Kako divan osjećaj. Tako daleko je taj ponedjeljak. Još ako je nastava popodne, wou! Trenutak srećan, a osjećaj vječan. Svježi su mi u sjećanju – vjerujem, i vama – ti neki davni momenti kad je školsko dvorište, graja i čitava sedmica nastave iza vaših leđa, a put se prema kući u svoj svojoj ljepoti pruža ispred vas. I sve to silno vrijeme do ponedjeljka vam je na raspolaganju. Ma mislim da je petak u našim životima svakako jedan veličanstven dan i uvijek će biti. Značajan barem kao proljeće u hijerarhiji godišnjih doba. A sve je počelo...
... otprilike u ovo doba. Djeca su nam krenula u školu i isto se vesele tom dragom i slavnom petom danu u sedmici, a mršte na pominjanje ponedjeljka. U njihovim glavicama već se rađa ta naklonost vikendima i zauvijek će ostati tu. Moj prvačić, recimo, kad se petkom poslije prve smjene vrati kući, pita koliko ima do ponedjeljka i polaska na nastavu u drugu smjenu još dok se presvlači. Zna ona vrlo dobro da je to tako jako daleko, ali vjerovatno uživa da sluša kako mi nabrajamo petak popodne, pa subota pa... Njena starija sestra nas ništa ne pita, ali svi mi jasno na njenom licu vidimo koji je dan. Osmijeh je k'o kuća, a dva dana kasnije i nervoza jer je još puno nedovršene zadaće. A vrijeme curi. Uvijek prebrzo kad je vikend i svi smo slobodni.
Ne znam kako je kod vas, ali petak negdje odleprša, a da se nismo ni okrenuli. Subotnje jutro je tako cool. Svi smo opušteni, kafica, priča, novine, cure se igraju i gledaju crtane. Svijest da bismo se možda ipak malo, pa makar mrvicu, mogli pozabaviti zadaćom nije nam ni u peti. U nekim ekstremnim situacijama ako je kakav strašni kontrolni najavljen za ponedjeljak, može se još i uraditi zadatak ili dva, nešto pročitati, a onda odemo u šetnju i subota nas uzme pod svoje. Druženje 'vamo, hodanje tamo, tu je već i noć stigla.
E, u nedjelju ujutro smo već SVI svjesni da bi se zadaća mogla, trebala - ma šta trebala! - morala početi raditi. Ali dug je dan. A i ništa se ustvari ne mora, tako knjige kažu. Ili pak ne kažu. Možda to samo ljudi govore, misle ili se zezaju. Opet naglašavam da prvačića našeg to nešto ni ne pogađa. Zna cura da se ne mora forsirati s učenjem i u svom je nekom ritmu.
Ni njena sestra, koja je peti razred, ne forsira se. Kad je riječ o druženju sa školskim knjigama, ne bih rekao da u njenim lijepim očima vidim fanatičan sjaj zaluđenog istraživača ili posvećenog naučnika, pa ni zaokupljenost lektirom ili drugim gradivom nekog srednjeg intenziteta. Voli ta djevojka crtati. Voli i čitati o psima. I gledati emisije o svim životinjama jer jako voli životinje. A matematiku (baš) i ne voli pa je i logično da neće nasrtati sad na nas da joj priuštimo da što duže vježba zadatke. Sve je tu jasno skroz-naskroz. Je li i vama? U čitanci ima finih priča i cura je voljna da odvoji malo svog vremena da bi ih pročitala dok telefon ne zazvoni... I drugarica je zovne da se igraju u parku, ili je tetka zovne da idu u kino. A ima i finih ljudi koji nas sve pozovu negdje, npr. na ručak. Mi, naravno, prihvatimo, radosni zbog druženja i dobre klope, a cure sretne jer se učenje prolongira. Do daljneg.
Taj nedjeljni ručak je divna stvar. Ma svaki ručak je divan. Da vam ne krijem, volim ja i sve druge obroke. Moji ukućani također. Pečenje sa krompirom mi je nekako simbol nedjeljnog ručka još od najranijih sjećanja. Poslije klope svakako je korisno prošetati ili malo predahnuti. Naleti nedjeljom i kakav dobar filmić. I odjednom: pa zar je već mrak napolju? Dobro, pa šta, tješimo se, svako zna da je zimi dan kraći. Ali ljudi moji, nije zima. A devet je sati navečer. Još malo pa na spavanjac, a zadaća stoji, čeka i vreba. U svim sportskim završnicama koncentracija slabi i ako nisi pravi, napravićeš neku grešku. Neka greška vodi do manje ocjene i to su ta surova školska pravila.
Opet sve to nekako prođe u dobrom raspoloženju. Dok prvačić, fokusiran na kakav dobar crtani, povremeno dobaci koju riječ nama troma što se gombamo sa gradivom, dođe na red i čokoladno mlijeko i polazak na spavanje. I svi smo profitirali. Mlađa kćerka se fino zabavila, starija nešto naučila, a moja žena i ja obnovili davno stečena znanja. Svi smo raspoloženi i odlučni da u naukovanje uvedemo više organizacije i sistematičnosti, naglas ponavljamo da je najbolje učiti svaki dan pomalo i ne ostavljati sve za nedjelju navečer. A onda dođe vikend, i onaj poslije njega. I sve je isto. Ali neka je. Divni su ti sati od petka popodne pa sve do (nipošto ne preskočiti obiteljski ručak)... ponedjeljka. Sretni smo što nas vikendi prate kroz naše živote.
Eh, da ne zaboravim. Ako je kasno navečer, a sutra ponedjeljak, možda ste ipak privilegovani da vam dijete ide tek u drugu smjenu. Tad se samo nasmiješite i uživajte.
Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:
Zagor i Vesela pčelica, ništa kontra stripa
Tata, jesi li ti pingvin ili čovjek?
Leptirići u stomaku, prva sedmica
Ko čita, ne skita!
