Moje prvo sjećanje na GRAS je kada me tata odveo u remizu do autobuskog sektora, gdje je radio kao jedan od brigadira bravarske i autolimarske ekipe, davne 1989. godine. Sjećam se da su me svi pozdravljali u prolazu, neki majstori su bili pravo glasni i hala je odjekivala njihovim dozivanjima i pozdravljanjima, između zvukova brusilica i čekića zaposlenih na željeznim konstrukcijama autobusa. Pamtim i da mi je bilo užasno disati jer je zrak u hali bio zasićen izduvnim gasovima. Od tada do danas to se nije promijenilo.
Moje drugo sjećanje je kada je tata službenim kamionom GRAS-a dovukao cijevi sa stovarišta za ogradu koju je pravio oko kuće. Momci što su radili sa njim pomogli su mu da to istovari ispred kuće. Sjećam se momka kojeg su zvali Faco, imao je ožiljak na bradi i bio hiperaktivan kao dijete. Najbrže je spuštao crne, prljave cijevi sa kamiona i jedini nije imao zaštitne rukavice. U prolazu mi je razbacao kosu prljavim rukama, na šta mu je stari rekao: Uprlja djetetu kosu, bolan. Hajmo nazad, moramo vratiti auto, pa se okrenuo prema meni i rekao: Čuvaj kuću. Onda su se potrpali u kamion i otišli nazad u smjenu.
Trinaest godina kasnije tata dolazi s posla i zove me da sjednem sa njim za sto da popričamo. Vidim da je ozbiljan, sjednem. Kaže stari: Vidi, ja iduće godine idem u penziju, a ti završavaš srednju školu. Jako su ti loše ocjene, a ja te ne mogu finansirati dalje od penzije. Našao sam ti posao, a u ovom vremenu jako je teško naći posao. Ako ne budeš htio prihvatiti ovo što sam ti našao, možeš slobodno ići iz kuće i tražiti bolje. Ako prihvatiš, radi i sam sebi školu dalje finansiraj. Tako 2003. godine dolazim u GRAS kao majstor bravar/autolimar u depo trolejbusa i tu ostajem do 2018. godine, kada dajem otkaz. Sad se u preduzeće vraćam kao – novinar.
Remiza i oko nje
Pošto nisam u toku već dvije godine, a nije mi zvučalo ok da od kuće napamet napišem čitav tekst, zaputio sam se u GRAS. I odmah prvo (neugodno) iznenađenje: Brodska (tako se, po starom nazivu nekadašnje ulice, zove sektor minibusa koji je u njoj smješten), a to znači: hala sa kanalima, ekipa mehaničara, električara, bravara/autolimara, lakirera, stolara, tapetara, gumara, vlastite prostorije društvene ishrane, kuhinja, magacin za materijal, vlastita benzinska pumpa i prostorije uprave – sve je, usljed planiranja gradske transverzale, nestalo. Sektor minibusa sada radi u sklopu autobuskog sektora, sa devet voznih jedinica umjesto 45–50, koliko ih je imao.
Glavno sjedište GRAS-a, popularnije kao remiza ili remiza tramvaja, unutar preduzeća poznato je jednostavno kao garaža. Taj ogromni prostor većinom zauzimaju sektori tramvaja i autobusa. Tramvajski sektor, interno nazvan Tramvaji, veći je od onog drugog. U njegove dvije ogromne hale radi se na dnevnom održavanju vozila i na regeneraciji, a obavljaju se i kontrolni pregledi, kao i mali i srednji remont. Normalno, nema gumarije, a težište je na mašinskim i elektroenergetskim sklopovima. Tramvaji su ujedno i najstariji tip gradskog saobraćaja u GRAS-u, pa se taj sektor vodi kao najvažniji i najsigurniji u firmi.
Sektor autobusa također nosi ime garaža i ima dvije hale s pripadajućim radionicama. Sektoru pripadaju benzinska pumpa i Italija. Tako se zove groblje autobusa koji su završili radni vijek na sarajevskim ulicama i sad čekaju rashod. Naziv Italija dolazi iz prakse skidanja dijelova s tih autobusa da bi se drugima još malo produžio život, praktično se krade s jednih da se prebaci na druge, pa je neko nekada to povezao s ljudima koji su za vrijeme Jugoslavije išli u Italiju u krađu.
