Nastavnica geografije u jednoj školi u Unsko-sanskom kantonu, a ovo bi se moglo desiti i bilo gdje drugo u BiH, priznala je kao tačan odgovor učenika da je glavni grad Egipta kairo. Da, kairo, malim slovom.
Mislim, kolegice, da si ovdje pogriješila... – kažem joj, a pošto je dosta mlađa od mene, ne koristimo persiranje u razgovoru.
Glavni grad Egipta jeste kairo, malim slovom, ali samo iz ugla geografije. Iz svih ostalih mogućih uglova, ovo je sistemom spojenih posuda kardinalna greška i netačan odgovor. Kairo je grad i piše se VELIKIM početnim slovom – rekoh joj.
Ma hajde, nema veze, nisam vidjela – bio je njen odgovor izrečen uz smiješak.
Davno nekada, u tom mrskom i mračnom socijalizmu, ostajali smo na dugim dopunskim nastavama iz srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika. Osnovni razlog za to bio je ono nama iz srednje Bosne genetski urođeno nepoznavanje afrikata ili famoznih tvrdog i mekog č/ć. Dž i đ smo uglavnom uspješno apsorbovali. Za razliku od istočne Bosne, i Hercegovine, ljudima iz Krajine ta razlika afrikata dođe nešto kao 47. kromosom u njihovim tijelima, i to je to opštepoznato razlikovanje po rođenju. Elem, na tim dopunskim časovima zaista smo morali naučiti razlikovati afrikate, pravilno pisanje i izgovor je i ije, veliko i malo slovo i mnoštvo gramatičko-pravopisnih i fonetskih zavrzlama. Nekako su učitelji, nastavnice i svi ti predavači zaista bili opasni i odlučni da nam utuve u glavu neke stvari. A sada – nema veze!
Htjeli priznati ili ne, većina ljudi, otkako je svijeta i vijeka, nekako lakše prožvače književnost, nego jezik i gramatiku. Poezija i proza su toliko fleksibilne da se u interpretacijama i donekle analizama može lupati ko Maksim po diviziji i da pritom nema većih, strašnih grešaka, bar ne većih od kaira.
Ne, nema veze, rekoh sam sebi.
Nema veze ni to što se u startu potkopava rad nastavnika i nastavnica jezika. (Priča mi neki dan prijatelj iz Srbije da je profesor istorije u jednoj tamošnjoj školi profesoru srpskog jezika sugerisao da učenicu obori na popravni jer piše latinicom, čime potkopava trud svog profesora srpskog jezika. Možda se i tako brani profesija?!) Nema veze što se time stvara percepcija da su ti nastavnici jezika nepismeni, iako, priznajmo, ima ih i takvih.
A zašto bi i imalo veze? Nema veze ni kada nastavnica biologije predaje djeci o reproduktivnim organima, o seksualnom odgoju i spolnim bolestima, a zatim na narednom času nastavnik vjeronauke, možda grubo rečeno, izvrgava ruglu njena predavanja i objašnjava sve religijskim i samo religijskim aspektom. Jedino rješenje je da ukinemo biologiju jer kod nas ništa nema veze. Elementarno neznanje, utkano u štelu i ispoljeno kroz frustrativno predavanje pogrešnih i netačnih informacija, dovodi do izbacivanja u svijet polusazrelog, u velikoj mjeri nepismenog insana. Takve onda politika uzima pod svoje, afirmiše ih i oni postaju direktori jednog dana.
Djeca su tu u svemu najmanje kriva. Učimo ih prvenstveno ono što znamo, a koliko znamo – sramotno je, i može i mora mnogo bolje. Još da znaju kako je jedan obični, mali zarez čovjeku spasio život... Eh, onda bi možda i jezik i književnost bili ne samo zanimljiviji i privlačniji, nego i ono što po svim zakonima i jesu – prvi i glavni predmet u školama. To bi trebale da znaju i ostale kolegice i kolege širom naše lijepe i nepismene. Do tada, glavni grad Egipta je samo i isključivo Kairo. Nikako drugačije. I na to svakako treba upozoriti sve u našim zbornicama.
