Jako sam ponosna na sebe što mogu skupljati novac. Moje istraživanje kaže da 97% žohara odmah potroši džeparac ili bilo kakav novac koji dobiju. Ne živim u Sarajevu, a meni Sarajevo zvuči isto kao šoping. Tata na šoping dan postane vozač, nosač i naravno, čekač. Zbog toga ne voli baš putovanja u Sarajevo, pa ne idemo gusto tamo.
Danas je bio dan za šoping. Krenuli smo. Uvijek sam uzbuđena zbog toga. Foliram da mrzim sređene ljude, glupe prodavnice i prodavače, ali šta ću. Budem sretna kada nešto kupim. Da li to znači da sam površna osoba?
Čim izađem iz auta, osjetim miris Miljacke (valjda zato što smo se parkirali na parking pored Miljacke). Vidim sređene momke i djevojke, puno biciklista i sve je nalik na metropolu. Odjednom osjetim hladan tuš, osjećaj grižnje savjesti, jer izgleda da Sarajevo nije u Bosni. Ljudi su sređeni i nasmijani. Grad blista. Ja se uklapam. Buni me misao na to da se ljudi smiju i kupuju majice od pedeset maraka, a pola sata vožnje izvan grada, postoje naselja koja više ne postoje.
Tržni centar nije pun kao prošli put kad sam bila. To je dobar znak. Postoji makar malo ljudi sa srcem. Danas sam se smatrala bezdušnom. Pošto sam imala takav status, mogla sam kupovati. Onda opet razmišljam, život se nastavlja, zar ne? Na kraju krajeva, nije da ne pomažem u vanrednoj situaciji. Tako je i sa ovim ljudima koji su tu. Kako ja mogu znati da upravo onaj čiko nije dao pola svoje plate u dobrotvorne svrhe?? Tako je, razmišljaj pozitivno. Malo sam se oraspoložila.
Ne znam kako se ponašaju Sarajlije, ali ja, kao djevojčica iz Nesarajva, uvijek dođem s namjerom da izgledam kao Sarajka. Malo se našminkam, obučem nešto što sam tu kupila, što nema šanse da obučem u svome gradu, jer je premetropolski i ne za moju provinciju. Istina, manje više. Mama i ja smo napale butike, a tata je otišao u kino. I ja sam bila voljna gledati X-mena, najbolji nastavak do sada, ali sam jednostavno morala izabrati: odjeća ili sedma umjetnost. Opet se osjećam bezveze.
Mama i ja imamo običaj da prvo pregledamo sve butike i tek onda kupimo ono šta nam se najviše sviđa. Prvo obiđemo prvi sprat, pa prema gore... Odmah smo doživjele razočarenje. Kada sam krenula u kabine, djevojka koja radi mi je rekla da mama sa mnom ne može ući, jer stvaramo gužvu. Bila je namrgođena. Probala sam odjeću i onda iz principa vratila i haljinicu koja mi je lijepo stajala.
Kasnije je bilo bolje. U prostorije sa kabinama su puštali i mamu, a svi su bili ljubazni. Kupila sam si farmerke nazvane boyfriend, jer su muškog kroja, a i imat ću osjećaj da uz mene uvijek ide boyfriend.
Vidjela sam visoku djevojku sa obrijanom glavom i bila je prelijepa. Sjećam se da sam molila mamu da mi dozvoli da se tako ošišam, a ona mi je rekla da ću to moći uraditi kada se odselim u London. Zašto? Zato što bi me u mom gradu najvjerovatnije istukli i ne bih bila prihvaćena. Nisam to mami spominjala kada smo vidjeli djevojku. Dakle, ako se ne uspijem progurati do Londona, cilj je Sarajevo.
Dan uopšte nije bio grozan, samo sam ja stalno mijenjala raspoloženja. Brzo sam prelazila sa previše sretne djevojčice (iskreno, mislim da sam djevojka, ali me je žena u prodavnici nazvala djevojčicom, pa se od sad ironično zovem djevojčicom. Uopšte ne izgledam kao djevojčica!), na ogorčenu koju peče savijest što se zabavlja na nimalo nerd način.
Kada sam došla kući, odlučila sam odslušati nekoliko pjesama jako glasno. Rastresla sam se i rekla: i dalje si ono što jesi.
