S izleta na Ravnu valu i Sarajevski Ozren
Elektrotehnička škola u Sarajevu, pored toga za šta se djeca u njoj školuju, postala je prepoznatljiva i zbog planinarstva. Za to je zaslužan njihov profesor tjelesnog odgoja Armin Daguda i njegova Planinarska družina Elektron sastavljena od učenika te škole.
Ljubav prema planinarstvu među mladima počeli su širiti i van okvira škole u školskoj 2015/16-oj godini. Tada su sa članovima organizacije altruista Svjetlo prošli kroz Školu planinarstva koju je finansijski podržao USAID. „Cilj je bio da mladi planinari iz družine Elektron i članovi organizacije Svjetlo, mladi s teškoćama u razvoju, zajedno učestvuju u realizaciji programa planinarske škole te tako pokažu da ne postoje prepreke koje su nesavladive ako se to zaista želi“, kaže Daguda.
Dvanaest članova organizacije i dvadeset pet članova družine je prisustvovalo predavanjima koja su organizovana u prostorijama Elektrotehničke škole i prostorijama organizacije Svjetlo tokom školske godine dva do tri puta mjesečno po dva časa, a praktična nastava je izvedena na izletima na planini Igman (april 2016), u parku prirode Skakavac (maj 2016), na Boračkom jezeru (maj 2016) te u Ajdinovićima (juni 2016).
Taj program je u oktobru i novembru 2016. modificiran, prilagođen i starijem osnovnoškolskom uzrastu, tj. djeci iz sedmog, osmog i devetog razreda osnovne škole te učenicima srednje škole. Uradio ga je profesor Daguda a nakon toga je za ideju širenja Škole planinarstva pridobio Planinarsko sportsko društvo Zlatni ljiljan čiji je član. U zgradi Opštine Novi Grad organizovan je sastanak direktora osnovnih i srednjih škola kojima je program predstavljen i 14 škola je pristalo da budu dio priče. Projekat se, također, realizuje uz finansijsku potporu Opštine,
Planinarske družine u tim školama broje 25 – 60 članova, dok je u Elektrotehničkoj školi, razumljivo, njih najviše (65 članova). Škole su delegirale vođe družina, nastavnike koji su već planinari ili su zainteresirani za vođenje ove sekcije, obezbijedile su multimedijalni kabinet da bi se mogla održavati predavanja uz prezentacije, ponudile anketne listove za pristup planinarskoj školi koji su usmjereni ka djeci i roditeljima, a PSD Zlatni ljiljan ponudio je svoje stručne ljude da održe predavanja u Školi planinarstva i pomognu u realizaciji izleta s djecom.
Predsjednik PSD Zlatni ljiljan Sado Šatrović preuzeo je na sebe ulogu menadžera projekta.
Jedan od angažiranijih ljudi na projektu iz PSD Zlatni ljiljan je Zakir Šogolj. Ukratko objašnjava svoju ulogu u projektu, ali i učešće drugih članova društva: „Ja sam sa profesorom Dagudom jedan od kreatora ovog projekta i organizatora ove škole. Po funkciji sam asistent projekt menadžera za administrativno-finansijska pitanja i inače sam licencirani vodič A i B standarda te učitelj planinarstva, vojno lice u penziji (oficir). Predavač sam na ovoj školi, glavni vodič na izletima (imamo još i 14 vodiča za svaku družinu) te glavni koordinator za nastavu jer profesor je zauzet obavezama u školi dok sam ja penzioner. Naravno, ovo ništa ne bi bilo da nije tu učešće uzelo 36 drugih članova i njihov doprinos je također neizmjeran jer je volonterski ali i motivisan ljubavlju spram djece i planinarstva.“
Do kraja maja realizirana su predviđena teorijska predavanja i to osamnaest lekcija u osnovnoj i dvadestet lekcija u srednjoj školi, te dva izleta – izlet na Igman (prašuma Ravna Vala) i izlet na Sarajevski Ozren.
Predviđena su još dva izleta sa kampovanjem početkom nove školske godine, u periodu septembar-oktobar na području Trebevića i Bjelašnice. Time bi se zaokružila Planinarska škola za prvu njenu generaciju.
