- STOP! – začu se iz publike.
- Koga mijenjaš?
- Žutog.
Dječak siđe na pozornicu i preuze ulogu Žutog.
Žuti sjedi u prvoj klupi u razredu u kojem su trojica njegovih kolega zlostavljači. Njihov vođa, najveći nasilnik među njima, sin je ministra i svoj autoritet u razredu temelji na toj zaštićenoj poziciji. Žuti dijeli klupu sa Denisom. On je miran i povučen i najveća žrtva nasilnika iz razreda. Iz odgovora na pitanja publike koja su mu postavljena dok je sjedio na vrućoj stolici saznajemo da nema oca, ni sestre ni braću; ima samo majku kojoj je rekao da je zlostavljan u školi ali koja, i kada dođe na razgovor kod direktorice i sekretara škole, ne može da se iznese sa njihovim arogantnim pristupom. Njihova nastavnica je upoznata sa situacijom u razredu i smatra da je učinila ono što je trebala i mogla– prijavila upravi školi razredne probleme. Pitanja koja je nastavnica dobila iz publike bila su mnogobrojna, a sva su iskazivala nevjerovanje da ona kao nastavnica može da se zadovolji time što (ni)je učinila da promijeni stvari. Ostali đaci u razredu su pasivni, ne podržavaju nasilnike (direktno), ali se i ne suprotstavljaju njihovim postupcima.
Nakon izvođenja predstave gdje se upoznaju sa problematikom, publika je na vruću stolicu pozivala likove da im postavi pitanja. Pozvali su tlačitelja, nastavnicu, Denisa i majku i od njih tražili informacije koje bi im pomogle da shvate zašto maltretiraju druge, kako mogu da ne daju sve od sebe da spase Denisa i promijene tlačitelje, zašto se ne suprotstave i glasnije ne zatraže zaštitu...
Poslije pitanja i odgovora, glumci su počeli sa ponovnim izvođenjem, ali ovaj put publika je mogla da stopira radnju i zamijeni nekog od likova. Preuzimajući jednu od uloga i reagujući na svoj način, novi glumci su nudili rješenja situacije. Mali i veliki iz publike nisu ostajali ravnodušni na gurkanje i ismijavanje Denisa i Žutog. Novi Žuti zaštitio je Denisa vjerujući da će obojici biti bolje ako se udruže, novi Denis se, nakon što su ga gurajući oborili na pod i s njim takvim pravili selfi, počeo braniti. Naročito zanimljiva bila je izmjena koju je tražila nastavnica iz publike. Htjela je da zamijeni jednu od pasivnih učenica. U njenoj izvedbi pasivnog đaka, ona se pobunila rekavši da neće više da pohađa takav razred i da gleda takvo ponašanje pozvavši i druge pasivne đake da je podrže i iznesu svoje stavove. Druga interesantna izmjena bila je uloga majke; nova mama se kod direktorice i sekretara škole pozvala na obaveze koje oni imaju prema njoj kao roditelju i Denisu kao njihovom učeniku i zahtijevala organiziranje sastanka sa roditeljima tlačitelja.
Na sceni je izvedena još jedna predstava sa istim konceptom – predstava Ciganče koja je problematizirala diskriminaciju i predrasude koje, kako kaže lik tlačiteljice iz razreda – Maše, čisti i fini učenici poput nje imaju prema djeci pripadnicima romske manjine. U ovoj predstavi, najupečatljiviji je bio lik direktorice koja je u razred uvela Ciganče. Njegovo predstavljanje razredu imenom Herkul izazvalo je smijeh i dovike Kakav Herkul, ti si Cigan! Direktorica ih je na to ukorila i rekla da ga moraju ispoštovati jer je on dijete jednako kao i oni sami. U nastavku predstave, kada nastavnica napusti razred, Maša dijeli bombone drugovima i drugaricama jer joj je rođendan, ali ne ponudi novog učenika. Kasnije ga ismijavaju, zgrabe i postave na nastavnicin sto da bi tako u potpunosti bio na meti svima. Kada nastavnica uđe u razred, optuže ga da je ukrao Mašine slatkiše, što ona ne povjeruje, ali je đaci nastave uvjeravati izjavama: Pa zašto vas to čudi, on je Cigan, a Cigani to rade.
Najupečatljiviji dio predstave je kada jedna učenica, kćerka direktorice, zaštiti Herkula i povede ga sa sobom kući gdje dolazi u konflikt sa majkom šokiranom kćerkinim postupkom. Ali ti si rekla da ga moramo ispoštovati i da je jednak kao i mi – odgovori djevojčica na majčine prijetnje da će izbaciti i nju i Ciganče iz kuće. Ama, to sam rekla tamo. Ovo je život, ono je škola. – završi majka.