Pitam se da li se stvarno bojim što sam počela više pričati sa ljudima i svojim vršnjacima, pa se i više zanimati za odjeću... Nije da više ne volim knjige i filmove, ali postajem normalnija (definiši normalno). To me malo plaši. Više nisam Žuži sa početka školske godine...
&
Prije deset dana sam posudila žoharki svoju trenutno najdražu knjigu, Greška u našim zvijezdama, John Green. Kažu da je knjiga previše kliše. Možda jeste zbog mnogo ljubavnih citata, ali eto. To je ono što svima treba. Ne želim zvučati umišljeno, ali sam joj dala knjigu prije deset dana i ona kaže da joj je to najdraža knjiga ikad, prezanimljiva, presavršena, ali da još nije došla ni do pola... Pitam se, pitam... KAKO?!
&
Sve se polako privodi kraju. Sedam dana nismo išli u školu i nemam pojma kako će biti kada krenemo, ali se osjeća kraj. Žohari su prestali učiti iako ima još dosta do pravog kraja. Žalbe na težinu gradiva su na vrhuncu. Facebook je pun statusa u stilu: kad ideš na more? Kad završim ovaj razred. Kad je to? U septembru.
Svi se pitamo hoćemo li nadoknađivati izgubljeno gradivo ili će Ministarstvo samo preći preko toga.
- Neki govore da će nam odmah zaključiti ocjene...
- A neki da ćemo sve i jedan čas nadoknaditi...
- Tu je opet i solucija da se završi bez ikakvog nadoknađivanja...
- Ali također i nadoknađivanje pa ostajanje u školi do kraja šestog mjeseca...
Žohari su zbunjeni, jer sve solucije koje su naveli, su rekli oni. Nemamo niti jedan pouzdan podatak, ali eto. Moramo si držati fige i nadati se da će nam pokloniti koji bodić ako nam zafali...
&
Sa mnom u razred ide nekoliko žoharki s kojim sam bila u istom razredu kod učiteljice. Danas su me podsjetile na jedan od mojih bisera, kojeg se ja ne sjećam, pa se vadim da lažu.
- Ojjj kad se sjetim, ja rekla Žuži da joj se mama kupa gola i ona se naljutila, hahaha
Ja: haha
Svi ljudi oko nas: haha
Mama: haha
Zlatna ribica: haha
Kraljica Engleske: haha
Vanzemoljci: haha
&
Ne znam kako to funkcioniše kod ostalih ljudi, ali kada sam ja na cesti i vidim nekoga koga trebam pozdraviti, foliram da ga ne vidim sve do nekoliko koraka udaljenosti, jer me je stid buljenja... Uglavnom, vidjela sam jednog žohara s kojim se uvijek pozdravim. Moje pozdravljanje podrazumijeva nekakvo neugodno mahanje i Ćaoooo, iznenada piskutavim glasom.
Dakle, skontala sam druga i onda gledala u pod, sve dok nisam osjetila da je pored mene. Tad sam dignula glavu, i vrisnula na njega. Ćaoooooo!
Ojmajkomila... Neki momak, nikako moj drug, pogledao me je u stilu: ko si sad ti, nemoj me gledati, plašiš me, krompiru jedan.
Odzdravio mi je sa kratkim Ćao ćao i ubrzao korak...
&
Na etiketi džempera piše Kardigan, a na etiketi čarapa Aksesoari. U Mostaru su cijene suvenira u eurima.
Bježi li BiH od nas ili mi od nje?
&
- Žuži, kako su tebe tvoji ucijenili? Znaš ono, ako prođeš peticom, kupit će ti...
- Ah to... Ma ništa posebno. Rekli su da će mi dat' para i onda da mogu sama birati.
- Meni su rekli ne prođem li, da će me poslat' babi na selo preko raspusta.
Obje se smijemo na to. Mi žohari motivaciju zovemo ucjenom. Zvuči opasnije. Prolazak nekim određenim uspjehom ne smije proći nenagrađeno. Svi se zezamo na tu temu, ali se istina zna. Više poklona ćeš dobiti budeš li bolji učenik.
Pročitajte i:
Razmišljam o tome da hejtam lajkanje
