Nakon Sahlbergovih „Lekcija iz Finske“, dolaze i lekcije u vidu jednosatnog dokumentarnog filma američkog dvojca: Boba Comptona, režisera i dr. Tonyja Wagnera, istraživača sa Harvarda, pod naslovom The Finland Phenomenon. Ovaj dokumentarac nastaje iste godine kada se na tržištu pojavljuje sjajna Sahlbergova knjiga, pa je zanimljivo posmatrati kako i jedan i drugi autor dolaze do sličnih zaključaka: finski obrazovni sistem nije posljedica slučaja, već napornog rada i mnogo inovativnijeg pristupa školstvu nego što je to slučaj u većini evropskih (ali i američkih) država.
Doktor Tony Wagner je saradnik na polju obrazovnih inovacija na Univerzitetu Harvard i autor knjige „The Global Achievement Gap“, u kojoj istražuje disproporcionalni odnos umijeća koje poučavaju u američkim školama (ali i našim), te znanja koja su danas izrazito tražena na tržištu rada, a djeca ih ne mogu naučiti u školi. Wagner počinje svoje „finsko“ istraživanje od učionica i učenika, kako bi uočio na koji način funkcionira školska hijerarhija koja vodi sve do obrazovnih odbora na državnom nivou, i koja Finsku čini vodećom zemljom u domenu obrazovanja.
Sve je drugačije
U startu, odnosno u predškolskom razdoblju, stvari su postavljene drugačije: atmosfera u učionicama je opuštena, a učenici učitelje oslovljavaju imenom. Same osnovne škole su male, a naglasak je stavljen na što bliži odnos između učenika i učitelja. Grupe broje maksimalno do 20 učenika. Na jednom od časova koje je Wagner dokumentovao u filmu, vidi se na koji se način integrišu različiti oblici znanja: učenici drugog razreda par sedmica uče o različitim oblicima energije, a onda dobijaju zadatak da pokušaju crtežom predstaviti šta bi se desilo kad bi u njihovom domu nestalo struje. Na taj način praktično i teorijsko rezultira jedinstvenim i individualnim učeničkim prikazom vrlo realne situacije. Učenje se ne odvaja od života – oni su spojeni u edukacionom procesu. U razgovoru sa učenicima osmog razreda jedne od osnovnih škola, uočava se važna razlika u odnosu prema budućnosti: na pitanje o tome da li žele imati više (u finansijskom smislu) nego sada, većina učenika odgovara da je izbor karijere mnogo bitniji od finansijskog ishoda, te da bi mnogo zadovoljniji bili kad bi radili ono što hoće.
Sljedeća stepenica su učitelji, nastavnici i profesori „u nastanku“: Wagner posjećuje i fakultet na kojem se školuju budući učitelji. Škola u kojoj učitelji vježbaju metodičku praksu povezana je sa samim fakultetom, pa Wagner polazi ponajprije od iskusnih nastavnika. Pored nekih od tradicionalnih i poznatih praksi (frontalna metoda, učenici okrenuti prema tabli), Wagner ističe da ipak isključivo djeca rade zadatke na tabli; učitelj je tu u ulozi pomagača. Istovremeno, sedam studenata posmatra čas i kasnije u grupama iznose vlastite opservacije, mišljenja, ali i kritike metodičkih pristupa. Ovo je prvi dio njihovog nastavničkog treninga. Čitava je to dobro podmazana mašina koja funkcionira zahvaljujući činjenici da se učiteljsko zanimanje u Finskoj izrazito cijeni; oni nisu radnici, već istraživači, nositelji znanja, koji u učionici funkcioniraju kao u laboratoriji za inovaciju, a učenici, svaki od njih u istoj mjeri, imaju istu pažnju svog „nadređenog“. To potvrđuju i Leena Krokfors, prodekanesa obrazovnog smjera za nastavnike pri Univerzitetu u Helsinkiju, Merja Auvinen, šefica katedre za učiteljski trening i Olli Mӓӓttӓ, zamjenik direktora u jednoj od helsinških gimnazija: svi na prvo mjesto stavljaju upravo način edukacije samih profesora i zahtjevnu proceduru upisa na ovu vrstu visokog obrazovanja. Na helsinškom univerzitetu postoji pet programa za razrednu i predmetnu nastavu, koje studenti završavaju po bolonjskom 3+2 sistemu. Svi finski nastavnici i profesori moraju imati master diplomu. Na ove se fakultete upisuju vrlo ambiciozni mladi ljudi, sa visokim ocjenama tokom srednjeg i osnovnog obrazovanja, te velikim rasponom općeg znanja i istraživačkog nagona na kojem je zasnovan čitav obrazovni sistem. Primjera radi, u momentu snimanja ovog filma, prodekanesa spominje brojku od 1600 prijavljenih kandidata za upis na ovaj fakultet, dok su u mogućnosti primiti samo 10% od tog broja. Wagner ima priliku da prati jedan od probnih časova studenata koji se pripremaju za učiteljsku profesiju: nezadovoljavajući je rezultat ukoliko profesor priča više od učenika. Naglasak je uvijek na diskusiji i učeničkom postavljanju pitanja, što omogućava dublji i mnogo zahtjevniji uvid u materiju koja se proučava.
