Mejra Šečić ima osamnaestero unučadi, od kojih osmero ide u školu, i to zahvaljujući njenoj inicijativi i upornosti. Nije omiljena u svojoj zajednici upravo zbog odnosa prema unučadi i obrazovanju.
Mene ovdje ne vole jer svoju unučad šaljem u školu i da treniraju fudbal. Doplatak koji dobijem ode na školski pribor i da im platim trening, a živimo od onog šta zaradim na terenu. Od osmero djece koju ja školujem, samo jedno dobije užinu, priča Mejra Šečić. Smatra da jedino neki oblik prisile može natjerati roditelje da šalju djecu u školu.
Glavni problem s djecom koja se ne školuju jesu njihovi roditelji. Većina Roma voda svoju djecu sa sobom na teren kada idu u skupljanje željeza, ali i oni što to ne rade – ne puštaju svoju djecu u školu, pogotovo žensku djecu. Kažu: one će se udati i odoše. Neka im oduzmu doplatak, pa ćeš vidjeti kako će ići u školu. Misle da od škole nema koristi, pa neće da šalju djecu u školu. Puno djece kasnije ode u drogu i kriminal. Toga je koliko hoćeš u našoj mahali, misli Mejra. Kaže i da se mnoge žene iz njene zajednice fiktivno udaju za Nijemce i tamo prijave djecu, a u Brčko distriktu primaju dječiji doplatak.
To Centar za socijalni rad mora da riješi, kaže Mejra Šečić.
Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju Brčko distrikta kaže da je osnovno obrazovanje obavezno za sve. Ipak, na ulicama svih bosanskohercegovačkih gradova, tako i Brčko distrikta, nalazi se veliki broj romske djece koja prosjače umjesto da su u školskim klupama. Šef Odjela za obrazovanje u Vladi Brčko distrikta Senad Osmanović kaže da niko ne zna tačan broj romske djece u školskoj dobi koja žive na području Distrikta.
Tačan broj Roma koji žive u Brčkom ne možemo znati, jer se svi Romi ne izjašnjavaju kao Romi, tvrdi Osmanović i kaže da je Vlada Brčko distrikta za siromašne dijelove populacije, pa tako i za Rome, uradila mnogo više nego ostale opštine.
Za svu djecu osnovnoškolskog uzrasta obezbijeđene su knjige, dječiji doplaci su dosta veći nego u drugim opštinama, besplatan školski prevoz također je obezbijeđen, a tu su i povremene socijalne užine za siromašne đake, kaže Osmanović.
No, ovaj Odjel nema podataka o tome koliko romske djece ne ide u školu.
Mi ne raspolažemo tačnim podacima koliko romske djece ne pohađa školu, ali vjerujemo da je većina ipak uključena u obrazovni proces. Najveći broj romske djece pohađa Petu i Devetu osnovnu školu u Brčkom, jer se one nalaze u blizini romskih naselja, kaže Senad Osmanović. Pojašnjava da ukoliko učenik ne dolazi u školu – škola šalje pisma roditeljima.
Obavještava ih da njihovo dijete ne dolazi na nastavu. Ako i poslije toga učenik/ca ne pohađa nastavu, u nekim slučajevima vrše se kućne posjete, kako bi se utvrdio razlog zbog kojeg učenik/ca ne dolazi na nastavu, ističe Osmanović.
Jadranko Đurić, predsjednik skupštine Udruženja građana Romi na djelu iz Brčko distrikta, kaže da je u Distriktu registrovano oko 2.500 Roma i pojašnjava da ukoliko dijete ne dolazi na nastavu, škola i Centar za socijalni rad Brčko distrikta šalju plave koverte roditeljima, za koje je predviđena kazna.
Tačan broj Roma nije moguće utvrditi jer se mnogi ne izjašnjavaju kao Romi. Mnoge romske porodice otišle su u treće zemlje. Problem se javlja kada se romska djeca vraćaju iz inostranstva i ne znaju naš jezik. U obdaništima u Brčkom trenutno nema romske djece jer su roditelji previše siromašni da ih upišu u obdanište. U Sarajevu i Tuzli opština plaća obdanište nekoj romskoj djeci, kod nas to nije slučaj, objašnjava Jadranko Đurić i naglašava da Romi u okviru porodice pričaju romski jezik, što je jedna od poteškoća pri upisu u obdanište ili školu.
