želi. Kada ga je pitala gdje mu je sveska, odgovorio je da je nema. Kada mu je tražila mobitel, rekao joj je da joj ga ne da. Nakon što ga je zapisala u dnevnik zbog ometanja časa, on joj je opsovao, a nakon što mu je objasnila da ne smije psovati, napustio je čas. Šta je nastavnica uradila pogrešno u ovom slučaju i šta bi bio savjet za druge nastavnike kako da postupe?
Osmanović-Bašić: Nastavnik mora imati u vidu da svako ponašanje ima svoju funkciju, odnosno da je to ponašanje uzrokovano nečim, npr. nekim događajem, mislima, emocijama i slično, te da ponašanje ima svoju posljedicu, npr. izbjegavanje neugode, skretanje pažnje, dobivanje nagrade, povezivanje i slično. Prvi korak bi bio uvidjeti kakva je funkcija navedenog ponašanja učenika. Da li je nešto prethodilo ili učenik dobiva nešto ovim ponašanjem. Ako je to način da učenik pridobije pažnju ili da bude „glavni“ među svojim vršnjacima, tada reakcija nastavnice samo potkrepljuje takvo ponašanje. Učenik je dobio upravo ono što je žarko želio – pažnja nastavnice i učenika je usmjerena na njega. Povratna informacija i pažnja su snažni potkrepljivači ponašanja. Ako nedostaje pozitivna pažnja duže vrijeme, tada negativna pažnja postaje bolja opcija od izostanka pažnje. Ako to jeste slučaj u ovom primjeru, jedan od načina reagovanja nastavnice bi mogao biti da priđe učeniku i tiho ga zamoli da počne raditi na zadatku, jer na taj način negativno ponašanje neće biti potkrijepljeno usmjeravanjem pažnje drugih učenika. Kada je učenik sa svojim ponašanjem već došao u centar pažnje, možemo reći da se nalazi u jednoj po njega stresnoj situaciji, i u tom slučaju ima dvije opcije: pobjeći iz situacije tako što će poslušati nastavnicu i time rizikovati da izgubi zadobijeno prepoznavanje od strane učenika ili da nastavi sa negativnim ponašanjem i održi pažnju. Ako to jeste način na koji se učenik inače ponaša, dobro bi bilo osmisliti i usmjeriti učenika na drugačije načine kako da pridobije pažnju koja nam je svima neophodna i koja je najjači potkrepljivač svakog ponašanja.
Školegijum: Šta nastavnik može uraditi da smanji mogućnost da se učenici ponašaju neprimjereno?
Osmanović-Bašić: Da bi primijenio adekvatne mjere, potrebno je da nastavnik uz pomoć psihologa ili pedagoga prvo pokuša razumjeti čemu služi neprimjereno ponašanje – čime je ono uzrokovano ili dijete dobija nešto takvim ponašanjem ili, pak, izbjegava nešto neprimjerenim ponašanjem ili mu jednostavno nije jasno šta treba da radi u određenoj situaciji. Često kada djetetu, posebno maloj djeci, kažemo da mora da „sluša“, njemu nije jasno šta se pod „slušati“ podrazumijeva, odnosno kakvo ponašanje se zahtijeva. Stoga zahtjevi i upute trebaju biti konkretni i jasni. Ukoliko dijete uporno nastavlja da se ponaša neprimjereno, potrebno je razmotriti standardne načine disciplinovanja kao što je upisivanje u dnevnik ili smanjenje vladanja ili odlazak pedagogu/direktoru i slično i razmisliti o drugačijem pristupu. Drugačiji pristup može biti razgovor sa djetetom, davanje prilike djetetu da na drugi način dođe do pažnje, uključiti ga u grupni rad, primijeniti drugačiju vrstu kazne koja će biti konkretna i vremenski usko povezana sa neprimjerenim ponašanjem.
Školegijum: U jednoj srednjoj školi, prilikom diskusije, dvojica učenika koji nisu dijelili stavove počeli su da se svađaju. Uprkos pokušaju nastavnika da drži raspravu pod kontrolom oni su počeli da vrijeđaju jedan drugog. Na nastavnika se nisu ni obazirali. U jednom momentu su ustali i počeli da se guraju dok su ih drugi učenici rastavljali.
Osmanović-Bašić: Ovo je primjer gdje vidimo kako intenzivne emocije mogu da upravljaju našim ponašanjem. Kada se aktivira emocionalni dio našeg mozga nismo u stanju da razmišljamo racionalno i logično, nismo u mogućnosti da jasno vidimo situaciju, da jasno i na pravilan način interpretiramo informacije. Najbolji način jeste prekinuti ovakve situacije u samom početku, dok se emocije nisu još intenzivirale. Ukoliko već dođe do intenzivnih emocija, obraćanje „logičnom umu“ ne pomaže, jer je naš emocionalni um preuzeo vodstvo nad racionalnim i logičnim razmišljanjem. Jedan od načina je obratiti se emocionalnom dijelu uma na način da razgovor usmjerimo na trenutne emocije i osjećaje učenika i dopustimo im da izraze svoje osjećaje povodom situacije. Dakle, umjesto da pita učenika zbog čega je to uradio, čime se traži racionalni odgovor koji je u tom momentu nedostupan učeniku, nastavnik može pitati učenika kako se osjeća u tom momentu, da li osjeća ljutnju, strah, zatim šta izaziva tu ljutnju, odakle dolazi, a potom se usmjeriti na pitanja koja situacija ili ponašanje je izazvalo ljutnju ili drugu emociju, zašto je ta situacija za učenika značajna te kako bi drugi put mogao drugačije reagovati.
