Foto: Dajte nam šansu
Nakon završenih pet godina studija bilo kojeg fakulteta čije zanimanje podrazumijeva rad usko povezan s djecom, morate imati položen stručni ispit. Ti fakulteti su Pedagoška akademija, Odsjek za sociologiju i Odsjek za socijalni rad na Fakultetu političkih nauka, zatim odsjeci Pedagogija, Psihologija i drugi koji imaju nastavnički smjer sa Filozofskog fakulteta, Likovne akademije, Muzičke akademije i Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja. Uslov za polaganje stručnog ispita je odrađen pripravnički staž čije je trajanje propisano zakonima o predškolskom, osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju najkraće šest mjeseci i najduže godinu dana. Jedan od načina za pronalazak škole za pripravnički staž je preko Udruženja „Dajte nam šansu“.
Nastavnici/nastavnice i stručni/e saradnici/saradnice koji nemaju radno iskustvo imaju status pripravnika.[1] Način polaganja stručnog ispita preciziran je Pravilnikom o polaganju stručnog ispita odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika.
Dakle, postoji više načina da dođete do škole koja će vam obezbijediti mentora/icu, odnosno stručnu osobu koja osposobljava pripravnika za samostalni odgojno-obrazovni rad[2], jer je to dužna po stavki 2, člana 5. Pravilnika o polaganju stručnog ispita. Jedan od njih je da se javite u udruženja u kojima ćete volontirati određeni broj sati, a oni će vam naći školu u kojoj ćete raditi praksu. Takvo je udruženje „Dajte nam šansu“ iz Sarajeva u kojem sam razgovarala sa predsjednicom Ines Kavalec.
Ovo Udruženje već dvije godine surađuje sa Ministarstvom za obrazovanje, nauku i mlade KS u vidu podrške inkluzivnom obrazovanju kroz osposobljavanje asistenata u nastavi. Udruženje i Ministarstvo su 09.06.2015. potpisali Memorandum o suradnji i razumijevanju. Tražeći odgovor na pitanje zašto inkluzija u praksi ne uspijeva onako kako se očekivalo i budući da su zakonske odredbe povoljne za to, uposlenici/e Udruženja su zajedno sa Ministarstvom proveli/e kratku analizu. Rezultati analize su pokazali da je najveći problem zapravo u studiju na fakultetima na kojima se malo govori o djeci s poteškoćama u razvoju. Zbog takvog obrazovanja dobija se kadar koji se boji kontakta s ovom djecom i koji ne zna kako da odreaguje u određenim situacijama. Govoreći o ovome, direktorica Kavalec dala je zanimljivu definiciju inkluzije rekavši da njen cilj nije da dijete s poteškoćama završi razred sa svim peticama niti da se samo socijalizuje, nego poenta i cilj moraju biti socijalizacija sve djece kroz inkluziju, bez obzira da li ta djeca imaju ili nemaju neku poteškoću; učenje i jednih i drugih da nismo svi isti, da nemamo svi iste mogućnosti, ali da to ne znači da se ne možemo družiti i razgovarati.
Koncept „Asistenti u nastavi“ podrazumijeva volontiranje u Udruženju od 80 sati. Naime, ovo Udruženje funkcioniše i kao Servisni centar za porodicu djeteta sa poteškoćama u razvoju i tu se svakodnevno okupljaju različita djeca s kojom, osim uposlenih profesionalaca, rade i volonteri i volonterke. Prva faza za obavljanje pripravničkog staža preko Dajte nam šansu je potpisivanje ugovora o volontiranju s ovim Udruženjem, nakon čega slijedi raspoređivanje volontera/ki kao asistenata i asistentica u nastavi u škole u kojima ima djece s poteškoćama u razvoju, odnosno u jedno odjeljenje gdje ima jedno takvo dijete. S druge strane, škole su obavezne da pošalju dopis MONKS-u i Udruženju u kojem će ih obavijestiti o tome koliko imaju djece sa poteškoćama i koliko njih treba asistenta u nastavi. Na osnovu prijavljenih studenata i studentica, odnosno asistenata i asistentica, zajedno sa Ministarstvom, Udruženje pravi raspored u koju školu će biti angažirani volonteri i volonterke. Kriterij za odabir škola je stepen invaliditeta djeteta i njegova dijagnoza. Dakle, nakon potpisivanja ugovora, prijavljeni studenti i studentice moraju proći praksu od 80 sati u Servisnom centru i ta praksa mora se završiti u roku od 1 do 3 mjeseca, ovisno o rasporedu koji pravi Udruženje sa volonterima i volonterkama. U sklopu prakse, obavezna je i trodnevna edukacija koju vodi defektologinja Edinalda Jakubović u organizaciji MONKS-a i Udruženja. Nakon završene prakse, volonteri/ke se raspoređuju u škole kao asistenti i asistentice u nastavi i njihova uloga asistenta/ice traje onoliko koliko traje pripravnički, dakle 6 – 12 mjeseci. Asistenti/ce prate nastavu zajedno sa razredom koji im je dodijeljen, svaki dan, onoliko časova koliko ih tog dana po rasporedu ima taj razred. Bitno je naglasiti da angažman u školi ne ulazi u zbir od 80 sati volontiranja. Samo angažman u školi tretira se kao pripravnički staž. Tu škola dodjeljuje pripravniku/ci mentora/mentoricu s kojim/om onda on/ona dogovara ogledne časove i ostalo iz procedure. Kad to završe, dobijaju potvrdu od škole da su staž uspješno završili, a od Udruženja potvrdu da su uspješno završili praksu od 80 sati. S ove dvije potvrde, pripravnici i pripravnice ispunili su uslove za polaganje stručnog ispita.