Nataša Stevanović, šefica Pododjela za socijalnu zaštitu u Vladi Brčko Distrikta, tvrdi da djeca koja ne pohađaju nastavu nisu u nadležnosti ovog Pododjela.
Mi možemo reagovati u slučaju da djeca budu uhvaćena u prosjačenju ili slično. Tada sarađujemo s Policijom Brčko Distrikta. Slučaj se procjenjuje, te se, ukoliko postoje indicije krivičnog djela, prepušta Tužilaštvu, ističe Nataša Stevanović.
Ali, u Zakonu o socijalnoj zaštiti Brčko distrikta piše: Odgojno zanemareni maloljetnik je lice koje zbog nedovoljnog nadzora i brige roditelja, te negativnog uticaja sredine, narušava općeprihvaćene društvene norme ponašanja. Odgojno zapušteni maloljetnik je lice koje svojim ponašanjem u većoj mjeri narušava općeprihvaćene društvene norme i vrši prekršaje ili krivična djela, što znači da je Pododjel za socijalnu zaštitu po tom osnovu dužan provjeriti da li postoje elementi odgojnog zanemarivanja djeteta, zbog kojih ono ne pohađa nastavu, te postupiti kako Zakon nalaže.
O dječijem prosjačenju Nataša Stevanović kaže da se intervencije policije najčešće dešavaju u ljetnom periodu, kada dolaze ovi koji su na privremenom radu u inostranstvu.
Referentica za romska pitanja u obrazovanju Dajana Đurić tvrdi da je nemoguće utvrditi tačan broj romske djece koja ne pohađaju nastavu, ali smatra da ih ima oko hiljadu.
To je tema kojom se niko ne bavi. Trenutno imamo 109 djece romske nacionalnosti u osnovnim školama i dvoje učenika u srednjoj školi, navodi ona, i smatra da je Pododjel za socijalnu zaštitu obavezan reagovati ako djeca ne pohađaju nastavu.
Roditelji ne mogu dobiti dječiji doplatak ukoliko im djeca ne pohađaju nastavu, kaže Dajana Đurić.
Radim i s roditeljima, kako bismo ih privoljeli da šalju djecu u školu. Pravim različite projekte, kao što su priprema za nastavu, sigurnost u zajednici, ali i projekte koji se tiču lične higijene. Od osmero romske djece koja su uhvaćena u prosjačenju, četvero smo vratili u školu. Ostali su bili stariji od petnaest godina, tako da nisu bili obavezni pohađati nastavu, priča Dajana Đurić.
Kao najveći razlog zbog kojeg djeca romske nacionalnosti ne pohađaju nastavu navodi siromaštvo.
Vlada Brčko distrikta obezbijedila je prevoz i knjige za svu djecu u osnovnim školama, ali kako da djeca idu u školu ako nemaju patike, čizme... Znam jednu nenu koja školuje sedmero djece, a koja hoda po kontejnerima... Ali, čim im roditelji dođu, oni ne idu u školu, kaže referentica Đurić i naglašava da kazne za roditelje koji ne šalju djecu u školu iznose oko pet stotina maraka, ali oni nemaju prihoda i ne mogu ih platiti.
Saradnja između institucija koje bi se trebale baviti ovim pitanjem jako je loša. To znatno otežava situaciju, ističe Dajana Đurić.
Prebacivanje odgovornosti s institucije na instituciju nije nova praksa u Bosni i Hercegovini: umjesto hvatanja u koštac s problemom, različite institucije kriju se iza navodnih nadležnosti, a djeca prosjače umjesto da pohađaju nastavu. Za to vrijeme BiH je potpisnica svih konvencija koje imaju za svrhu zaštitu djece, uključujući i UN Konvenciju o pravima djeteta, ali i raznih protokola, kao što je Protokol o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji, kojih se država očigledno ne pridržava, iako nadležni imaju nekoliko pravaca u kojima su dužni djelovati. Nepohađanje škole romske i druge djece samo je jedan od tih pravaca, a bez adekvatnog školovanja ta djeca nemaju nikakve šanse za normalan život. Drugi pravac je nezakonit rad djece u prosjačenju, ali i prikupljanja otpada koji kasnije prodaju, ali to traži rad s roditeljima jer, kako reče nana Mejra s početka ovog teksta – roditelji romske djece smatraju da je adekvatnije i korisnije angažovati ih da rade kako bi zaradili, negoli slati ih u školu.
