Pravopisni priručnik bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike objavio je prošle godine Institut za jezik uz podršku Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke i Izdavačke kuće Most. Knjiga ima preko 400 stranica i strukturirana je tako da obuhvata pravopis, morfologiju, sintaksu, jezik u upotrebi te mali pravopisni rječnik od A do Ž, odnosno ćirilični rječnik od A do Š. Da knjiga bude zanimljivija, stranice imaju smećkastu podlogu i vjevericu kao maskotu koja uz tradicionalne bh. motive popunjava praznine u tekstu.
U uvodu priručnika postavlja se razlika između narodnog, standardnog i književnog jezika, ukratko se predstavlja historija jezika i objašnjavaju razlike među standardima. U pravopisnom dijelu obrađuje se abeceda i azbuka, veliko slovo, ijekavski izgovor, osnove fonetike, glasovne promjene, interpunkcijski i pravopisni znaci. U morfologiji se predstavljaju sve vrste promjenjivih i nepromjenjivih vrsta riječi. Sintaksa obrađuje podjelu rečenica, rečenične dijelove, podjelu složenih rečenica. Posljednji dio, novina u poređenju sa postojećim pravopisnim i gramatičkim priručnicima, bavi se jezikom u upotrebi: raslojavanjem jezika, stilovima, usmenim izražavanjem.
Kome je priručnik namijenjen?
Iz uvodnih napomena saznajemo osnovne podatke o projektu čiji je ovaj priručnik rezultat. Cilj je bio napraviti udžbenik u saradnji sa nastavnicima u dijaspori za dopunsku nastavu bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika. U jednom priručniku bi se trebale objediniti sve tri norme, ”što bi mogao biti značajan iskorak u povezivanju bosanskohercegovačke dijaspore”, s krajnjim ciljem “da se učenjem i čuvanjem jezika ističe značaj njegovanja jezičke kulture, bogate bosanskohercegovačke tradicije i nacionalne baštine na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku.”
Priručnik je “namijenjen svim uzrastima, različitih nivoa znanja, i svim građanima Bosne i Hercegovine koji žive u inozemstvu.” (str. 6)
S obzirom na to, projekat su podržali Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Ministarstvo civilnih poslova BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Kako bi priručnik ispunio sve postavljene ciljeve trebalo je postaviti metodološku i metodičku osnovu udžbenika tako da se obuhvate sve tri norme i da priručnik mogu koristiti i oni koji tek uče maternji jezik a i oni koji ga već govore (naučili su ga kod kuće ali ga nikada nisu u školi učili). Rješenje koje ovaj priručnik nudi jeste dati “osnovna pravopisna i gramatička pravila koja su suvremeno metodički obrađena i predstavljena sa što manje riječi, a sa što više uočljivih grafika, crteža i tabela.” Primjeri nakon svake lekcije su “iz svakodnevne jezičke prakse ili primjeri iz bosanskohercegovačke književnosti, kako bi se lakše i potpunije usvojilo znanje o svome maternjem jeziku”.
U nastavku ćemo ispitati kako su ovi ciljevi ispunjeni.
Naučiti pravilno govoriti i pisati
Knjiga je, kako je i obećano u uvodu, napisana stručno, naučno-popularnim stilom. Svima onima koji su listali gramatike i pravopise bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika bit će osvježenje čitati pojednostavljena i pregledna pravila za pisanje velikog slova ili ijekavskog izgovora. Sva pravila prate primjeri (iako ima veliki broj arhaizama kao uzaman, utaman, str. 230), grafikoni olakšavanju snalaženje u silnim izuzecima, vjeverica je simpatična (rado biste smazali ćevape nad koje se nadvila - a usput ćete zapamtiti i da se piše ćevabdžinica), u tabelama su istaknuti primjeri sa tipičnim greškama (kao ona da se ne piše mi bi smo, nego mi bismo), te se općenito u cijeloj knjizi vodi računa o kulturi govora (i pisanja i izgovora). Posebno su zanimljive pričice kakve su one o porijeklu arapskih brojeva ili o etimologiji riječi padež.
Pravila koja reguliraju te tipične pravopisne greške (kao što su (ne)bilježenje glasovnih promjena, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, refleksi glasa jat) trebaju se učiti jer su ili konvencija ili prosto pravila standardnog jezika koja se ne moraju usvojiti u porodici. Po tome ovaj priručnik prati sadržaje koje i djeca u Bosni i Hercegovini uče kroz redovno domaće školovanje. Međutim, koristiti istu metodologiju u radu s djecom koja maternji jezik koriste samo u kućnom kontekstu ili se u dopunskoj nastavi čak prvi put susreću sa jezikom svojih roditelja ne čini se opravdanim.