Depo trolejbusa čine radionice mehaničara, električara, elektroničara, bravara/autolimara, lakirera, akumulatorista, zatim ga čini alatnica, stolarija, tapetarija, tokarija, gumarija (vulkanizer) i zajedničke prostorije i ostave. U sklopu sektora je i ogromni parking za trolejbuse koji smo mi zvali kaskada, jer je konstruisan u kaskadama koje se izdižu jedna iznad druge. Tu se radi i tehnički pregled vozila, a na istom mjestu, ali ne kao dio sektora, nalaze se prostorije društvene ishrane, odnosno kuhinja, magacin, kotlovnica i primopredaja vozila.
Ostale radne jedinice unutar glavnog sjedišta GRAS-a su STOP (Služba tehničko-operativnih poslova) i CIPS (Centar informaciono-poslovnog sistema). STOP se bavi održavanjem objekata, električnih i vodovodnih instalacija, instalacijama grijanja i odvodnih kanala, konstrukcijama i dograđivanjem novih objekata, kao i svim ostalim fizičkim radovima. On je nešto kao radionica domarskih poslova. U CIPS-u se održavaju poništači pojedinačnih karata u vozilima, kao i njihovi elektronski čitači, radi se unos u baze podataka (putni nalozi, potrošnja goriva, baza vozila, plan nabavki, potrošnja PTT-a i interneta), servis računarske opreme, brine se o radiovezama. Postoji i štamparija, u kojoj se štampaju karte, naljepnice i ostale potrepštine.
Radna jedinica portira i kontrole karata (revizora) funkcionišu zasebno. Revizori su, kao što je većini poznato, jedinica koja kontroliše ispravnost karata putnicima i putnicama u svim vozilima GRAS-a, a portiri su ustvari unutrašnje obezbjeđenje GRAS-a. Osim što čuvaju glavne i sporedne ulaze, oni štite i imovinu preduzeća u turnusnim smjenama, koje pokrivaju stalni rad od 24 sata. Naprimjer, u glavnom sjedištu preduzeća postoje tri funkcionalne kapije sa tri portirnice. Jedna je za ulazak radnika, servisnih vozila i tramvaja (kapija 1), druga za ulazak autobusa u krug firme (kapija 2) i treća je za ulazak vozila trećih lica na tehnički pregled u sklopu autobusa.
Tehnička služba, koja vodi ogranke kao što su primopredaja vozila, jedinica koja izdaje naloge i prijave kvarova na vozilima, evidentira odlazak i dolazak vozila. Isto tako, vodi poslove unapređenja, tehnike i investicije i veoma usko sarađuje sa komercijalnom službom za tenderske procedure, nabavke dijelova i ostala tehnička rješenja. Komercijalna služba bavi se komercijalnim poslovima, a u nju spadaju i magacini sa materijalom i dijelovima u svim sektorima.
Centar za razvoj i saobraćajnu operativu vodi tehničke preglede, dispečere, tahograf odjeljenje, službu bezbjednosti saobraćaja i službu redova vožnje. Služba bezbjednosti vozila je radna jedinica zadužena za sigurnost vozila GRAS-a pri sudarima, za vuču vozila u kvaru nazad u sektore, kontrolu vozača i generalno za sve anomalije u interakciji GRAS-ovih vozila sa ostatkom saobraćaja u gradu.
U krugu se nalazi i restoran, odnosno glavna kuhinja u kojoj se pravi hrana za čitavu firmu. Kuhinja GRAS-a radila je na kartonske bonove sve do 2006. godine, kada se topli obrok počeo davati u novcu, ali je restoran, odnosno kuhinja, nastavila raditi dalje. Ja pamtim da smo svakog desetog u mjesecu, uz platu koja je varirala od 350 do 390 KM, dobijali 20 bonova za topli obrok, koji su vrijedili jedino u kuhinji firme. Njihova nominalna vrijednost bila je 8 KM, a za jedan bon se, na primjer, za doručak, mogla kupiti jedna konzerva sardine, jogurt u čaši i pola hljeba. To je, po ondašnjim cijenama, bilo negdje oko 2 KM. Ili jedan tanjir supe, tanjir graha i pola hljeba, što nije premašivalo 3 KM.
