Prije nekoliko mjeseci Školegijum je objavio tekst „Kako poučavati o holokaustu“ Nade Banjanin Đuričić, u kojem je autorica, inspirirana istoimenim seminarom, kojem je prisustvovala u Jerusalimu, iznijela niz ideja zanimljivih za metodičku praksu. Između ostalog preporučeno je da se učenicima predstavi više informacija o samom jevrejskom narodu, njihovoj istoriji i običajima, da se o žrtvama ne govori kao o brojevima, već da su to bili ljudi sa imenom i prezimenom, porodicom, sa vlastitom životnom pričom. Cilj bi bio podučavati učenike empatiji, a ne osuđivanju. Nastavnicama i nastavnicima, koji bi htjeli neke od ovih ideja realizirati u praksi, važno je i kako je ova tema predstavljena u udžbenicima. U stvari, u udžbeniku, jer se tema holokausta u osnovnoj školi obrađuje samo u okviru predmeta Istorija u devetom razredu.
Tri udžbenika o jednoj temi
U bosanskom i srpskom nastavnom planu i programu za istoriju ne navodi se holokaust kao posebna tema, već se obrađuje u okviru nastavne jedinice „posljedice rata“. Hrvatski NPP je određeniji i traži da učenici devetih razreda „obrazlože i navedu primjere Holokausta; ...; opišu kako je i u kojim uvjetima nastala Nezavisna Država Hrvatska, procijene ustaški režim i osude politiku terora nad građanima (posebno Srbima, Romima i Židovima), rasne zakone i koncentracijske logore - Jasenovac“.
U svim udžbenicima istorije holokaust se obrađuje kao dio lekcije koja govori o rezultatima i posljedicama Drugog svjetskog rata. Radi se uglavnom o stranici-dvije teksta sa pratećim fotografijama, koji sadrže brojeve žrtava, imena logora, sliku ulaza u Auschwitz sa natpisom „Arbeit macht frei!“. Sadržaj u malo čemu slijedi prijedloge koje Nada Banjanin Đuričić navodi u svom tekstu.
U udžbenicima nema uvodnih informacija o Jevrejima, njihovim običajima i životu prije rata, već se spominje cifra od 6 miliona žrtava, pri čemu se u srpskom udžbeniku o holokaustu govori kao o nečem što djeca već trebaju znati šta je, u hrvatskom postoji neka vrsta objašnjenja u samom tekstu („pokušaj nacista da uz pomoć svojih saveznika potpuno istrijebe europske Židove“), dok u bosanskom udžbeniku postoje izdvojene definicije holokausta i genocida na margini glavnog teksta.
U svim udžbenicima dominira pristup od globalne, svjetske istorije, preko istorije zajednica i država a rijetko se dolazi do nivoa porodice i pojedinca. Bosanski udžbenik donekle ide u smjeru personaliziranja žrtava, kroz dodatne tekstove o Ani Frank i kroz pitanja o zarobljenom dječaku sa podignutim rukama.
Nema vremena za empatiju
U udžbenicima nema fotografija mrtvih tijela, što i sama Nada Banjanin Đuričić naziva „pornografijom holokausta“, koju ne treba koristiti u nastavi. Pored slika iz Auschwitza, hrvatski udžbenik ima i fotografiju iz memorijalnog centra u Jerusalimu. U srpskom udžbeniku postoji fotografija logoraša ispod koje je natpis: “Holokaust“. Kako u udžbeniku nema drugog objašnjenja ovog pojma, na učenicima je da iz konteksta značenje te riječi izvuku sami ili uz pomoć nastavnika/nastavnice.
Izraz „konačno rješenje“ pojavljuje se u hrvatskom (ispisan boldiranim italikom) i bosanskom udžbeniku (u formi: tzv. „konačno rješenje“), ali je kritička analiza ovog termina ostavljena za rad u učionici. U oba udžbenika se navodi da je 27. januar Dan sjećanja na žrtve holokausta. U bosanskom udžbeniku to proglašenje urađeno je od strane Generalne skupštine UN-a 2005. godine, a u hrvatskom udžbeniku se navodi da se taj datum odlukom ministara obrazovanja Evropske unije iz 2003. godine u školama (uključujući i škole u Republici Hrvatskoj) obilježava kao Dan sjećanja na holokaust i sprječavanje zločina protiv čovječnosti.
Manje-više, više-manje, relativno to je stanje
U svakom udžbeniku detaljno su opisana stradanja vlastitog naroda, pa se kod učenika može steći utisak da su stradanja Jevreja bila manja. U hrvatskom udžbeniku se na kraju teksta učenicima postavlja pitanje: „Što je holokaust? Objasni zašto je posebno stradalo slavensko stanovništvo Istočne Evrope.“ U srpskom udžbeniku se navodi da su „cijele etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene“, a „najbolji primjer“ je „gotovo potpuni nestanak Židova u Evropi“. Ovakvim poređenjima stradanja Jevreja sa stradanjima drugih naroda lako se može stvoriti predstava da su u Drugom svjetskom ratu svi prošli manje-više slične patnje.
Mala anketa provedena u prvom razredu jedne gimnazije, u odjeljenju od 24 učenika, pokazala je da je 9 učenika na pitanje „Šta je holokaust?'“, odgovorilo da se radi o istrebljenju Jerveja u Drugom svjetskom ratu. Petoro učenika je odgovorilo da se radi o ratu, masovnom ubijanju, ubijanju velikog broja ljudi, ili kao nešto što je vezano za Jevreje ili nešto što ima veze sa Hitlerom i Jevrejima. Deset učenika je anketni list vratilo prazan ili sa odgovorima: ne znam, zaboravio/zaboravila sam, taj dan nisam bio u školi... Zanimljivo je da su kao izvor znanja o holokaustu, pored škole, učenici naveli televiziju i knjige, dok je samo jedan odgovor je glasio: Internet. Nijedan učenik nije naveo porodicu, prijatelje ili novine kao izvor informacija o holokaustu.
Holokaust je u udžbenicima istorije završnih razreda osnovne škole predstavljen šturo i faktografski hladno. Udžbenici ne pružaju mogućnost razvoja empatije i suštinskog razumijevanja razmjera te civilizacijske tragedije i sramote. Brojevi žrtava i imena logora brzo će se pomiješati u moru drugih informacija koju će učenici morati naučiti na času istorije, tako da će se znanje o holokaustu, na kraju i svesti tek na neki broj, na neki geografski termin. Ako na obrazovanju gradimo strategiju prevencije holokausta i zločina genocida, treba početi razmišljati i o nekim drugim rješenjima.
Korišteni su udžbenici: Historija 9, (autori Izet Šabotić i Mirza Ćehajić , izdavač NAM Tuzla/Vrijeme Zenica), Povijest 9 (autori Stjepan Bekavac, Mario Jareb i Miroslav Rozić, Izdavač Alfa Mostar) i Istorija 9 (autori Ranko Pejić, Simo Tešić i Stevo Gavrić, Izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo)
