Nisi poseban. Nisi prekrasna niti jedinstvena snježna pahuljica. Ti si umiruća organska tvar kao i svi ostali.
- Tyler Durden, Fight Club
U današnjoj kolumni tema su nam dva filma nastala po predlošcima književnih djela. Bio bi red prvo napisati koju o piscima pred opis svakih od filmova. James Joyce je u okviru svoje zbirke pripovjedaka Dublinci napisao i priču Mrtvi po kojoj je 1987. godine tad umirući poznati irski režiser John Huston snimio film. Snimanje filma je na dnevnoj bazi prekidano radi odmora režisera koji je film režirao iz invalidskih kolica, a disao je uz pomoć boce kisika.
Ovaj irski književnik je najpoznatiji po svom romanu Uliks, remek-djelu o antijunaku Leopoldu Bloomu. Iako se ovaj roman može na najrazličitije načine interpretirati (što ga, između ostalog, i čini remek-djelom), ono što je sigurno, Uliks je jedan od ponajboljih predstavnika romana toka svijesti (a tok svijesti, odnosno monolozi naratora u filmu Fight Club o kojem ćemo kasnije pisati je jedna od njegovih najbitnijih značajki).
No, vratimo se Mrtvima. John Huston na kraju života u film pretače posljednju priču iz zbirke pripovijetki Dublinci. Kasnije će Anjelica Huston (kćer režisera) reći da je taj film hommage njegovim sunarodnjacima i Irskoj te da ga je naprosto morao snimiti, kako joj je otac rekao.
Zimsko je doba 1904. godine, u toku filma saznajemo da je prva polovica januara. Svake godine u tom terminu dvije starije neudane sestre prave domjenak za svoje mnogobrojne rođake i prijatelje. Za tu prigodu u Dublin dolazi i bračni par Conroy, Gretta i Gabriel. Priča se na kraju fokusira na njihov odnos. Prije toga se na zabavi pjeva, na klaviru izvodi klasična glazba, poema Yeatsa se recitira, između Gabriela i gospođice Molly dolazi i do političkih trvljenja.
Klasično partijanje (istina, nešto starijih zvanica), kako u Dublinu početkom dvadesetog stoljeća tako i u nas u eri pred dominaciju virtualne i/ili augmentativne realnosti (minus Yeats te pop glazba ili narodnjak namjesto klasične kod nas). Pravo dernečenje, napisalo bi se. S tom razlikom što u nas takove zadavačine uglavnom učvrste jaranske odnose, osjećanja nakon partijanja budu uglavnom pozitivna i apliftujuća. No, to nije bio slučaj kod Grette (koju glumi oskarovka Anjelica Huston) na tom derneku u Dublinu 1904. godine. Jedna otpjevana pjesma koju je slušala stojeći u polumraku stepeništa kod nje je pokrenula buru uspomena koja su, pak, prouzrokovala traumatska iskustva. O kojim iskustvima se radi i o tome kako su ona utjecala na Gabrijela saznat ćete kad pogledate film.
Ta trauma za posljedicu ima fakt da u završnoj sceni filma Gabrijel kroz prozor gleda u pahulje i razmišlja o naslovu pripovijetke James Joycea i filma Johna Hustona...
Sjajna poveznica, pače šlagvort, za preći na Fight Club, film Davida Finchera (hint – pogledati rečenicu na početku teksta). (Ovdje bih vas mogao, kao što to obično čine oni koji pišu o Klubu boraca, početi smarati s prvim i drugim pravilom Kluba boraca, ali to neću učiniti.) Knjigu Klub boraca je napisao Chuck Palahniuk, tad tridesetosmogodišnji mehaničar iz Portlanda, Oregon.
Napisao ju je za tri mjeseca, skribomanski zapisujući poglavlja za ležanja na pokretnoj traci ispod kamiona, u javnim praonicama ili u teretani. Naime, nezadovoljan svojim poslom Palahniuk se pridružio grupi pisaca, književnim prijateljima s kojima je dijelio i analizirao svoje prve književne pokušaje. “Bilo je to više poput diktata, gotovo da se napisala sama od sebe”, objašnjavao je Palahniuk, dodajući i ponešto detalja za shvaćanje inspiracijskog vrela: “Bio sam volonter u skloništu za beskućnike, samo zato što sam se bojao pomisli da bih mogao biti beskućnik. Brinuo sam se za umiruće pacijente jer su me nasmrt plašili, a prijatelj me odveo u medicinski laboratorij, kako bih mogao secirati leševe. Sve dok nisam ušao u sobu i odrezao glave trima tijelima, sama pomisao na takvo nešto me užasavala. Radeći sve te stvari, sada se bojim mnogo manje (…) Čuo sam da klubovi poput Kluba boraca doista postoje, u New Jerseyu i Londonu, ali da za time ne postoji potreba, ljudi to ne bi radili. Uostalom, bolje da se međusobno mlate nego da uđu u McDonald’s s prepiljenom sačmaricom.” Za lik Tylera, Palauhniuk je posudio ime i svjetonazor svog frenda, nihilističkog stolara, dok je prijateljica Marla inzistirala da, ako ga knjiga ikad proslavi, zauzvrat upozna Brada Pitta (želja joj se, inače, ispunila).