U glavnom sjedištu GRAS-a postoji ambulanta za čitavu firmu u kojoj se vrše manje medicinske intervencije, kao što su posjekotine, opekotine, previjanja, davanje vakcina i mjerenje pritiska. Pored toga, daju se uputnice specijalistima i recepti za lijekove. U istom objektu, na drugom spratu, nalazi se dizajnerska kancelarija koja radi na dizajnu karata i kupona, kao i svega ostalog za štampariju. Tog svega ostalog je sve manje, jer se sve više stvari štampa u boljim privatnim štamparijama. Na istom spratu je i GRAS-ova pres služba.
Službe van granica sektora premještene su ili ih više nema. Van granica sektora nalaze se elektrovučne podstanice koje upravljaju elektroenergetskom mrežom za napajanje tramvaja i trolejbusa, a koje su dio spomenute kontaktne mreže. Pri GRAS-u je prije bila trebevićka žičara, kao i kosi lift na Ciglanama, koji su sada u vlasništvu grada, a održavaju ih privatne firme. Vidikovac, poznati prijeratni restoran na Trebeviću, također je bio u GRAS-ovom vlasništvu. GRAS je prije rata imao i svog fotografa i crvenu sobu za razvijanje fotografija, koja se još uvijek nalazi u krugu firme, ali se već 30 godina ne upotrebljava.
Razvoj saobraćaja i održavanje
Razvoj saobraćaja, ili puštanje vozila u saobraćaj, počinje rano ujutro. Tačnije, u 4:45 sati simultano se puštaju po dva tramvaja i dva trolejbusa iz svojih sektora. Iz remize jedan tramvaj ide desno, prema Ilidži, a drugi lijevo, prema Baščaršiji. Iz depoa trolejbusa, jedan trolejbus ide desno, prema Dobrinji, a drugi lijevo, prema Trgu Austrije/Jezeru. Autobusi i minibusi nemaju striktno vezane linije za šine i mrežu, pa njihovo puštanje u saobraćaj ide u sve smjerove po gradu, u isto vrijeme kad i tramvaji i trolejbusi. Postoji nešto što se zove dvokratna smjena, a što predstavlja ubacivanje dodatnih vozila u vrijeme kada su špice. Tako da imamo jednu smjenu od 6 do pola 9, odnosno 9, drugu od 13 do 15 i treću od 17 do 18 sati. Zavisno od sektora, skoro sve vozne jedinice počinju se povlačiti iz saobraćaja od 20 sati. Ali tek od 22 sata kreće učestalije vraćanje, dok se posljednja vozila ne vrate nazad u firmu, do pola 1 ujutro. Pri svakom razvoju saobraćaja radnik na primopredaji vozila pripremi naloge i redove vožnje, u koje vozači evidentiraju svoj radni dan i koje vraćaju nazad radniku na primopredaji, a on ih proslijedi dalje u protokol.
Održavanje u jednom preduzeću za javni saobraćaj jednako je važno kao i saobraćanje vozilima ulicama grada. Postoji nekoliko vidova održavanja, kao i otklanjanja kvarova koji se dešavaju svaki dan. Ja nisam doživio niti jedan dan u vlastitom radnom vijeku u GRAS-u a da se nisu bar dva vozila vratila u sektor zbog nekog kvara. To je jednostavno dio posla – kakva god da su vozila, nova ili stara, ona prelaze hiljade kilometara i kvarovi su neminovni.
