O upotrebi jezika, međutim, nije bilo ni riječi. Govorilo se o njegovom pravnom statusu i tretmanu. U uvodnom obraćanju akademik Filipović je rekao da svaki novi popis stanovništva dokazuje odavno poznatu, ali skrivanu istinu da su Bošnjaci najbrojniji dio stanovništva Bosne i Hercegovine i da nije više moguće ne uvažavati njihova prava a posebno njihova mišljenja i stavove oko sopstvenog identiteta pa i imena njihova jezika.[1]
Jasna je ovdje njegova aluzija na negiranje naziva bosanskog jezika u Republici Srpskoj. Međutim, nije jasno koliko popisa pamti i ko je skrivao istinu o brojnosti Bošnjaka ako su popisi tu brojnost redovno pokazivali. Nije objasnio ni na koji to način nečija brojnost utiče na pravo imenovanja jezika i da li bi Bošnjaci imali manje prava na to da nisu tako brojni.
Akademik Jahić je govorio da bosanski jezik historijska naučna stvarnost agresivno ignorira, ali da ipak nijedno istupanje Akademije nije postavljeno u smislu dokazivanja onoga što samo po sebi postoji. On smatra da je cilj BANU i ovakvih tribina da proniknu kako do našeg čovjeka dopire neistina, zašto je zbunjen u pitanjima vlastitog jezika, i kako se onda dogodilo da taj naš čovjek u popisu ne pokaže nikakva kolebanja. On se osvrnuo na činjenicu da je popis stanovništva pokazao da je procenat govornika bosanskog jezika veći od procenta bošnjačke populacije u BiH, a to komentira na sljedeći način – kod našeg čovjeka, Bošnjaka, još uvijek se javljaju magle u glavi oko imenovanja vlastitog nacionalnog identiteta, a te magle nema kada je imenovanje jezika u pitanju. Akademik Jahić je zatražio da se sve institucije države Bosne i Hercegovine izjasne o pravu Bošnjaka da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim imenom, te da se usmjere na afirmaciju bosanskog jezika kao pravne činjenice, ali i da se poduzmu akcije i pravni progoni onih koji ta prava osporavaju.
Ipak, nismo saznali koliko je potencijalnih Bošnjaka zbunjeno i koji su razlozi njihove zbunjenosti. Magla koju je Jahić spominjao čini se još gušćom nakon njegovog iskaza, jer se da zaključiti da postoje ljudi koji su svoj jezik imenovali bosanskim, ali ne i sebe Bošnjacima pošto ne znaju da to ustvari i jesu. Ko sve osporava prava u vezi s bosanskim jezikom, koje akcije treba poduzeti te šta su pravni progoni Jahić nije objasnio.
Konkretniji je bio Mustafa Šišić, diplomirani politolog i politički analitičar, koji je predložio formiranje komisije koja bi utvrdila ko su to intelektualci bošnjačkih imena i prezimena, poput Envera Kazaza, koji devalviraju sve bošnjačko i staju na stranu umišljenih akademskih intelektualaca poput Nenada Veličkovića.
Diskusiji se pridružio i Mirsad Priganica, profesor filozofije, s konstatacijom da Bošnjaci imaju pacifističku dimenziju u svom biću, te da im nedostaje negacija drugog, agresivnost, a onda je nakon nekog vremena dodao kako ćemo pokrenuti pitanje povratka Sandžaka Bosni.
Na tribini BANU-a vojno-policijski zahtjevi bili su ravnopravni s lingvističkima, a bilo je i onih koji su se odnosili na historiju tako da su pomiješani školski planovi i programi iz historije i bosanskog jezika. Sejfudin Tokić, predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda, tako je komentirao da bosanski jezik, kao i historija Bošnjaka nemaju adekvatan status u nastavnim planovima i programima. Nema nastavnih jedinica koje govore o opsadi Sarajeva, uči se o bitkama na Neretvi, Sutjesci, o starom vijeku, a mi djecu ilegalno u kućama i mektebima moramo učiti historiju Bošnjaka.
Još jedan zahtjev koji BANU postavlja je zakon o upotrebi bosanskog jezika u medijima, jer naš se jezik previše kroatizira, i to uveliko zbog toga što nema ovakvog zakona, kazao je Jahić. Husein Zvrko, profesor na Fakultetu političkih nauka, smatra da se pretjerana kroatizacija bosanskog jezika provodi namjerno i ciljano, a to vidi i u tome što je, kako navodi, Vijeće ministara BiH na konkurs za lektora bosanskog jezika primilo osobu koja je bila lektor za hrvatski jezik, pa zaključuje da će se nama desiti da u dokumentima institucija i zakonima imamo tih kroatizama, a iz toga će onda slijediti da onako kako piše u zakonu moramo formulisati i naš jezik.
Kako bi konkretno zakon o jeziku spriječio kroatizaciju i smišljeno uništavanje i brisanje bosanskog jezika nije predloženo. Ipak, jasno je da su ovakvi zahtjevi otvorene purističke tendencije koje je moderna lingvistika davno napustila i osudila. Snježana Kordić piše da analiza purizma pokazuje povezanost čišćenja jezika s rasističkim ludilom,[2] te zaključuje da se purizam javlja kao posljedica nacionalističkog shvatanja jezika. On je ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj društvenoj potrebi za razgraničavanjem. Etničko čišćenje se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola.[3]
Peter von Polenz,[4] kada opisuje puristički pristup jeziku kaže – prema shvatanju iracionalnog nacionalizma jezik nije sredstvo za sporazumijevanje, nego nacionalni idol kojim čovjek treba što upadljivije iskazivati čast i kojeg se opterećuje zahtjevima za nekakvom 'izvornošću' koja nema veze s ljudskim potrebama i koja se u svako doba može zanemariti a da pri tome ne nastane nikakva šteta ni za govornika ni za slušatelja.[5] Sve što je navedeno o purizmu moglo se prepoznati u izlaganjima učesnika tribine.
Na kraju je bilo govora i o finansijama. BANU želi više institucija koje će se baviti jezikom, te veću podršku iz državnih budžeta tim institucijama, kao i podršku samoj Akademiji. Ako kao neke od ciljeva BANU nabrojimo pravljenje spiskova nepodobnih intelektualaca, pripajanje Sandžaka Bosni, kreiranje i uvođenje nastavnih sadržaja o posljednjem ratu te dekroatizaciju bosanskog jezika, novca će trebati mnogo, ali i ne samo novca, već mnogo cenzora, kao i nacionalnih i jezičnih redara.
[1] Dostupno na: http://banu.eu.com/?p=1083
[2] Dostupno na: https://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf Str. 16.
[3] Dostupno na: https://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf Str. 10.
[4] Dostupno na: https://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf Str. 12.
[5] A gdje izvire purizam? U knjizi Jezik i nacionalizam čitamo sljedeće – Izvor purizma nisu prosječni govornici, izvor purizma mora se tražiti u krugu jezikoslovaca. Povezanost jezikoslovaca s nacionalizmom ne čudi ako se ima u vidu da su nacionalisti često jezični aktivisti, pa i sama većina jezičnih aktivista.
