Prebacivanje nastavnog procesa online neplanirani je eksperiment koji otvara cijeli niz važnih i provokativnih pitanja. Ono što nakon mjesec dana znamo jeste da su glavni akteri učitelji i nastavnici. Nastava je dobra, korisna i smislena onoliko koliko su oni nadareni i obrazovani za svoj posao. Ono što također znamo jeste da ih je pandemija u eksperiment gurnula nepripremljene; mnogi su se sigurno sjetili uludo ulupanih sati na tzv. stručnim usavršavanjima, na kojima su brojali minute irelevantnih monologa akademskih tezgaroša, do časa kada će za ponižavanje vlastite inteligencije biti nagrađeni čuvenim “certifikatom“.
Ono što u ovom času ne znamo, a čini se jako zanimljivim, jeste šta trenutno rade prosvjetni inspektori.
Obično bi u ovo doba godine prevrtali po kojekakvim papirima, istresali naopačke registratore, mikroskopima provjeravali vrstu tinte u matičnim knjigama, pomno analizirali rubrike u dnevnicima i poredili ih sa godišnjim planovima rada, a sve s gipkošću mačke nad prestravljenim mišem i s ovlastima da narede, zabrane, obustave...
Društvene mreže pune su ovih dana svjedočanstava o inventivnosti učitelja i nastavnika, o sve višim nivoima profesionalne solidarnosti i kreativnosti, o novim registrima komunikacije s roditeljima. Nema također dana bez bljeskova spoznaje o uskoći važećih programa, normativa, standarda... Polako, ali sigurno, sazrijeva svijest o tome da škola nije vojna ustanova, a djeca u njoj regruti koje treba oblikovati u mišićavo topovsko meso. Odjednom je postalo važno na šta se i zašto troši školsko vrijeme, kakvim se to znanjem djeca kljukaju, i isto tako odjednom je postalo normalno da se ne mora odraditi sve što je decenijskom inertnošću zguravano i nabijano u godišnje planove rada. Odjednom, gle čuda, razmišlja se o različitim modelima ocjenjivanja, pa čak i o tome da se ocjenjivanje zamijeni drugim načinima vrednovanja. Naprosto, sada kad svi vidimo da ono kako je bilo nije jedina opcija, možemo također pretpostaviti da nije bila ni najbolja. I prilično je jasno kako radi dobar učitelj: prilagođava sadržaje i metode okolnostima i mogućnostima svojih đaka, racionalizira resurse, preuzima odgovornost i osvaja svoju slobodu. Istražuje, uči, posmatra, analizira, sarađuje i razmjenjuje iskustva s jednako motivisanim kolegama, ne ucjenjuje ocjenama i poštuje svoje đake kao ličnosti, ne koristi ih kao nastavno sredstvo. Pa iz toga slijedi da bi u reformisanom školstvu nadarenost i znanje, a ne broj bodova na birou i stranačke veze, morali biti presudni kod zapošljavanja u nastavi.
Zato je ovo prilika i pravi čas da se postavi pitanje o pravoj svrsi prosvjetne inspekcije. Sad kad znamo na kome stoji obrazovanje, trebalo bi već od sutra biti nedopustivo da se učitelje i nastavnike izlaže teroru birokratskog sadizma. Moralo bi se i nastavnike i direktore i same inspektore osloboditi te inkvizitorske logike i učiniti komunikaciju struke i politike oblikom saradnje, a ne nasilja.
Obrazovni zakoni su loši; logički i pravno brljavi, jezički i pojmovno aljkavi. Akti izvedeni iz njih podjednako su apstraktni i vrlo često neprimjenjivi. Autoritet na koji se inspektori pozivaju nije utemeljen u znanju i ne crpi snagu iz pozitivnog iskustva struke, nego je bez toga najčistiji oblik sile kojom savremena feudalna država održava svoj ideološki aparat u pogonu.
Rješenja koja ne odlažu izvršenja predstavljaju se kao posljednja slova zakona, iako su samo najobičnija proizvoljna tumačenja muljavih pravnih formulacija. Kao takva, lako se mogu koristiti i kao stranački instrument u kadroviranju obrazovanja.
Naprosto, nakon mjesec dana ovog ogromnog i do juče nezamislivog socijalnog eksperimenta, nema razloga da školu ne zamišljamo kao mjesto gdje će kvalitet nastave zavisiti od slobode i znanja učitelja, a ne od visine prijetnji i količine straha.
