Sindikat za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo odavno traži povećanje osnovice za obračun plaće na 380 KM, što je sasvim legitimno s obzirom na kontinuirano povećanje poslova u okviru 40-satne radne sedmice. No, lično bih radije izabrala smanjenje obima posla, a ne povećanje plaće. To ne znači da dovoljno zarađujem, nego se radi o tome da nemam energije ni vremena za ovoliko posla. Šta će mi plaća od 1.500 KM ako će mi biti potrebni samo radno odijelo i pidžama?
Koliko znam, dosad nije bilo zahtjeva za smanjenje obima posla, nego su uvijek zahtjevi za povećanje plaće temeljeni na povećanju obima posla. Šta je s nastavnicama koje ne mogu izdržati povećanje obima posla jer su već preopterećene? Kada bismo uporedili 40-satne radne sedmice nastavnog osoblja u različitim školama, pokazala bi se neravnomjerna opterećenost nastavnika. Pripremajući se za pisanje ovog teksta, došla sam do rezultata istraživanja o uzroku sagorijevanja na poslu, koje je provedeno među nastavnicima u susjednim zemljama, i jedan od uzroka je i nepravedna raspodjela posla.
Pedagoški standardi i normativi su takvi da jedan nastavnik u jednoj školskoj godini poučava i kontinuirano ocjenjuje uspjeh oko 500 učenika, i to po pet ili šest redovnih nastavnih planova i 12 individualnih planova i programa, a drugi nastavnik za istu plaću u toku godine poučava i ocjenjuje uspjeh oko 150 učenika sa dva redovna nastavna plana i programa i četiri individualna. Ova druga kategorija ne mora raditi u dvije i više škola, ne mora držati sedmično 21 čas i zato radije bira povećanje plaće. Za razliku od prve kategorije, druga je i dnevno ravnomjernije opterećena nastavom i ne mora mijenjati smjene u toku radne sedmice. U drugu kategoriju spadaju i nastavnici razredne nastave, koji dnevno imaju najviše četiri časa.
Nastavnički godišnji odmor od tri mjeseca
Umjesto povećanja plaće tražim i da neiskorišteni godišnji odmor koristim kada ja želim, a ne kako je po kolektivnom ugovoru određeno – da ga koristim za vrijeme raspusta. Dogodilo mi se da sam gotovo cijeli ovogodišnji kolektivni odmor bila na rehabilitaciji, a onda sam morala i na operaciju. Rješenje o godišnjem odmoru dobila sam 1. jula, a bolovanje mi je zaključeno 23. augusta, i onda sam saznala da na godišnji mogu samo za vrijeme zimskog raspusta! A tada opet moram na rehabilitaciju! U januaru nastavnice rade administrativne poslove vezane za kraj prvog polugodišta, održavaju roditeljske sastanke, učestvuju u radu stručnih organa škole i idu na stručna usavršavanja. Toliko o nastavničkom godišnjem odmoru, na kojem nam mnogi zavide.
Radno vrijeme bez radnog vremena
Kada zahtijevaju povećanje plaće, prosvjetni radnici ne dobiju podršku roditelja, a to znači da ne dobiju podršku šire javnosti. Svoje stavove protivnici povećanja plaća temelje uglavnom na kratkom radnom vremenu nastavnika i godišnjim odmorima u trajanju od tri mjeseca. Ali, malo ko zna ili razumije da nastavnice nemaju radno vrijeme, nego 40-satnu radnu sedmicu. Samo na osnovu broja onih koji su dobrovoljno zamijenili nastavnički posao poslom s određenim radnim vremenom može se zaključiti da je posao bez radnog vremena najteži. Ne poznajem nikog ko je napustio posao sa tačno određenim radnim vremenom da bi bio nastavnik u osnovnoj ili profesor u srednjoj školi. Obrnutih slučajeva znam mnogo, kao i onih koji bi rado zamijenili nastavnički s nekim kancelarijskim poslom.
Osnovu radnog vremena nastavnica čini nastava, što je najzahtjevniji dio posla. Na časovima se moraju ostvariti obrazovni i odgojni ciljevi – odgojni se često svode na održavanje discipline na satu, a to je veliki izazov. Norme predmetnih nastavnika kreću se od 18 do 21 čas sedmično redovne nastave, zatim čas slobodnih aktivnosti, dodatna i dopunska nastava... Da bi se kvalitetno pripremio samo jedan čas treba raditi najmanje sat i po. A pripremanje zahtijeva čitanje, razmišljanje, traženje materijala, izradu prezentacija, osmišljavanje pitanja i zadataka za đake i pisanje priprema u propisanoj formi. Zato ja, a vjerujem i većina mojih koleginica i kolega, misaono koncipiram naredne časove na putu od škole do kuće, u pozorištu, kinu, tržnom centru, knjižari, biblioteci, u parku, u stanu... Mentalno sam na poslu sve dok sam budna, jer sam u stalnoj potrazi za kreativnim idejama i nastavnim materijalima. Nikad nemam osjećaj da je radni dan završen.