Učenicima se, opet, daje vrlo malo „domaćih zadataka“; gotovo sav rad je vezan za samu školu i na licu mjesta se vježba, radi i uči. Jedna od nastavnica ističe da je veliki dio finskog obrazovnog uspjeha i intenzivan rad sa djecom sa posebnim potrebama ili poteškoćama u učenju.
Učenički projekti
U razgovoru sa profesorom biologije i geografije u jednoj od finskih srednjih škola, Wagner saznaje za onlajn aplikaciju Moodle, koja se u velikom broju koristi u školama kao platforma za razmjenu različitih oruđa u sklopu učeničkih projekata. U Moodle učenici unose različita saznanja, novootkrivene informacije i činjenice, koje tako postaju dostupne ostalim učenicima u razredu, a rad na projektu postaje mnogo lakši. Naprimjer, učenicima je dat zadatak da uče o afričkim zemljama. Svako od njih dobije jednu zemlju i samostalno je, u učionici, istražuje tokom nekoliko sedmica i sa nekoliko različitih aspekata: ekonomskog, političkog, demografskog itd. Svi podaci postaju dostupni cijeloj grupi kroz Moodle, pa se učenici na taj način međusobno potpomažu. Kako učenici veliki dio svog posla obavljaju samostalno, tako i nastavnici imaju više vremena da se posvete onim učenicima kojima pomoć više treba.
Poduzetništvo i inovacije na svim poljima važan su aspekt finskog ekonomskog uspjeha, a takve vještine oni prenose i svojim učenicima. Učenicima se daju zadaci poput onog koji je Wagner imao priliku da zabilježi: nekoliko manjih grupa učenika dobije zadatak da osmisli sasvim novi proizvod, potpuno samostalno, koji će se na neki način moći koristiti. Na raspolaganju imaju školu u kojoj ostaju preko noći, uz superviziju nastavnika, te tako vježbaju i timski rad, kao i kreativni angažman koji će ih čekati u poslovnim karijerama.
Korijeni ovakvog obrazovanja, prema izjavama svih edukatora prisutnih u filmu, začeti su još sedamdesetih godina 20. vijeka, sa razvitkom takozvanih „comprehensive schools“, „škola za sve“, gdje se svakom djetetu pruža jednaka šansa za obrazovanje, bez obzira na socioekonomsku, nacionalnu ili vjersku pozadinu. Tih je godina razvijena ideja o osnovnoškolskom zajedničkom kurikulumu za sve škole, koje pruža šansu razvitka samostalnih i jedinstvenih programa poučavanja i grana se u željenom smjeru. Obrazovanje je besplatno, kao i svi obrazovni materijali, ali i dječija užina i hrana u školskim kafeterijama. Velika razlika je i nepostojanje supevizorskih institucija, odnosno inspekcija koje nadgledaju škole; nema dolazaka na ogledne časove, nema nadgledanja rada škole –sve je zasnovano na međusobnom povjerenju, kao učenika, tako i učitelja i roditelja. U Finskoj prepoznaju da se posao, pa i obrazovni, izvodi mnogo bolje i kvalitetnije kada nema kontrole i nadzora koji ograničava. U zaključku, Wagner kaže kako bi bilo neoprezno odbaciti primjer Finske; treba je posmatrati kao laboratorij za inovacije u obrazovanju 21. stoljeća.
(I svakako, nakon što pregledate film, razmislite o obrazovanju u BiH i odgovorite na pitanje da li je to obrazovanje po mjeri vašeg djetata. I u Finskoj su to isto uradili, samo mnogo godina prije nas.)
Film pogledajte na ovom linku.
