Djevojčica odrasta u postratnom, kvazitranzicijskom Sarajevu. Njeno je odrastanje, kao i odrastanje tolike druge djece na ovim geografskim širinama i dužinama, određeno neskladima između vrijednosti u porodici i onih izvan nje, u vrtiću, u školi, u naselju, u zajednici.
U svom primarnom domu, kući, djevojčica ima psa, kao što pse imaju gotovo svi kućni prijatelji i poznanici. Barem po jednog, nerijetko i dva ili više. Psi su razni, rasni, polurasni, nerasni, mahom udomljeni i izbavljeni iz različitih nedaća, svi redom drugačiji, a ona sa svakim od njih zna i svačiji je karakter na drugačiji način oduševljava. Uz vlasničke, tu su i Bela i Mrguša, rijetki mahalski psi kojima se djevojčica svaki put silno obraduje kad promole njuškice iz svojih brloga ili ustrepti i zabrine se kad ih ne nađe na mjestima gdje ih obično u šetnjama srećemo.
No, izvan takve dog friendly atmosfere u kući, djevojčica raste u okruženju u kojem je pas davno prestao biti čovjekov najbolji prijatelj. Odrasta na ulicama općine kojom hara famozni higijenski servis koji njene četveronožne drugarice i drugare odvodi na mjesta koja njene sedmogodišnje oči ne žele i ne trebaju vidjeti. Odrasta među djecom ustrašenom i isprepadanom psima, među roditeljima koji uješće te cuko izgovaraju kao najzlokobniju u nizu rečenica nabijenih strahom od nepoznatog. Odnedavno, djevojčica ide i u školu u čijem se školskom dvorištu pas smatra uljezom ravnom troglavom mitskom čuvaru Hada. U dvorištu nastavnica prokazuje starije učenice koje s djevojčicom dijele empatiju ka psima i upozorava da ih drži na oku, da prati svaki njihov korak i da će, ako još jednom vidi kakvog psa lutalicu u školskom dvorištu, znati koga da krivi.
Pas u školskim dvorištima nije prijatelj. Kao prijatelj ne pojavljuje se ni u udžbenicima, a povremeno tek bljesnut će u lektirama neki Žuća, toliko sličan djevojčicinoj Beli iz ulice. I ona će mu se obradovati, kao najrođenijem, kao iznenadnom dragom gostu kojeg u školskom kurikulumu, eto, gle čuda, nije očekivala.
Učiteljica na lancu
Djevojčica još nema lektiru, pohađa tek prvi razred osnovne škole, no knjige voli i čita. Među najdraže joj se tako već na prvo čitanje uvukla zbirka priča U carstvu leptirova i medvjeda Branka Ćopića, pa ju je pročitala ili tražila od mame da joj je čita, već nebrojeno puta. Ne baš svaku priču, ali svakako dvije omiljene među omiljenim: Žuća račundžija i U psećem selu.
Predvidivo je to i njoj psetoljupkinji, i njenoj mami, i svima oko nje, uključujući i učiteljicu i drugare iz škole.
- Zašto ti se toliko sviđaju ove priče?
- Ne znam.
- Daaaj, ne možeš reći da ne znaš, moraš znati zašto ti se nešto sviđa i zašto ne sviđa! – prevodi mama na razumljiv joj jezik poduži traktat o kritičkom mišljenju, te o ciljevima i očekivanim ishodima nastave književnosti koji bi osigurali da nam đaci, pa i prvaci, nikad ne izgovaraju Ne znam zašto mi se sviđa rečenice.
- Zbog Žuće. Super mi je Žuća.
- A zašto ti je super? I nema ne znam! Kakav je to on, pa ti se sviđa?
- Blesav!
- Voliš blesavost? Kakav je neko kad je blesav?
- Dobro se šali. Zabavno priča. Smiješan je. I pametan je. Dobro računa.
- Da, Žuća super računa, zato se priča i zove Žuća račundžija. A u šta pretvara matematičke zadatke?
- U priču.
- Da, u zabavne priče. I u šta još?
- U viceve, u šale, super se šali.
- S kim se šali?
- Sa krticom neznalicom.
- Zašto je krtica neznalica?
- Pa ne zna da računa. Nadimak joj je Dva puta dva jeste pet.
- Pa pogrešan joj je nadimak.
- Pa to kaže i Žuća. Al na kraju nauči da računa i dobije novi nadimak.
- A jesi li zapamtila neku Žućinu foru?
- Jesam. Kad kaže da zec ima dugačku repinu, dugu čitav metar, manje devedeset i devet centimetara, pa krtica kaže: Auuuu, grdnog reponje!
- Pa šta je tu smiješno, osim riječi reponja?
- Pa to što uopšte nije reponja, jer ima rep od jednog centimetra, to ti je ovoliko!
- Kako znaš?
- Jer sam Vanja Račundžija.
- A je l te podsjeća na nekog taj Žuća?
- Ne. Na koga misliš?
- Učitelja, možda? Ili učiteljicu...
- Pa ne. On je pas.
- Jeste, ali nema baš pseće osobine. Nisu baš Oskar i Bela i Buffy duhoviti ili dobri u računanju, koliko znam?
- Nisu, nisu. Ali Žuća nije pravi pas, on je pas iz priče, zato može da govori i da računa.
- Da, i priča zabavne priče, i mudar je, a ne pametuje, nauči krticu da računa uz pomoć viceva, zabavi psiće pričajući im smiješne priče, nikog ne potcjenjuje jer nešto ne zna ili je mlađi ili je malo nestašan. Zar ne bi to trebali raditi učitelji u školama: da te nauče, a zabave, da su smiješni, a pravični, da te nasmiju, a ne ismijavaju te?
Klima glavom, polusigurno.
- A ima li bar nešto što ti se u ove dvije priče nije svidjelo?
- Jedna stvar ima.
- Stvarno? Koja?
- Što je Žuća na lancu.
- Da. Istina. Psi bi, kao i učitelji, trebali biti bez lanaca i na slobodi.
- Mama, pa učiteljice i nisu na lancu!
- Nisu, nisu. Šalim se.
Higijena škole
Trideset i pet je godina prošlo otkako je, razočaran i nesretan, otišao Branko Ćopić, pisac koji je obilježio brojna jugoslovenska djetinjstva.
Ugasio je svoj, ali novi je i vječni život udahnuo brojnim neponovljivim književnim junacima. Žuća je tek jedan od njih, a njegove učiteljske vrline trebale bi biti vrijednosti na kojima počiva obrazovanje i društvo u kojem je jedini higijenski servis onaj koji škole čisti od neznanja, a ne ulice od živih pasa i kurikulume od nepodobnih pisaca.