Pored nastave, koja zahtijeva veliko intelektualno angažovanje, nastavnice i nastavnici se emocionalno iscrpljuju u saradnji s đacima i njihovim roditeljima, sa školskom upravom, ostalim nastavnicima i sa pomoćnim osobljem. Sastavni dio saradnje su i konflikti, koji mogu biti toliko stresni da nastavnik završi u bolnici. U okviru obaveznog godišnjeg sistematskog zdravstvenog pregleda na početku školske godine su i pregledi psihijatra i psihologa, koji ocjenjuju da li je nastavnica psihički radno sposobna, a u toku školske godine ne vodi se računa o mentalnom zdravlju nastavnika niti imamo bilo kakvu edukaciju o načinu prevazilaženja stresnih situacija.
Primjera radi, na dan kada pišem ovaj tekst održala sam šest časova, i to sam tri časa imala usmenu, a tri pismenu provjeru znanja. Nisam stigla unijeti ocjene u e-dnevnik, pa sam to uradila kod kuće, za šta mi je trebalo oko dva sata jer moram provjeriti pojedinačno ocjene svakog đaka, a to znači puno klikanja mišem i tipkanja po tastaturi. Da bih imala uvid u ocjene moram voditi evidenciju u svesci, a imam 13 odjeljenja. Moram pregledati i ocijeniti 70 kontrolnih radova i pripremiti se za sutrašnju nastavu. Za putovanje od stana do škole i nazad trebam sat i po. Nemam vremena ni energije za ovoliko posla. Pošto moram sve te poslove završiti – nekako nađem vrijeme, ali zato trpi moje zdravlje i radna sposobnost mi opada. Kako naći vrijeme za pisanje mjesečnih i godišnjih planova i programa, za sjednice stručnih organa škole, za koje se nikad ne zna koliko dugo će trajati. Zamislite da imate šest časova, a onda sjednicu odjeljenskog i nastavničkog vijeća u trajanju od tri sata. Nosite kući radove koje trebate pregledati, a trebate se pripremiti i za sutra!
Jedan posto po učeniku za inkluziju
Uvođenjem inkluzivnog obrazovanja obim posla stalno se povećava. Prije dvije godine dobili smo jedan posto na plaću po održanom času sa učenikom s poteškoćama u razvoju. Tu vrstu naknade primamo za vrijeme nastave, a plaća se samo deset časova. Ako nastavnica ima mnogo više časova, kao što je moj slučaj, i to još sa đacima s različitim dijagnozama, niti joj je plaćeno, niti ima neke olakšice u vidu umanjenja norme ili drugih poslova iz 40-satne radne sedmice. Naknada za rad s učenicima s poteškoćama u razvoju treba da ulazi u plaću, a ne da je primamo samo za vrijeme nastave, jer treba vremena da se prouče izvještaji o opservacijama i medicinska dokumentacija, a onda da se educirate o svim tim dijagnozama. S obzirom na to da u školama imamo bolesnu djecu – trebamo i zdravstvene radnike, jer niko od nas ne zna kako, naprimjer, postupiti s djetetom u slučaju epileptičnog napada.
Koliko nam se iz godine u godinu povećava posao primjer je i nedavno pristigli anketni upitnik iz Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, koji treba da doprinese unapređenju inkluzivnog obrazovanja u redovnim školama. Upitnik ima četrnaest stranica, sa puno esejskih pitanja, tako da mi je potrebno najmanje dva sata da ga ispunim, ne računajući vrijeme razmišljanja o pitanjima i čitanje evidencije o učenicima s poteškoćama u razvoju. U uvodnom dijelu piše da će odgovori biti korišteni isključivo u svrhu istraživanja. Samim tim što su poslali univerzalni obrazac za nastavnike razredne i predmetne nastave, bilo bi bolje za nas u školama da oni samo naplate taj svoj istraživački rad, ali da na osnovu njega ne kreiraju nova inkluzivna pravila.
Imala sam priliku čuti na stručnim skupovima, pročitati u printanim medijima, ali i čuti od roditelja učenika s poteškoćama da mi, prosvjetni radnici, predlažemo da se učenik opservira da bismo dobili procenat na plaću! Evo, ja tražim smanjenje obima posla umjesto povećanja plaće. Mislim da ovakav zahtjev jasno iskazuje težinu nastavničkog posla.
