Stojim pred jednom sarajevskom osnovnom školom, koju neću imenovati, jer
- ako Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, ministar Kazazović i prijatelji mogu izdati instrukciju koja se tiče upotrebe jezika u školama preko noći, bez najave i razloga, a braniti (neutemeljenu) odluku zakonom, onda mogu i otpustiti i diskriminirati uposlenice/ke osnovnih škola ako jasno ne podržavaju novopečeni zakon ili imaju jasne kritike;
- želim saznati koliko uopšte učenice i učenici znaju o instrukciji i šta ona za njih znači
Zatvorena vrata
Od tri osnovne škole koje sam posjetila, samo u jednoj sam dobila dozvolu da pričam s učenicima/ama. Direktorice druge dvije škole nisu bile u ustanovi (iako je bilo prijepodne, jeste petak, i jeste trinaesti, ali je radni dan), a uposlenice s kojima sam razgovarala su na svako moje pitanje odgovorile sa: ‘’Dođite u ponedjeljak, pričati sa direktoricom, trebate imati njenu dozvolu’’.
Moja pitanja:
- Mogu li nezvanično pričati sa djecom o instrukciji?
- Mogu li pričati sa nastavnicom/kom BHS jezika?
- Jeste li već podijelili anketu učenicima/ama?
- Jeste li dobili ikakve odgovore od roditelja?
Postoji li određen rok za sprovođenje ankete?
Škola (ova u kojoj sam zatekla direktoricu) dobila je anketu, ali uz svu medijsku pažnju i negodovanje vijeća roditelja, odluka uprave je da sačeka da se sve ‘’slegne i odstoji’’, jer ‘’škola ima svoje ideale; svi svoja mišljenja; a administracija škole ne bi djelovala odgovorno da samo slijepo vjeruje pravno neosnovanoj i neozbiljnoj instrukciji.’’
Maksimalno pojednostavljeno, jer je instrukciju više nego teško objasniti, a pazim da ne spomenem bilo kakvu riječ koja bi bila okidač za neki pozitivan/negativan stav (npr. podjela), situaciju sam predstavila ovako:
Sada učite bosanski, hrvatski, srpski jezik. Instrukcija znači da biste umjesto sva tri jezika učili ili samo bosanski jezik, ili samo hrvatski jezik, ili samo srpski jezik i književnost.
Od tridesetak učenika/ca (od šestog do osmog razreda) s kojima sam o ovome razgovarala pet je čulo za instrukciju i to tako što su slučajno bili u istoj sobi gdje i TV.
Učenici/e pretpostavljaju da će se, ako do provedbe instrukcije dođe, časovi predavati u različitim učionicama što će ih ‘’bezveze podijeliti’’, da će ‘’ruksaci biti teži’’ i da ‘’nema potrebe za tim’’.
“Ne znam’’ i slijeganje ramena su, međutim, bili najčešći prvi odgovori. Za učenike/ce instrukcija ne predstavlja ništa revolucionarno, ali sve i jedno od njih su rekli da je nepotrebno.
U kućnoj atmosferi
Djeca će ipak o ovom problemu najiskrenije govoriti u intimnoj, neformalnoj atmosferi, pred onima u koje imaju najviše povjerenja. Zamolili smo i jednog roditelja da razgovara o ovoj temi sa svojom osmogodišnjom kćerkom. Evo njegovog izvještaja:
Ušao sam joj u sobu, upravo je lutkicama bila učiteljica.
- Hej, princezo, kojim ti jezikom predaješ?
- Pa šta čuješ?
- Ma dobro to šta čujem, ali koji je to jezik, kako se zove?
- Pa je l’ kineski?
- Ama kako ti zoveš taj jezik?
- Hrvatski.
- Baš hrvatski?
- Sarajevski... bosanski...
- Je l’ bosanski konačan odgovor?
- Da.
- A znaš i srpski i hrvatski, je l’ tako?
- Da.
- Pa što jezik ne zoveš srpski i hrvatski? Kad si se ti i zašto odlučila da ga zoveš bosanski?
- Tata, zbunjuješ me, molim te ulazi u moju sobu kad budeš imao pametna pitanja.
Školegijum će objaviti i vaše priloge, u istom formatu dijaloga.
