Desilo mi se da mi đaci postave pitanje o kojem nikad nisam razmišljala i na koje nisam znala odgovor. Je li potrebno opisati nelagodu koju sam osjetila?
Jedno od takvih pitanja bilo je: Zašto se, kada kamerom snimamo ekran kompjutera, na snimku pojave linije koje se kreću prema gore? Prepoznala sam fenomen, ali ni u najudaljenijem uglu podsvijesti nisam znala odgovor.
Pogledala sam po razredu i nadala se da nisu primijetili da mi je neprijatno. Razmišljala sam mogu li se izvući kao političarka i reći da to nije tema lekcije, da nemam vremena za odgovor, da će to učiti na fakultetu ili se jednostavno dosjetiti najlogičnijeg odgovora koji bi mogao biti tačan, ali za koji nisam sigurna... Da me bar učenik pitao o Prvom svjetskom ratu ili njemačkoj gramatici – bilo bi prilično očekivano da to ne znam – ali zašto se na snimci kamerom pokažu linije na ekranu kompjutera i treperenje, jedna profesorica fizike trebala bi znati.
Umjesto da pokažem koliko mi je neprijatno jer sam samoj sebi priznala da ne znam najobičniju pojavu iz područja struke, rekla sam da je to sjajno pitanje, ali odgovor – ne znam!
Imaš bonus zadatak na testu ako nađeš odgovor!, rekla sam svom učeniku.
Kada je donio odgovor, ali i način kako problem riješiti (ipak je domena odgovora bila informatička), razgovarala sam s đacima o tome šta oni misle o profesorima koji nemaju sve odgovore.
Ako profesor ignoriše naša pitanja, vjerovatno mu nije stalo do nas ili se želi prikazati nedodirljivim i svemoćnim; Neki profesori pitanja doživljavaju kao provokaciju i onda učenika koji pita uzmu na zub, i onda je nadrljao!; Ako nam nastavnica malo osvijetli činjenicu i pohvali nas što smo znatiželjni i dovoljno hrabri da pitamo – znamo da joj je stalo do našeg napretka u učenju, a ne da stalno naglašava svoju ulogu autoriteta u učionici; Glupost! Niko ne zna sve, i tako dalje.
I danas ih s veseljem ohrabrujem da mi postave pitanje na koje ćemo zajednički odgovoriti, a oni će zaraditi bonus zadatke na provjeri znanja. Shvatila sam da postoje stvari koje bismo vjerovatno trebali znati i trebamo biti zahvalni kada nas učenik natjera da pomjerimo granice znanja. To je jedan od načina da im olakšamo učenje.
No, kako sam ih ohrabrila, došla su nova pitanja: koliko dugo smijemo stajati na glavi; kako ljudi pomoću rašlji nađu vodu; pada li dijamant na Neptun?
Iako se trudim u učionicu ući spremna i za nemoguća pitanja, često nemam dovoljno vremena da se pripremim baš za sve što bi mogli pitati i nailazim na neočekivana pitanja. Ponekad mališani budu previše znatiželjni, a stariji žele testirati nastavnika. U takvim situacijama opasno je kada se nastavnik naljuti na učenika zbog toga što naglašava da je učitelj pogriješio ili nije znao odgovor. Mi jednostavno moramo prihvatiti svoje greške, jer cilj je đacima dati tačne informacije, a ne imati osjećaj moći. Jasno je da nastavnice žele ostaviti dobar dojam na učenike, pa i njegove roditelje i na buduće generacije. Ali, ponekad djecu, kako bi stekla znanje, trebamo uključiti u istraživanja i provjere činjenica jer moraju savladati istraživačke tehnike i graditi kritičko razmišljanje.
Teško je nastavnicima priznati da nešto ne znaju. Mnogi se ne mogu nositi s takvom vrstom izazova, pa bi radije šutjeli ili hrabro izjavili nešto kao činjenicu, čak i ako nisu sigurni u odgovor, pa onda odglumili samouvjeren odgovor kako bi izgledali pametno i ubijedili dijete da je to što govore tačno. To je Dunning-Krugerov efekat ili sklonost pogrešnog procjenjivanja vlastite inteligencije ili znanja. A Dunning i Kruger otkrili su da su ljudi na vrhu spektra kompetencija imali realnije stavove o vlastitom znanju i sposobnostima i da su često potcjenjivali svoje sposobnosti u odnosu na to kako su ih vidjeli drugi. Neznanje češće rađa samopouzdanje nego znanje, napisao je Charles Darwin.
Možda se ne bih tako lako nosila sa svojim neznanjem da nije bilo jednog događaja u doba kada sam studirala. Na ispitu sam dobila neobično pitanje jednog člana komisije – smije li nastavnik pred razredom reći da nešto ne zna? Odgovor sam koncipirala vrlo oprezno: Naravno da ne znam uistinu znači da znate manje. I u početku učenici mogu biti razočarani i pitati se kako to da naša profesorica nešto ne zna. Mogli bi me manje poštovati. Neki će me možda poslije časa i ismijavati, jer djeca zaista mogu biti zlobna. Ali, to takođe znači da sam iskrena, da nisam postavila fasadu i masku, jer povjerenje se ne može steći nepoštenjem. Nastavnik bi trebao reći da sada odgovor na to pitanje ne zna, ali da će odgovor donijeti idući čas i da to nikako ne smije zaboraviti.
Član komisije bio je jako nezadovoljan odgovorom. Njegovo uvjerenje bilo je da profesor nikad i nikad ne smije u razredu reći da nešto ne zna. Razvila se diskusija među članovima komisije jer je jedan od njih kazao da je svojim studentima mnogo puta rekao kako nešto ne zna i da su to prihvatili potpuno ljudski i normalno, da studenti teško mogu poštovati profesore koji ne žele priznati da nešto ne znaju, i da mu se dopada moj odgovor.
Kolega iz komisije upitao je profesora nezadovoljnog mojim odgovorom šta kaže kada ne zna odgovor, a on je rekao da uvijek odgovori nešto: Uvijem i zavijem. Krenem od muhe i završim na slonu. Poslije će zaboraviti i šta su pitali. Ali nikad neću reći da ne znam. Ni Vi, kolegice, nemojte!
Ali, njegov kolega bio je uporan: Ma nemoj me zasmijavati, zar misliš da učenici neće prepoznati da se izvlačiš? Oni nisu glupi. Djeca nas čitaju ko bukvar!
Ne, djeca nikad neće sama potražiti odgovor ako im ne date neku nagradu. Zaboravit će šta su te pitala, ali će zapamtiti da nisi znao i to će pamtiti kao nepojmljivu stvar! Vjeruj mi!
A šta ako te neko drugo dijete ispravi u odgovoru?
Neće. Ne smije. Ubijeđeno je da je ONO pogriješilo i da ne zna.
Na kraju sam ipak položila ispit, ali i danas razmišljam o ovom pitanju i mogu razumjeti stav profesora kojem se nije svidio moj odgovor. Naš obrazovni sistem podržava predstavu da nastavnice moraju znati apsolutno sve, alii to nije dobro jer na taj način đacima ne dajemo slobodu da kritički razmišljaju o onome što im se servira u školi.
