Gledam žoharku kako računa prosjek. Sezona ispravljanja ocjena, sezona zaključivanja ocjena... Sezona ubijanja – okrenem se i pogledam u dva žohara koja pričaju o filmu Sezona ubijanja od prošle godine. Kimam glavom i naslanjam se na sto. Dobra igra riječima.
&
Početak oktobra. Učim sto na sat. Redam petice, zadovoljna kako sam započela godinu. Provjeravam papirić na kojem pišem ocjene. Fizika – nema nijedne ocjene. Nikad nisam vježbala. Ako me prozove sutra, dobit ću jedan. Bez pretjerivanja.
Uradim zadaću, jer ko ima dva minusa, dobije jedan, i dođem sutra u školu. Profesorica proziva žohara, ja otpuhujem i srce mi se polako smiruje. U glavi priča: samo nek' me danas ne pita. Idući čas ću se sama javiti.
Žohar ustaje i kaže: Ja sam odgovarao dva predmeta. Muzičko referat i njemački.
Gledam ga i mrštim se. Referat. Jao, jako je teško naučiti koliko je Bach imao djece. Njemački. Jao, dobio je pet na aktivnost.
Profesorica ne krši pravila, pa prevrće list i proziva Hajde ti Žuži.
Izađem. Ne znam ništa. Da mi zadatak, isti kao što sam radila u zadaći. Uradim ga, dobijem dva. Idem na mjesto i plačem.
Malo manje od mjesec poslije, moj rođendan i test iz fizike. Sa dvicom sam prestala učiti. Šta sad? Malo sam radila nešto dan prije, ali.
Test radim, uradim zadatak, nešto teorije. Hm. Dobit ću tricu!
Profesorica donosi test: Grozno ste uradili!
Dobila sam jedan.
Svijet se prevrće u tom trenutku. Ponovo plačem. Čujem AAAhhh Žuži je dobila jedan. Žuži šta si dobila? Oj. Hajde, makar se mama neće ljutiti kad joj kažem da je i Žuži dobila jedan.
Plačem i onda se smirim i onda shvatim da me profesorica vidi kako samo plačem, a ništa ne radim i kako sigurno misli da sam glupa i onda ponovo počnem plakati.
Dolazim kući i počinjem vježbati. Hajde od početka. Možeš ti to. Javit ću se odmah idući čas. Na kraju, prolazi više od mjesec dana, ja se ne javljam.
Moram dobiti četiri iz odgovora da bih dobila tri iz pismene, jer su pismene grozno teške. Tako ću moći imati tri. Živjele kalkulacije! Opet plačem: kako sam se dovela do toga da se borim za tricu??? Kako? Zašto? Ja to nisam!
Stidim se. Ne vjerujem. Ne idem na dopunsku, jer me stid. Ne smijem se javiti. Profesorica me sama proziva.
Odgovaram dobro. He he. Dat će mi četiri. 100%.
Da mi tri. Plakala bih, ali se zaustavim i sjednem i bušim svesku. Trica zato što imam super ocjene prije. Bravo.
Jedan iz testa, zato što sam pisala nepotpune definicije i zadatak odmah zeznula na početku, a to nisam znala.
Hajde sad dobij četiri iz pismene.
Pismena.
Svi pričaju da niko ništa nije uradio. Ja uradila tri od četiri zadatka, ali šutim, jer pod jedan, ne vjerujem da sam išta dobro uradila i pod dva, ako kažem da sam dobro uradila odmah će mi Svemir isplaziti jezik i reći E nisi i dobit ću ponovo jedan.
Pismena došla. Ja dobila četiri.
Drugi put skoro plačem. Onda sam tužna jer sam sretna što će mi biti trica zaključna, a onda sam opet sretna, jer sam napokon naučila fiziku, a onda sam tužna, jer znam za više od tri, a onda sam sretna što sam dokazala da mogu...
&
Pokušat ću opisati meni najbolju scenu iz filma Odrastanje. Glavni lik, dječak Mason voli fotografiju. U srednjoj je školi i izrađuje slike u tamnoj komori. Dolazi njegov profesor i pita ga zašto je tu, a ne na času. Mason je prilično lijen, mumlja, boli ga briga za sve, misli da je već pravi fotograf, jer su ga prije hvalili. Profesor ga suptilno ruži i kaže mu nešto kao: Znaš, svijet je pun konkurencije i talentovanih ljudi koji su spremni da naporno rade. Svijet je još puniji netalentovanih glupana koji su spremni da te nadmaše. Zašto? Zato što ispunjavaju svoje zadatke. Baš u ovom trenutku, dok ti gubiš vrijeme! Jesi li ti poseban, Masone?
Pufff! Moje misli u tom trenutku: Ok. Od sutra idem vježbati matematiku i hemiju i učiti fiziku i pomagati bakicama da prelaze cestu i čistiti stubište i sve!
Ništa od toga nisam uradila, ali sam se opet dobro osjećala. Osjećam da film i to što je prof. Turlington rekao nije bilo uzalud. Potrudit ću se. Možda ne sad ili sutra, ali hoću. Čim se malo zahukta, jer, što bih to sad radila kad još ne treba.
(Čovječe, kakav to mozak imaju tinejdžeri? Sama sam sebi više dosadila, sve znam, ali. Hajde, hajde.)
P.S. Ako ste dijete ili roditelj ili ljudsko biće, pogledajte ovaj film. Ako ništa, ukucajte: Boyhood quotes IMDb i pročitajte dijaloge iz filma.
Foto: E.K.
Ludi ste za Žuži? E pa čitajte i dalje:
Onda pređite i na tekstove Damira Dvornikovića:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!