Dosadašnja iskustva polaznika škole ukratko se mogu svesti na korist i užitak. Hamza Kovačević, učenik Elektrotehničke škole, kao posebno korisnu stvar, navodi: „Planinarske/penjačke vještine, znanja vezana za planinarsku opremu te navigaciju i putokaze.“ Njegova drugarica Samija Kustura: „Pravila o ponašanju na planini i u planinarskim domovima.“ Ono što svi navode i zbog čega su u najvećoj mjeri tu sažeto je u odgovoru Sunite Begtašević: „Najzanimljiviji od svega su bili naši izleti i obilasci raznih mjesta. Upoznali smo mnogo novih prijatelja i stekli nova znanja.“
U Osnovnoj školi „Sokolje“ vođa družine je nastavnik Zijad Okanović. Evo šta je za njega najbitnije: „Najbitnije je da se djeca nauče osnovama ponašanja u prirodi. Boravak u prirodi je jako koristan ali može biti i opasan, ali u svakom slučaju prirodu i okruženje moramo čuvati od nas.“
Jedna od brojnijih družina je ona iz Osnovne škole Mehmedalija Mak Dizdar. Ima ih 60. Jedna od polaznica Škole planinarstva je Inda Martinović. Za nju je najpozitivnije to što se kroz jednu zabavnu aktivnost kakva je planinarstvo može mnogo toga naučiti: „Kada sam išla na časove planinarstva stekla sam mnoga znanja, nešto novo iz geografije, da pri hodanju ne treba pričati jer se gubi energija, treba stalno pomalo piti vode... Saznala sam kako se orijentisati pomoću mahovine, mravinjaka, sata...“
Njena nastavnica hemije i kulture življenja Sabina Aljić je voditeljica družine. I sama je planinarka. Planinarskim načinom života želi „zaraziti“ i djecu: „Želim kod učenika razviti pravilan i human odnos prema prirodi, da čuvaju sve ono što nam priroda pruža, da utiču na zaštitu životne sredine i shvate kako je to bitan segment u njihovom životu te da usvoje ispravne norme ponašanja, kako u školi tako i u prirodi. Želja mi je da ih bar na jedan dan odvojim od moderne tehnologije, da se druže sa drugim i drugačijim, da pričaju sa drugarima face to face, jer smo svjedoci da je komunikacija među mladima veliki problem zato što oni, uglavnom, pričaju i komuniciraju samo na društvenim mrežama.“
Kao posebno značajan aspekt planinarenja ističe mogućnost interdisciplinarnog rada. Planinarenje koristi i za učenje djece o lekcijama iz njenih obaveznih predmeta: „Kultura življenja je usko vezana za planinarenje i boravak u prirodi. Navest ću samo neke veze: bonton – ponašanje u svakoj situaciji, kako održati zdravu tjelesnu težinu, značaj fizičke aktivnosti za zdravlje, kako se hraniti, zdrava i pravilna ishrana je ključ zdravog načina života...
Svjedoci smo da nedovoljna fizička aktivnost vodi do većeg broja pretile djece, duže sjedenje za kompjuterom i igranje igrica dovode do nepravilnog rasta i razvoja, fizičkog i psihičkog, do smanjenja vida... Užurban i stresan život dovodi do toga da djeca postaju depresivna...
Sve ove nepravilnosti moji učenici mogu prevazići kroz nastavu Kulture življenja, a kasnije i kroz nastavu Hemije šire znanje i uče da se u prirodi ništa ne dešava slučajno, već se sve dešava po zakonima prirode. Uče i o ekologiji, sastav, građa, vrste i postanak planina i stijena, uče o značaju i štednji vode, o kisiku, o zagađenju zraka, fotosintezi...“
Inače, kako Armin Daguda ističe, jedan od ciljeva škole jest ukazati na interdisciplinarnost planinarstva. U planini se može o mnogo čemu učiti što je povezivo sa školskim gradivom iz različitih predmeta. Samo planinarstvo u najužoj vezi je s tjelesnim odgojem, ali u planovima i programima za taj predmet ono je svedeno na uzgredno pominjanje u teorijskom dijelu nastave. U program škole uključena su i znanja iz geografije - orijentacija uz pomoć čitanja karata, kompasa, prirodnih orijentira. Tu su znanja iz meteorologije i geologije, ali i životnih vještina, kakva su naprimjer znanja iz čvorologije.
Osim obrazovnog, Škola planinarstva ima naglašen i odgojni aspekt. Radi se o odgoju u skladu s planinarskom etikom čijih deset načela učenici moraju znati i pridržavati ih se: 1. Ne takmiči se protiv čovjeka, pomaži mu; 2. Održavaj tradiciju pozdravljanja na planini; 3. Poštuj tišinu prirode, uživaj tiho; 4. Ostavi na miru biljke, životinje i ukrase spilja, stijena, šuma; 5. Ne budi uzrokom šumskih požara i erozija; 6. Ne označavaj svoju prisutnost u prirodi otpadom; 7. Sačuvaj korisnost planinarskih objekata; 8. Upisuj obavezne podatke na kontrolnim tačkama; 9. Prihvati upute domara, vodiča i spasilaca; 10. Uvažavaj zabrane, kućni red i zaštitne režime.
Škola planinarstva doprinijela je da se interes za planinarenje u BiH usmjeri dijelom i na mlade. Poslije rata planinarstvo u BiH bilo je stvar gotovo isključivo zrelijih osoba. Dosta planinarskih staza i domova je u ratu i poslije rata devastirano, a još uvijek prisutan je i strah od mina što je roditelje odbijalo da djecu usmjeravaju planinarskim putevima. Uz stručnu podršku kvalificiranih planinarskih vodiča i edukatora koje ima Škola planinarstva, taj problem je, bar kad je Sarajevo u pitanju, danas dobrim dijelom za osnovce i srednjoškolce otklonjen. Roditelji imaju u koga imati povjerenja.
Škola planinarstva je, također, unaprijedila planinarski sekcijski rad u školama. On je sad unificiran kroz jedinstven plan i program te kroz pružanje stručne pomoći planinara profesionalaca kako u vidu teorijske poduke djece tako i u vođenju djece na izlete.
Ono što je Dagudina želja, ali i drugih planinara, jest priču proširiti s Novog Grada na druge sarajevske opštine, ali i još šire. Zavisit će to mnogo od sluha lokalnih vlasti te obrazovnih institucija u tim sredinama, kao i ministarstava obrazovanja ako se pokušaju širiti na druge kantone ili u drugi entitet. S obzirom na tešku prohodnost kroz bh. sistem obrazovanja, planinarska upornost i snalažljivost će im biti potrebna u ostvarenju tog cilja jednako kao i u osvajanju planinskih vrhova. Planinari, vedro!
