U Umjetničkoj galeriji BiH do 2. aprila 2019. godine moguće je pogledati Plavi artizam, izložbu radova šest učenika autističnog spektra osnovnoškolskog uzrasta. Rađeni su raznim tehnikama koje su autori učili tokom šest mjeseci od Aide Šarac, studentice postdiplomskog studija i voditeljice muzejsko-obrazovnih radionica Umjetničke galerije. Izložba je otvorena tako što je Aida Šarac predstavila svakog od autora, koji su potom uzeli mikrofon i rekli: Ja sam umjetnik!
Večeras je pred nama čista upornost, razigrana, slobodna. Nadam se da ćete u izložbi uživati bar upola od onoga koliko su umjetnici uživali stvarajući ova djela. Voljela bih da se zahvalim ljudima koji su zaslužni što je ovaj projekat proveden. Prije svega, zahvalila bih se roditeljima umjetnika, jer bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Željela bih da se zahvalim i svim stručnim mladim ljudima koji su svojim doprinosom omogućili da se ovaj projekat realizuje.
Pokazani radovi daju značajan uvid u pogled na svijet djece s autističnim spektrom, ali oni su i umjetnička djela koja opravdavaju ponosni poklič. Iako iza izložbe stoji mnogo rada, studentica Šarac pojašnjava kako je jedan od najvećih izazova bio pronaći učesnike.
Od velikog broja nevladinih organizacija koje se bave zaštitom prava ove djece tražila sam da mi preporuče djecu koja poslije redovne nastave koriste njihove usluge. U EDUS-u, Dajte nam šansu i drugima pristali su na saradnju, ali mi se nikada više nisu javili. Jedino su iz udruženja Dajte nam šansu Stari grad predložili pet učesnika i dali kontakt-telefone. Moji zahtjevi podrazumijevali su da periodično provodim vrijeme s učenicima u njihovim prostorijama, prije samog ulaska u muzejski prostor, kako bih upoznala njihove individualne potrebe. S izgovorom da nemaju slobodnog prostora ni vremena, odbili su moj prijedlog za saradnju. Samoinicijativno sam kontaktirala roditelje djece koji su bili na spisku i pozvala ih na sastanak u Galeriju, gdje sam im predstavila projekat. Od njih petero, troje je pristalo da učestvuje. Isti slučaj bio je i sa učesnicima iz Mjedenice. Tako sam ih na kraju dobila šest.
Tokom šest mjeseci, uz pomoć mladih stručnjaka, Aida Šarac je svoje učenike podučavala različitim tehnikama umjetničkog izražavanja, koristeći metode rada prilagođene projektu Plavi artizam. Tako su radionice, namijenjene djeci bez poteškoća u razvoju, prilagođene djeci autističnog spektra, s posebnom pažnjom posvećenom strukturi, koja uvijek mora biti ista.
Radionice su počele u septembru 2018. godine. U timu su bili mladi stručnjaci – studenti pedagogije i psihologije kao asistenti u izvođenju radionica i vođenju opservacija, a studenti Akademije likovnih umjetnosti Sarajevo fotografisali su radionice i manipulisali kamerom koja je bila skrivena, snimajući materijal što će kasnije služiti za samoevaluaciju edukatora. Kasnije su se uključili dizajneri, koji su kreirali prateće materijale za izložbu.
Aida je na početku upoznala svoje učesnike s postojećim izložbama u Umjetničkoj galeriji BiH.
U početku sam se služila kontekstom već postavljenih izložbi u prostoru Galerije (stalna postavka Oprostorena intima, Zbirka Mirka Komosara), a poslije sam ciljano selektovala djela iz kolekcije i radila u okviru izložbi koje su gostovale u Galeriji. Metode kojima sam se služila nisu se puno razlikovale od onih kojima se koristim s tipičnom djecom. U interpretacijskom smislu, rad sam prilagodila djeci iz autističnog spektra. Svaka radionica imala je različitu tematiku i različite likovne medije, ali je struktura uvijek bila ista, s obzirom na rutinu koju djeca iz spektra preferiraju. Radionice bi započinjale vježbama disanja u pokretu: napravili bismo kolonu koju sam predvodila; uz kretanje, s udahom, podizali bismo ruke iznad glave i propinjali se na prste, a sa glasnim izdahom spuštali bismo ih uz tijelo. Ni sama ne znam odakle mi ideja za ovu aktivnost, ali sam već prvi put vidjela da im se neizmjerno dopada i da snižava nivo anksioznosti, umanjuje potrebu za ekscesivnim kretanjem i omogućava bolju kognitivnu usmjerenost na rad koji slijedi, priča Aida Šarac.