Dakle, tipične gramatičke greške koje prave pripadnici/e bh. iseljeništva (a onda i svi koji bosanski, hrvatski, srpski jezik uče kao strani) u ovoj knjizi nisu naznačene i objašnjene (npr. nepostojano a, nepravilni glagoli ili kongruencija brojeva i imenica). Iako se u naslovu naglašava da će se dati samo osnove gramatike, metodološki te osnove nisu dobro postavljene. Pravila ne bi smjela biti sama sebi svrha, kao što je to slučaj sa uvođenjem termina kakvi su izostavljeni i skriveni subjekt, sa apozitivom itd.
Djeca na dopunskoj nastavi iz ove će knjige naučiti odlične metode za određivanje padeža. Saznat će i koja metoda je najučinkovitija. Od te će lekcije savršeno razlikovati dativ od lokativa. Naučit će i zašto se padež zove padež, koji padež šta na latinskom znači, na koja pitanja odgovara (recenzentima na dušu ide greška da engleski jezik ima sedam padeža). Tabelu, pak, sa nastavcima, po rodovima odnosno klasama imenica, za pojedine padeže neće naći.
Insistiranje na pravilnom govorenju i pisanju, ispravljanju pogrešnih oblika, učenju pravila i odstupanja od njih u suprotnosti je sa objašnjenjima iz uvodnog dijela priručnika gdje se jasno odvaja šta je dijalekat a šta standard, i gdje se jezik slikovito predstavlja kao živi organizam. Jer, čitanjem knjige stičete utisak da je jezik skup pravila koja se moraju naučiti (zajedno sa izuzecima). Boljka nastave jezika u BiH, gdje se toliko insistira na učenju izuzetaka da se nakon završene škole pravila i zaboravljaju, ponavlja se, nažalost, i u ovoj knjizi. Šćeo, đe, reko, nemere, dole, želila — sve su to oblici koji su nastali po nekim pravilima, pravilima dijalekatskog ili razgovornog (iz)govora, pa prema tome ne mogu biti ‘pogrešni’. Cilj projekta, pretpostavljamo, nije bilo navesti djecu da mrze svoje đedove, babe, dede, nane, nene, majke, očeve što su ih pogrešno naučili da pričaju.
Školski primjeri
Učeničkim radovima Jedna djedova priča, Nenina kuhinja, Mahrama u naninoj sehari i odlomkom iz Legende o Ali-paši opravdava se obrađivanje imperfekta u knjizi ali se iznevjerava jedan od ciljeva, onaj o njegovanju bogate bh. tradicije. Da li je Institut za jezik mogao naći bolji primjer da ilustruje bogatstvo nacionalne baštine bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika od onoga koji se nalazi u rečenici iz teksta Srednjovjekovna bosanska kultura “U Bosni se, pored bosanskog jezika, upotrebljavao i grčki, latinski, talijanski i drugi jezici, a od pisama glagoljica i ćirilica (bosančica)”?! (Primjer publicističkog stila, autor Zlatan Lipa, str. 315)
Turcizmi, imperfekt, glas h u bosanskom jeziku - sve to moglo bi naći svoje mjesto tek u posljednjem dijelu knjige gdje se obrađuje raslojavanje jezika i gdje se govori o stilovima u savremenom jeziku. I bilo bi pošteno naglasiti da to jeste dio bogate bh. tradicije, ali nije dio naslijeđa “nacionalne baštine hrvatskog/srpskog jezika” (i šta uostalom radi ‘nacionalno’ u ovoj sintagmi?!).
Jezička kultura koju ova knjiga njeguje, vidjeli smo, drži se tradicije. Ta tradicija, znamo iz iskustva, podrazumijeva patrijarhalni sistem vrijednosti. On se ne pokazuje samo u djedovim pričama i naninoj kuhinji, nego nesvjesno probija i u primjerima koji slijede gramatička pravila. Ilustracija će biti rečenice koje se daju kao primjeri za pravila kako se grade glagolski oblici i vremena. Od svih rečenica koje su rodno obilježene (bilo po subjektu bilo po orodnjenom glagolskom pridjevu radnom), omjer muškog i ženskog roda je 29 : 5. Tu nismo računali primjere u množini jer su oni stoprocentno u muškom rodu (Mi smo se vozili do Mostara, Igrali smo košarku, itd.). Dakle, sve rečenice u kojima je subjekt ja ili ti, u muškom su rodu: Ja sam čitao, Prošle godine sam vidio na moru svog druga, Ja sam bio kupio knjigu. U trećem licu, u ženskom su rodu jedino rečenice:
Ona će kupiti voće, napraviti salatu i oprati suđe.
Mama će peći kolače.
Baka pletijaše džempere.
Ona tresijaše ćilime.
Jedini primjer iznevjeravanja (ili obrtanja) rodnih uloga nalazimo u rečenicama: Djevojčice će igrati odbojku. Dječaci će navijati.
