Premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković komentirao je „polemiku“ oko anketiranja roditelja o nazivu jezika u kantonalnim osnovnim školama. U obimnom postu, objavljenom na njegovom Facebook profilu, u subotu, 14. 10. u jutarnjim satima, nameće, prijeti, razračunava se, optužuje, laže, koristi poziciju moći kako bi utišao sve glasove koji pišu i misle suprotno.
Naravno, ne citira dopis Ministarstva (o kojem smo, navodeći ga, pisali ovdje) koji je „zakuhao“ sporenja, ne ukazuje na njegove nejasnoće i nedorečenost, na izostanak jasne instrukcije šta škole da rade. Ne odgovara na pitanje zašto je potrebno 40 dana nakon početka školske godine anketirati roditelje o nazivu jezika; na osnovu kojih podataka se došlo o zastupljenosti naziva BHS jezik u školskoj dokumentaciji. I, još, premijer potvrđuje iznesene bojazni da je izbacivanje BHS, ustvari, krinka za nametanje isključivo bosanskog jezika.
Na početku, premijer ovako objašnjava u čemu je problem:
Anketni listic koji se svake godine u skolama popunjava dozivio je „drasticne“ izmjene. Nema vise b/h/s opcije jer ta opcija u BiH ne postoji, ne postoji taj jezik. Tako kaze Ustav, tako kazu institucije (u ovom slucaju niko nije pitao Institut, fakultet, struku za misljenje).
Naravno da ne postoji „b/h/s jezik“, ali nikada niko i nije tvrdio da je to jezik, nego da je skraćenica za sve službene jezike u BiH – i bosanski i hrvatski i srpski; također, da podsjetimo premijera, predmet nosi trojezični naziv, ne po izmišljenom troglavom jeziku, već podrazumijevajući da sve službene jezike treba izučavati u školi. Objašnjavajući kalambur iz dopisa, ministar Elvir Kazazović u emisiji Argumenti (TVSA, 12.10.2017.) kaže kako se anketom neće ništa promijeniti, na časovima će se izučavati, kao i do sada, svi jezici ravnopravno. Zašto je onda sporno, kako primjećuje ombudsmanka za ljudska prava Jasminka Džumhur da naziv sva tri jezika piše i u dokumentaciji koja se učenicima izdaje u školi? Premijer, kao ni resorno ministarstvo, ne razlikuju naziv jezika od učenja maternjeg jezika u osnovnim i srednjim školama; ne razlikuju ni pravo na naziv vlastitog jezika od obaveze da govore sve službene jezike u BiH.
Tuzan sam jer je ovo napad na moj, bosanski jezik. U Sarajevu, 25 godina nakon agresije, ne bi trebalo da govorimo bosanski? Nije napad samo na bosanski, napad je i na Sarajevo koje kaze da je sasvim normalno da oni koji govore hrvatski i srpski to u glavnom gradu mogu bez ikakvih prepreka.
Kakav napad na njegov jezik? Kakav napad na bosanski jezik? Ko ga je napao? Ministarstvo svojim dopisom ili oni koji su upozorili da nejasnoće otvaraju put ka segregaciji i diskriminaciji djece? Ministarstvo je, ustvari, napalo BHS jezik, pozivajući se na Ustav i Zakon, pogrešno ih tumačeći.
No, ni to nije dovoljno pa se premijer, da opravda što se opravdati ne da, poziva na agresiju (omiljeni argument svih SDAcionalista) što za cilj ima da se svi protivnici suludih ideja kantonalnog ministra nazivaju agresorima (u prijevodu: četnici, jugonostalgičari, jugokomunisti...). Nakon toga, opet očekivano, ide premijerova oda „multikulturalnom“ Sarajevu. Onom koje po društvenim mrežama sa osjećajem zadovoljstva dijeli brojke s posljednjeg popisa gdje se ogromna većina stanovnika Kantona Sarajeva izjasnila da govori bosanskim jezikom – što je argument da BHS svoje mjesto mora ustupiti bosanskom. Tako kantonalni premijer i član SDA provodi što većina njegovih glasača želi – samo bosanski jezik.
Tako premijer silom nameće volju većine, bez argumentovanog pozivanja na Zakon i Ustav, bez citiranja bilo kojeg člana, bez objašnjenja ko, gdje i kada u Sarajevu napada bosanski jezik, pritom prešuti i reakcije Vijeća roditelja i OSCE-a (valjda su i oni jugonostalgičari i neprijatelji oaze Sarajevo), i poentira: Odgovor je na cistom bosanskom. U skolama u Kantonu Sarajevo govorice se i pisati nas lijepi bosanski jezik.
Imamo jedan problem – premijeru, odgovor nije na čistom bosanskom! Bosanski, kao i hrvatski i srpski, poznaju i glasove č, ć, ž, š, dž, đ. Nedopustivo je i drsko da kantonalni premijer, namećući svima da pišu i čitaju lijepim bosanskim jezikom ne piše sve glasove tog jezika (tako je kod njega dj zamjena za đ; c mu znači i c i č, i ć; dz je valjda dž...). Umjesto da se posavjetuje sa stručnjacima i stručnim institucijama – Institut, Fakultet (što on preporučuje drugima) – koji bi, pored premijera, trebali urazumiti ministra obrazovanja i njegovu službu, da, prije svega, pišu jasne dopise (bez obzira na kojem jeziku), da poštuju konvenciju o ljudskim pravima, da u školama kreiraju okruženje gdje su temelj zajedništvo, saradnja, prijateljstvo i sličnosti; gdje se ne insistira na razlikama koje su, sada, temelj građenja identiteta.
Možda bi bilo dobro da je Ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo, umjesto dopisa školama o anketiranju roditelja, poslalo Pravilnik članovima Vlade i vladinim službenicima o osnovnim vrednotama svakog jezika – jasnoća, preciznost – uz dio o kaznenim odredbama ako politički funkcioneri i državni službenici, naprimjer premijer, ne koriste afrikate u svojim objavama i, generalno, javnim istupima. Ovako, sila koja izbija iz premijerovih riječi izrečena je na jeziku totalitarnog vlastodršca. Neubjedljivo ga naziva bosanskim.