Prvo, imamo intervencije na liniji. U GRAS-u postoji nešto što se zove servisna služba, mobilno kedi vozilo kojim upravlja vozač majstor, čiji je zadatak da voznim linijama svog sektora bude mobilan i da otklanja sitne kvarove na licu mjesta. Ukoliko radnik servisne službe ne uspije otkloniti kvar, on javlja sektoru da vozilo šalje nazad u garažu. Ili, alternativno, ako je vozilo u potpunosti onesposobljeno, radnik servisne službe zove vučnu službu, odnosno kamion zadužen za vuču pokvarenih vozila. Kada se jedno takvo vozilo vrati u svoj sektor, njegov vozač pravi zapisnik/prijavu kvara i prosljeđuje je dalje bilo kome čiji posao je otklanjanje tog kvara. Recimo, ako je puklo sjedište ili su se pokvarila vrata – to može biti bravar, ili električar ako je neki sklop na vratima u kvaru.
S tim u vezi je regeneracija dijelova, pravljenje novih dijelova i prepravljanje postojećih kada je to moguće, da bi se prilagodilo raspoloživim voznim jedinicama. Isto tako, postoje, ili su postojali, sedmični ili mjesečni kontrolni pregledi. Kažem postojali, jer svi sektori nemaju istu praksu održavanja vozila, većinom zbog nedostataka dijelova i radne snage, koja je već zauzeta redovnim održavanjem. Svrha kontrolnih pregleda je da se nađu i otklone kvarovi koje niko nije primijetio, pa samim tim ni prijavio, a čije otklanjanje znači puno za radni vijek vozila. Remonti vozila najviše su se radili od 1996. do 2004. godine, kada su se dizala stara vozila na točkove i puštala u saobraćaj. Remonti su se dijelili na male, srednje i velike. GRAS je imao kapacitet da radi male i srednje remonte, što je bilo i više nego dovoljno za vlastite potrebe. Od 2004. do 2018. godine bilo je individualnih pokušaja sektora da finansiraju male remonte, većinom minibusa i autobusa.
Radne smjene i školske spreme
GRAS radi 24 sata u danu, a to znači da postoje turnusne, četverobrigadne smjene unutar preduzeća na nekoliko pozicija. Jedna takva smjena poznata je jednostavno kao turnus, koja ima ekipu od nekoliko osoba različitih zanimanja. Počinje od 7 sati ujutro do 19 sati naveče (dnevna) ili od 19 sati do 7 sati sutradan (noćna). Tako imamo mehaničara, koji je i brigadir smjene, električara, bravara, dva vozača, dvije ili jednu čistačicu, zavisno od smjene. Ovakav sastav trenutno je najcjelovitiji u depou trolejbusa, u sektoru minibusa nema ga nikako, u sektoru autobusa je u nestajanju, dok sektor tramvaja zauzima drugo mjesto iza trolejbuskog po svojoj radnoj snazi i popunjenosti sastava. Po pravilu, u svakom sektoru postoje četiri turnus smjene, odnosno sastava, da bi se 24 sata, svaki dan u sedmici i 365 dana u godini, radnom snagom pokrivalo održavanja vozila. Turnusne smjene zadužene su za manje kvarove, kao i za razvoj i povlačenje saobraćaja u sektore. Pored ekipa održavanja u turnusnim smjenama, iste smjene rade u podstanicama i u službi obezbjeđenja preduzeća.
Postoji prva i druga smjena. Prva smjena, od 7 ujutro do 15:30, najstandardnija je i kači 90% radne snage GRAS-a. Druga je od 14 do 22 sata i ona je skoro popunjena radnom snagom upravljanja i održavanja vozila, ali u puno manjem obimu nego u prvoj smjeni. Postoje i smjene koje podrazumijevaju rad od početka razvoja saobraćaja do povlačenja u garažu. One su karakteristične za servisnu i vučnu službu, te za službu bezbjednosti saobraćaja.
GRAS je prije rata, u svom vrhuncu, brojao 2.600 radnika i radnica, što je do danas spalo na otprilike 1.400, najrazličitijih školskih sprema. Najstandardnije su trogodišnje i četverogodišnje srednje stručne spreme, za zanimanja mehaničara, vozača, bravara, autolimara, energetičara, električara, elektroničara, stolara, tapetara, vulkanizera. Visoku spremu imaju inžinjeri saobraćaja, mašinski inžinjeri, elektroinžinjeri. Uprava i njene jedinice većinom su popunjene ekonomistima i pravnicima visoke stručne spreme, kao i saobraćajnim, mašinskim, gimnazijskim i ekonomskim kadrom srednje stručne spreme.