Školegijum: O čemu nastavnik treba razmišljati kada dođe do konflikta između učenika ili kada on dođe u konflikt sa učenikom? Recimo, kada se učenik naljuti kada dobije lošu ocjenu?
Osmanović-Bašić: U slučaju konflikta bilo između učenika ili učenika i nastavnika, nastavnik treba biti i ostati svjestan da su kod učenika tada emocije intenzivne i da vjerovatno dijete ima poteškoću u regulaciji emocija i ponašanja. Kada dođe do konflikta, to je vrlo stresna situacija za učenika sa kojom ne zna da se nosi, javljaju se reakcije „bori se ili bježi“. Kod učenika je vjerovatno u tom momentu emocionalni dio nadvladao, te nema pristupa racionalnom dijelu. Tu nastavnik treba preuzeti ulogu racionalnog i logičnog uma koji će pomoći učeniku da nađe druge načine kako se nositi sa svojim intenzivnim emocijama. Također, nastavnik treba biti svjestan kod učenika još uvijek nije u potpunosti razvijena kontrola impulsa, mogućnost planiranja i organizacije, razmišljanje o granicama, posljedicama i moralnim okvirima. Razvoj tih važnih sposobnosti je tek u toku, te odrasli, roditelji i nastavnici, preuzimaju ulogu tih funkcija i usmjeravaju dijete. Dakle, nastavnik ne bi trebao da ulazi u konflikt s učenikom, već zapravo da bude model učeniku kako se nositi s intenzivnim emocijama. Na primjer, ako učenik dobije lošu ocjenu i to izazove ljutnju, nastavnik može pokazati da razumije da se javlja ljutnja, ali mu u isto vrijeme treba reći ili pokazati da je pokazivanje ljutnje kroz, na primjer, konflikt na času neprimjereno, te mu pomoći da uvidi da postoje rješenja u toj situaciji kao što je mogućnost da ispravi ocjenu kroz odgovaranje ili odrađivanje dodatnih zadataka. Ukoliko je ljutnja intenzivna, nastavnik može učeniku dati vrijeme da se smiri kao što je izlazak učenika iz učionice na nekoliko minuta i slično. Dalje zastrašivanje i prijetnje učeniku u tom momentu neće pomoći. To ne znači da ne treba postojati posljedica za negativno ponašanje, već posljedice treba obrazložiti učeniku nakon što se smiri i dati mu mogućnost ispravljanja ocjene ili ponašanja.
Školegijum: Kada pripravnici trebaju držati čas, ukoliko u učionici nije nastavnik, mogu imati problema sa disciplinom jer nemaju izgrađen autoritet. Situacija je naročito zahtjevna ukoliko je razred u koji pripravnik ulazi čuven po nedisciplini. U jednoj osnovnoj školi pripravnica je držala čas umjesto nastavnice. Čim je ušla učenici su je pitali gdje je nastavnica. Ona im je odgovorila da će ona danas držati čas. Nakon što je upisala odsutne učenike i napisala naslov na tabli, počela je da predaje lekciju, ali je odmah primijetila da je niko ne sluša. Neki učenici su pričali, neki gledali u mobitel, a neki kroz prozor. Objasnila im je da razumije da je prvi čas, ali da je ovo važna i teška lekcija i da je bitno da to shvate. Kada je od učenika iz prve klupe tražila da izvadi svesku, odgovorio je da ne može. Kada je pitala drugog učenika zašto ne piše, on je odgovorio da se još nije probudio. Tako je nastavila predavati lekciju, ali je niko nije slušao. Šta pripravnik može uraditi?
Osmanović-Bašić: U ovoj situaciji nastavnik pripravnik nema izgrađen autoritet i učenici su svjesni da nema mnogo načina da ih kazni ili uslovi za rad. Svaki dalji pokušaj nastavnika pripravnika da uspostavi disciplinu na standardne načine (molba da rade, uvjeravanje o važnosti lekcije i učenja i slično) će vjerovatno naići na izostanak reakcije ili neodobravanje učenika. Da bi privukao i usmjerio pažnju učenika, nastavnik može da posegne za metodama koje nisu baš uobičajene u našem školstvu. Istraživanja su pokazala da muzika pomaže otpuštanje pozitivnih hemikalija u mozgu, tako da muzika u školi i kući može pomoći stvaranju pozitivnije atmosfere. To može biti jedan od načina kako privući pažnju učenika. Također, istraživanja su pokazala da je učenje socijalna aktivnost, odnosno da bolje učimo kada učimo u grupi, zajedno, da je učenje bolje ako se da prilika učenicima da aktivno učestvuju u procesu učenja te da izazovi koje postavljamo učenicima mogu biti stimulirajući. Dakle, jedan od načina može biti da se učenici podijele u grupe u kojima će zajedno raditi, da se lekcija organizira na način da se omogući učenicima da aktivno učestvuju, npr. ako je to čas biologije ili hemije da izvode eksperiment ili sami dođu do određenih rješenja ili da im se da izazov koji trebaju savladati. Kreativni pristup nastavnika će u svakom slučaju dati bolje rezultate od insistiranja na standardnim metodama učenja uz oslanjanje na autoritet koji nije izgrađen nad učenicima.
Pročitajte i prethodni razgovor s Eminom - o ADHD sindromu.