Metoda da se pravila predstavljaju sa što manje riječi a što više grafikona i slika gubi smisao ako nema punog objašnjenja kako se šta gradi i kako se šta koristi. Tako čitatelji i čitateljice ovog priručnika neće saznati da glagoski pridjev radni u perfektu, pluskvamperfektu, kondicionalu I i II te futuru II u prvom i drugom licu može biti i u ženskom rodu. (Zanimljivo odstupanje od postojećih gramatika bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika u kojima se može naći i Ja sam čitalo!)
Urednik i recenzenti i recenzentica ove knjige nisu uradili svoj posao te su previdjeli krupne greške. (Jedino opravdanje može biti broj stranica knjige ali nije dovoljno). Osim materijalne greške da engleski ima sedam padeža (i da je Sarajevski marlboro pjesničko (!) djelo sarajevskog književnika Miljenka Jergovića), nepridržavanja norme (ja ću da radim kao način tvorbe futura I u bosanskom jeziku), prešućivanja razlika (kod jednačenja po zvučnosti nema pravila u hrvatskom standardu po kojem se jednačenje ne bilježi u skupovima d + c, č, ć), promakle su greške u prelomu te stilske greške.
Folklorizacija jezika
Kome, dakle, ova knjiga može biti korisna?
Pravopisni priručnik bit će koristan onoj djeci, ali i odraslima, koji su kod kuće usvojili jezik i svakodnevno se njime služe ali ga nikada nisu formalno, u školi, učili. Nije, pak, ostvario cilj da ga mogu koristiti djeca svih nivoa znanja. Ustvari, ovaj dio priručnika (zajedno sa posljednjim dijelom, Jezik u upotrebi) trebao je biti namijenjen djeci u Bosni i Hercegovini, jer su pravila jednostavna i pregledna, a knjiga sama pitka i zanimljiva. (Osim što ga za tu svrhu možda diskvalificira cijena i veličina.)
Osnove gramatike samo su pregled gramatičkih pojava i, kao takav, može eventualno koristiti nastavnicima i nastavnicama koje vode dopunske škole bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika da se podsjete gramatičkih termina. Međutim, sami će morati iznaći način da djeci predstave gramatičke probleme na način koji će im biti koristan i razumljiv i koji neće izazivati frustracije.
Ciljna grupa, zaključimo, preširoko je postavljena. Iako ima 400 stranica, knjiga nije ispunila cilj da bude od koristi korisnicima i korisnicama različitih nivoa znanja.
Drugi cilj, koji smo u ovom prikazu testirali, podsticanje njegovanja bosanskohercegovačke tradicije i nacionalne baštine na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku te ujedinjavanje bh. dijaspore, također je tek djelomično ispunjen.
Bogata tradicija Bosne i Hercegovine svodi se na priče djedova i nana, s tim da ne saznamo šta đedovi i babe, didovi i bake imaju reći. Izbor pisaca, taj lakmus-papir za mjerenje stepena nacionalizma u bh. udžbenicima, u ovoj je knjizi prilično tradicionalan. U izboru su tekstovi zanimljivi za djecu: Aska i vuk Ive Andrića, po jedna dječija priča Kočića i Hromadžića, dvije Hajdarevića, i odlomak iz romana Ruža Nure Bazdulj-Hubijar. Nacionalistička paradigma međutim, pokazuje se izborom iz romana Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića i izborom Emine Alekse Šantića.
Izbor ne odražava bogatu tradiciju književnosti nastale na tlu Bosne i Hercegovine niti njeguje nacionalnu baštinu na hrvatskom jeziku (ako uzmemo da su Kočić, Šantić i Andrić baština srpskog jezika). Knjiga je, da zaključimo, ispunila zadaću čuvanja i njegovanja tradicije (ali ne i tradicija!), djeca će iz ove knjige o jeziku učiti baš kao o jeziku svojih nena i djedova a ne kao o jeziku svojih snova i nadanja.
Nažalost, nije se pokazalo da je knjiga rezultat sveobuhvatnijeg projekta. Osim učeničkih radova, doprinos se nastavnika dopunskih škola u ovom priručniku ne vidi. Ne vidi se ni da mu je prethodilo istraživanje koje bi opisalo i popisalo potrebe dijaspore u vezi s maternjim jezikom. Posao ozbiljne naučne ustanove, kakav je Institut za jezik, nije se trebao svoditi na preskriptivni nivo. Mnogo bi zanimljivije i korisnije bilo, a ovo je bio odličan povod, ustanoviti kako jezici novih sredina utječu na govornike našeg, i pred kakve zadatke to stavlja nastavnike bosanskog, hrvatskog i srpskog.
Skroman u ciljevima i brzoplet u izvedbi, ovaj priručnik teško da će dugoročno opravdati povjerenje. Tema za drugi tekst je kome se kratkoročno već isplatio.