Važni datumi i običaji
Jedan od najvažniji datuma je dan firme, 27. novembar. Taj dan se tradicionalno organizovao turnir u malom nogometu, odbojci, stonom tenisu i šahu. Međutim, zbog nedostatka mlade radne snage, u zadnje vrijeme igra se samo turnir u stonom tenisu, dok se šah pretvorio u slobodnu aktivnost vozača koji su se vratili ili trebaju da idu na svoj red vožnje.
Dan mehaničara i vozača obilježava se 15. januara i tom prilikom organizuju se slavlja i biraju se mehaničari i vozači godine. Međutim, kvalitet slavlja znatno je opao. Primjera radi, ja imam tatine prijeratne fotografije na kojima se vidi da je GRAS znao zakupiti prostore Hotela Evropa i Hotela Bristol u znak slavlja dana mehaničara i vozača, dok se danas radnici svakog sektora utale između sebe za hranu i piće, a stolovi i stolice iznesu se iz radionica i poredaju po halama. Eventualno, ako se nađe neko od radnika da zna svirati harmoniku i klavijature, zasvira se. Kad je riječ o radnom stažu, za 15 i 25 godina rada dijelile su se novčane nagrade, ručni satovi i plakete, odnosno zahvalnice. Danas se, zbog nedostatka novca, dijele samo plakete.
U GRAS-u se uvijek isticalo slavlje 8. marta. Kolegice bi dolazile na posao ujutro, kao i svaki drugi radni dan, samo što bi bile oslobođene rada odmah iza 9–10 sati.
Izazovi i problemi
Ovo je kategorija o kojoj bih mogao napisati čitav novi tekst, pa ću stoga pojednostaviti. Najveći izazovi su isplivavanje iz silnih dugova firme, reformacija unutrašnjeg ustrojstva i vraćanje vrijednosti rada, zakonske i moralne obaveze prema svom poslu, šta god on bio. Veoma važno je i uspostavljanje normalnog i fer odnosa sa svojim starateljem, Kantonom Sarajevo, čije se politike i stranke nikada nisu ozbiljno i temeljito pozabavile problemom ovog preduzeća, dok su građani ispaštali i bili bijesni na GRAS.
Problema također ima mnogo, a izdvojio bih subvenciju karata koju Vlada Kantona nikada nije provela u potpunosti, što je koštalo ovo preduzeće propadanja i vjerovatno jednog vida stečaja. GRAS je protiv Kantona podnio tužbu tešku preko 200 miliona, upravo zbog neadekvatnog subvencioniranja voznih karata.
Tu je i borba sa Centrotransom. Ova kompanija žali se do detalja, npr. pogrešnog č i ć, da bi se oborio bilo kakav tender na koji se GRAS prijavi. Tako je, recimo, pritisak obaranja tendera godinama stopirao nabavljanje novih minibusa. Politika je učinila i to da su određene licence za vozne linije oduzete GRAS-u, neke date Centrotransu odlukom Vlade Kantona, dok te iste linije, zbog odluke suda, Centrotrans ne bi smio koristiti, ali ih koristi, jer na kraju dana građani i građanke Sarajeva trebaju imati javni prevoz. Nije njihov problem što GRAS ima pravo na te linije, ali nema voznih jedinica da ih pokrije. Ili jeste?
Historija
GRAS je jedna od najstarijih komunalnih institucija grada Sarajeva. Njegov prvi tramvaj, sa upregnuta dva konja, pušten je u saobraćaj davne 1885. godine. Deset godina kasnije, 1895. godine, pušten je u saobraćaj i električni tramvaj. Postoji mit o tome da je puštanje bilo prvo takvo u Evropi. Navodno u Beču nisu znali hoće li uspjeti, pa su izabrali Sarajevo da bude pokusni kunić. Taj je tramvaj vozio na liniji od Željezničke stanice, koja se nalazila prekoputa današnjeg Hotela Bristol, do Latinske ćuprije.