Prije početka rada i učenja nove tehnike, učesnici su razgovarali o predmetima i djelima koja su izabrana kao primjeri za radionicu. Ova praksa ima za cilj razvijanje kritičkog mišljenja i vokabulara.
Nakon vježbi disanja, zajedno bismo pogledali djela koja sam za tu radionicu odabrala, ovisno o temi koja se obrađuje, i onda bismo razgovarali o njima. Ovaj dio radionice izvodi se strategijom vizuelnog razmišljanja, koju redovno koristim u radu s tipičnom djecom. Moderator diskusije postavlja jednostavna i otvorena pitanja o djelu: šta je nacrtano, šta prepoznajete, koje boje je neki predmet i slično. Ova metoda razvijena je 60-ih godina prošlog vijeka u SAD-u i zasniva se na slobodnom iznošenju subjektivnih mišljenja o umjetničkim djelima s kojima su učesnici u neposrednoj interakciji. Moderator svaki odgovor parafrazira i potvrđuje ga, čime radi na podizanju samopouzdanja učesnika u muzejskom kontekstu. Metoda razvija kritičko razmišljanje, proširuje vokabular, te kod tipične djece školskog uzrasta omogućava transfer znanja na druge školske oblasti. Diskusije su vođene na osnovu razine komunikacijskih sposobnosti učesnika, a koristila sam i mali motivacijski trik – za aktivnost u diskusijama dodjeljivala sam naljepnice, koje su na pauzama, svakih 15 minuta, mogli mijenjati za sokiće i čokoladice. Nakon diskusija, obično bi uslijedio kreativno-manuelni rad u vezi s temom koju smo obrađivali na slikama s izložbe: more, ljudska figura, postavka voća i povrća, portretna skulptura, instalacije skijaša, papir u boji, pojašnjava Aida Šarac.
Kaže da je rad s djecom autističnog spektra posao koji je izazovan, ali i nagrađujući, jer je iskrena osoba uvijek prepoznata i nagrađena ljubavlju.
Raditi s djecom autističnog spektra bilo je neizmjerno zabavno, inspirativno i prosvjetljujuće. Njihov metaforički i asocijativni način komunikacije otvara nove perspektive na objekte oko nas, koje smo kroz svakodnevnicu izgubili, obezvrijedili ili zaboravili. Za djecu autističnog spektra prvenstveno treba imati ogromno razumijevanje i strpljenje. Treba dobro poznavati svako dijete da bi se znalo šta ono želi, i u tome najviše mogu pomoći roditelji, kaže Aida i zaključuje da je ljubav neizostavna u radu s ovom djecom.
Ako vas osjete kao iskrene i otvorenog srca, voljet će vas zauvijek.
U ovakve radionice trebao bi biti uključen mnogo veći broj djece, ali je sistem rada nesređen i u njega je uključen nestručan kadar. To čini da djeca autističnog spektra ostanu marginalizovana i ne dođu do izražaja, odnosno ne pokažu kako ne trebaju biti predmet sažalijevanja, već individue sposobne za koristan, kreativan i produktivan rad.
Redovni školski sistem, koliko je dobar za djecu autističnog spektra u smislu kognitivnog razvoja uz tipične vršnjake i rad sa personalnim asistentima, toliko je loš jer je za jedno dijete autističnog spektra jako stresno uklopiti se u sredinu gdje su svi drugačiji od njega, a ono ne razumije zašto je drugačije od ostalih. Problem je i u nestručnom kadru, koji nema iskustva u odnosu prema djetetu s ovakvom vrstom teškoće u razvoju i ne zna kako ga socijalno i kognitivno integrisati u razred, te kako prilagoditi nastavni plan i program potrebama takvog djeteta. Tu opet imamo problem i ličnih asistenata, za koje se obično biraju studenti koji najčešće nemaju iskustva iz specijalne pedagogije, pa, iako su u pitanju stručne mlade osobe, za njih nema novca, i onda je njihov rad na volonterskoj osnovi, čime su nedovoljno motivisani da se trude razumjeti takvo dijete, pojašnjava Aida Šarac i zahvaljuje se svima koji su ipak omogućili realizaciju jedinstvene izložbe na prostoru Bosne i Hercegovine i šire, posebno Fondu za otvoreno društvo BiH koji je finansijski podržao projekat.