Na početku teksta stavili smo izjavu Tylera Durdena. Protumačite ju kako želite. Iako pamfletizirana, ona je meni promijenila vizuru svega. Recimo, svedimo ljudski rod samo i jedino na biološku kategoriju. Što mislite zanima li jednog kukca kako li je danas na poslu bilo nekom Jozefu K.? Vjerojatno isto toliko koliko se jedan Jozef u Senegalu (ili, hajde ne budimo toliko bešćutni, velika većina Jozefa) počeše za glađu totalno iscrpljenog polarnog medvjeda uslijed globalnog zatopljenja čije smo slike gledali na portalima ovih dana. Zaboli li hladni svemir za ljudski rod? Dabogda. Dakle, imaš problem, razvedena si uposlena majka s jednim djetetom. Tvoja trauma je samo i jedino tvoja i ti si jedina takova s tim ili sličnim problemom na planeti. Jesi, ali u panjevima. U New Yorku živi nezaposlena majka s troje malodobne djece i nikom se ne žali, već se bori. Na granici Turske i Sirije zasigurno postoje udovice s devetoro djece koje nemaju niti dovoljno vode, a nekmoli nečeg drugoga. I tebi je najgore. Možeš misliti!
Ovo je također i poruka za Grettu u Mrtvima. Tolike su godine prošle, a ti i dalje uzgajaš svoju traumu. Najs.
No, vratimo se Fight Clubu. Na prvu, radi se o filmu koji se bavi homoerotičnim mejl bondingom mladića koji se nalaze po podrumima, napuštenim skladištima i garažama te večeri provode tukući se međusobno pesnicama. Film o premlaćivanju, neki bi rekli, pa čak i neki moji frendići. No, ne dajte se zavarati, pogledajte film u kojem očaj otuđenosti dovodi do posjeta raznim grupama za potporu, u kojem jedan japi, potpuno otupljen konzumerizmom, namjesto porno časopisa na toalet šolji pregledava IKEA-ine kataloge. U kojem zarad revolucije glavni lik postaje dio haman fašističkog pokreta. Film pun slogana koje slobodno možete stavljati sebi na majice ili na zidove, a paralelno ostajati dio sistema kojeg ti slogani blate.
Jedan od poznatijih je:
Nisi ono što radiš. Nisi novac koji imaš u banci. Nisi auto koji voziš. Nisi sadržaj svog novčanika. Nisi svoje proklete khaki pantalone. Ti si svepjevajuće, sveplešuće s*anje ovog svijeta.
Na kraju ovog teksta vratimo se Joyceovom Uliksu. Već smo napisali da se radi o općeprihvaćenom remek-djelu. Na različite načine su ga interpretirali, ali se većina interpretacija može svesti na ovih pet:
Uliks je tek naturalistička komedija.
Uliks je izraz kosmičke ravnodušnosti za sve vrijednosti, koja cijelo ljudsko iskustvo svodi na besmisao.
Roman izražava značajno mističko, ezoterično ili metafizičko vjerovanje.
Uliks je pesimistička satira na račun uzaludnosti i anarhije suvremene povijesti.
Riječ je o optimističkoj afirmaciji života.
Nevjerojatno je, ali i istinito, da bar tri od ovih pet interpretacija možemo primijeniti i na Fight Club što ga po analogiji, ako ne velikim, a ono čini jednim malim remek-djelom režisera Finchera.
Fight Club / Pink Movies 21.00 / ponedjeljak, 11. 12.
The Dead / HRT3 10.40 / nedjelja, 17. 12.
Dodatno gledanje:
Turist / HRT3 00.25 / večer s petka na subotu
Odlična crnohumorna drama. Poslije kukavičjeg čina oca i muža na zimovanju s obitelji, žena i majka počinje preispitivati svoj brak, a naročito osobine svojeg supruga. Slična stvar se dešava i s mladim parom u hotelu u kojem je i obitelj sad s narušenim odnosima odsjela.
Notorious / HRT1 08.05 / nedjelja, 11. 12.
Klasičan romantični triler i film noir reditelja Hitchcocka. Jedan od najboljih film noira ikad.