Za vrijeme Socijalističke Jugoslavije GRAS je djelovao kao javno preduzeće. Krajem četrdesetih godina uveden je autobuski saobraćaj, početkom pedesetih nastaje Gradsko saobraćajno preduzeće (GSP), kome se 1959. pripajaju jahorinska i trebevićka žičara. Krajem šezdesetih GSP dobija svoju taksi službu, koja se gasi početkom osamdesetih. Godinu prije olimpijade tadašnje vlasti uvode novi vid gradskog prevoza, trolejbuse. Krajem sedamdesetih finalno se uspostavlja i minibuski sektor u Brodskoj, a 1990. godine sa radom u okviru GRAS-a počinje kosi lift na Ciglanama.
Za vrijeme rata, od 1992. do 1995. godine, skoro čitava infrastruktura preduzeća je uništena, dok su one stvari koje nisu uništene zastarjele i dotrajale. Vlada Japana 1998. godine GRAS-u donira 120 novih MAN autobusa, kratkih i zglobnih, 20 novih minibusa, novi alat, rezerve dijelove za sva nova vozila, kao i gorivo za prvih pola godine saobraćanja Sarajevom. Uprkos toj donaciji, zahvaljujući nestručnosti i malverzacijama unutar firme, potpomognutim politikama različitih instanci, GRAS-ov javni prevoz doživljava pad u kvalitetu i broju vozila potrebnih za normalno funkcionisanje javnog prevoza. Štrajkom Sindikata GRAS-a i njegovih radnika, održanim 2006. godine, traži se i dobija ostavka tadašnjeg direktora firme Ibrahima Jusufranića. Bonovi za topli obrok izbacuju se iz upotrebe i topli obrok isplaćuje se u novcu. Plate se povećavaju srazmjerno potrošačkim korpama u to vrijeme. U periodu od 2009. godine do danas GRAS podiže i privodi kraju tužbu protiv Kantona Sarajevo zbog neregularnog isplaćivanja subvencija. Međutim, usljed nepostupanja po kolektivnom ugovoru i nikad do kraja definisane sistematizacije preduzeća, više od pola radnika tuži preduzeće i naplaćuje odštete iz prihoda firme, a ne iz budžeta Kantona.
GRAS, jedan od posljednjih ostataka socijalističkog perioda, dinosaurus koji je nekim čudom prespavao izumiranje svoje vrste, bez prave prilike da se uklopi u nova pravila igre, čeka svoj, čini se, neizbježni kraj. Ali, ako se shvati kako funkcioniše, i pri tome putuje kroz vrijeme, pa se nešto nauči iz grešaka, onda možda do tog kraja i ne mora doći.
Prilozi reformi obrazovanja
Priča ispričana ovdje o Sarajevu može se ispričati i za svako drugo mjesto. Ono što bi obrazovnom sistemu bilo značajno jeste da je prepozna kao važnu i da upravo oko nje (ili neke njoj slične) organizuje nastavu iz više povezanih oblasti. Iskusna ili darovita nastavnica već je shvatila da đaci, otkrivajući važnost gradskog prevoza i složenost te organizacije, mogu shvatiti potrebu ulaganja u javno dobro, potrebu da se ono čuva i razvija, potrebu da se poštuju pravila ponašanja u javnom prevozu koji vodi računa o potrebama svih korisnika i korisnica grada. Časovi posvećeni javnom prevozu mogli bi uključiti cijeli niz tema: prevozna sredstva kroz istoriju i načini rješavanja tog pitanja u različitim krajevima svijeta, razumijevanje odnosa energije i rada, fenomen brzine, smisao putovanja uopšte, briga o slabijima (starijima, invalidima, trudnicama, majkama s djecom...). Rezultat takve nastave bio bi mlad čovjek, sposoban da razumije važnost sistema javnog gradskog prevoza i ulogu znanja u njegovom održavanju i nadograđivanju, koji će svoje pravo glasa iskoristiti na najbolji mogući način, za opšte dobro zajednice povezane prugama i linijama.