Ovo su neke od scena sa forum-teatara koji su odigrani jučer u Domu mladih u sklopu projekta Obrazovanje za pravično društvo koji je u posljednje tri godine provodio COI Step by step u devetnaest osnovnih škola širom BiH.
Razgovarali smo sa voditeljima teatarskih radionica, Denisom Hadžićem Gigom i Vitomirom Mitrićem, i saznali da su teme predstava nastale tokom četverodnevnih radionica u decembru prošle godine kada su sa đacima i nastavnicima iz osam škola učili o teatru i razgovarali o predrasudama koje imaju sami i diskriminaciji koju vide da se dešava u njihovoj okolini. Kroz razgovor su nastale teme, tekst i likovi predstava.
Sajam je otvoren pjesmom Ljubav koja tebi putuje. Zatim se djeci i nastavnicima obratila ambasadorica SAD u BiH, gospođa Maureen Cormack, koja je u svom govoru istakla da je obrazovanje najvažnije pitanje Bosne i Hercegovine jer samo u obrazovanom društvu svi mogu napredovati. Naglasila je da je obaveza i nastavnika i roditelja i vlasti da djeci omoguće međusobni rad i suradnju. Kao što su ovaj projekat podržali putem USAID-a, rekla je kako će Američka ambasada nastaviti da daje podršku reformi obrazovanja. Direktorica Fonda otvoreno društvo BiH Dobrila Govedarica u svom obraćanju je, između ostalog, rekla da je jedna od osnovnih uloga obrazovanja danas da od djece napravi dobre ljude jer dobro društvo ne može postojati bez dobrih ljudi. Nakon ova dva obraćanja, Patuljci iz Osnovne škole Džemaludin Čaušević na sceni su izveli svoj ples, a zatim se prisutnima obratila Radmila Rangelov-Jusović, direktorica projekta, koja je ukratko iznijela ono na šta je posebno ponosna, a to je činjenica da su svi oni koji su vodili projekat tri godine zajedno sa djecom učili živjeti vrijednosti. Direktorica je na scenu pozvala dječije ambasadorice i ambasadore da pročitaju, a onda i potpišu Dječiju povelju, u kojoj od odraslih traže da zajedno sa njima grade društvo u kojem se za svakog njihovog prijatelja i prijateljicu garantuje sigurnost, gdje sva djeca slobodno izražavaju svoje mišljenje, gdje su sva djeca ravnopravna u donošenju odluka koje ih se tiču, u kojem svi imaju siguran dom; u kojem svi njihovi prijatelji i prijateljice, bez obzira na bilo koju karakteristiku, uživaju ista prava i obaveze kao i oni (potpisnici/e) sami; traže društvo u kojem se ne plaše rata i u kojem se svi zajedno trude i stvaraju uslove da se upoznaju, uče, raduju i rastu zajedno. Traže da odrasli budu njihov glas tamo gdje se oni ne čuju. Potpisane Povelje uručili su ambasadorici, direktorici FOD-a i direktoru USAID-a Peteru Daffyiju, koji je također bio prisutan u Domu mladih.
Na sajmu su đaci sa nastavnicima predstavili svoje škole i sredine iz kojih dolaze, a svaka od škola organizirala je jednu radionicu. Tako su prisutni mogli da uče kako reciklirati i od novina napraviti posude raznih oblika, kako slikati pomoću pegle, praviti nakit i sl. U galeriji možete pogledati dio šarenila koje su proizveli.
Učenici sa kojima smo razgovarali sretni su što su učestvovali u projektu, a naročito im se dopalo što su putovali i dijelili iskustva i rezultate do kojih su dolazili sa učenicima iz partnerskih škola. Adni i Đejni iz O.Š. Husejn ef. Đozo iz Goražda najviše se svidjelo istraživanje o znamenitostima grada, a Emini, učenici 9. razreda O.Š. Vladimir Nazor iz Odžaka intervjuisanje poznatih ličnosti.
Učiteljica Edina Dizdarević iz Velike Kladuše i učitelj Darko Kerkez iz Dervente najvećom vrijednosti cijelog projekta ocijenili su zajednički rad nastavnika i učenika.
Sa novim idejama i pristupima upoznali su se đaci i nastavnici iz različitih gradova BiH – Banje Luke, Bihaća, Dervente, Foče, Goražda, Gradačca, Gradiške, Jablanice, Kiseljaka, Kupresa, Mostara, Novog Grada, Odžaka, Sanskog Mosta, Velike Kladuše, Zenice, Sarajeva i Istočnog Sarajeva.
Na kraju ostaje nada da će trogodišnje iskustvo postati svakodnevna praksa i da će, kako nam je rekao Vitomir Mitrić, pozorišni reditelj i dramski pedagog, teatar potlačenih kakvog ga je osmislio Augusto Boal, naći svoje mjesto u obrazovanju i odgoju djece u našim školama.
Foto: Mirza Ajnadžić