Direktorica ovakav način pripravničkog staža ističe kao kvalitetniji jer se onima koji će sutra vjerovatno u razredu imati neko od djece iz ove populacije pruža prilika da postanu profesionalci u svom poslu – nastavnici i nastavnice koji neće imati predrasude, neće pokazivati sažaljenje i usvojit će određeno iskustvo kako raditi s djecom s poteškoćama. Ovakav vid organiziranja pripravničkog staža pogodan je i za škole koje imaju đake sa poteškoćama u radu jer predstavlja jedini način da se toj djeci obezbijedi asistent/ica u nastavi.
Zanimljivo je da se asistenti/ice u nastavi u razredu ne percipiraju kao lični asistenti đaka sa poteškoćama jer bi to moglo prouzrokovati različite reakcije kod druge djece, poput ljubomore ili markiranost tog djeteta, nego kao podrška svima kojima je neki vid pomoći potreban.
Još uvijek je moguće polagati stručni ispit bez volontiranja od 80 sati, ali Memorandumom potpisanim sa Ministarstvom precizirano je da će ova praksa biti uvedena u novi Pravilnik o polaganju stručnih ispita koji će Ministarstvo izrađivati uskoro. Direktorica je navela da se prednost volontiranja na ovaj način u odnosu na druge ogleda u tome što se svi koji su volontirali u Udruženju nalaze na evidenciji asistenata u nastavi koju vodi MONKS. Također, svi koji ispune ove uvjete imaju pravo na volontersku knjižicu. Naime, Udruženje je registrovano kod Ministarstva pravde za volontiranje i samim tim ovlašteni su za izdavanje volonterskih knjižica. Te knjižice slične su radnim knjižicama po tome što se u njih upisuje broj sati koliko su volontirali jer se to, prilikom prijavljivanja na javne pozive, boduje i gleda se kao određeni vid iskustva.
Volonter i pripravnik ovog Udruženja je Nedim Hastor, magistar Književnosti naroda BiH i b/h/s jezika. S njim sam razgovarala o njegovom iskustvu volontiranja i pripravničkog staža. Želio je da odmah po završetku studija počne sa pripravničkim da bi što prije stekao pravo na polaganje stručnog ispita. Rekao mi je da u KS još uvijek zakonski nije obavezno volontiranje preko nekog udruženja, ali da je teško naći školu koja bi drugačije primila pripravnika i dodao da je od oktobra prošle godine otpočeo sa ispunjavanjem obaveza prema udruženju koje uključuje praksu od 80 sati u servisu „Dajte nam šansu“ i asistiranje u nastavi djetetu sa poteškoćama u razvoju.
U Servisu najviše vremena je proveo pomažući djeci i odraslima sa težim i blažim poteškoćama, cerebralnom paralizom i različitim oblicima autizma. Nedim do sada nije imao iskustvo u ovakvim stvarima pa mu na početku nije bilo jasno ni koja je tačno njegova uloga i u čemu se ogleda njegova pomoć, ali kaže da se vremenom počeo uklapati i vjerovati da svojim radom ipak nešto postižem, pa makar se to ogledalo i u običnom izmamljivanju osmijeha osobi koja možda nikad više neće prohodati ili samostalno donositi životne odluke, nakon što bi pojela mog pijuna pred kućicom u „Čovječe ne ljuti se“ dok ja glumatam kako mi je krivo zbog toga i govorim da ću se „osvetiti“. Naravno, nije bilo uvijek lahko, koliko god bih ponekad pri ulasku u servis bio entuzijastičan i osjećao se pun energije, iz servisa bih se svaki put vraćao psihički i fizički iscrpljen, pa makar to bio dan kad bi se najmanje imalo posla i kad bi nas pustili ranije.
Asistiranje u nastavi bilo je opet novo iskustvo za njega. Iako se na početku činilo vrlo teškim, asistiranje u razredu pomoglo mu je da se vremenom upozna sa određenom poteškoćom. Škola mi je dodijelila učenika prvog razreda koji ima oblik autizma. Rad sa njim mi nije predstavljao problem i dječak me je relativno brzo prihvatio, a ja sam naučio kako ostvariti komunikaciju s njim i privoliti ga da ispunjava školske obaveze od kojih mu je čitanje, pisanje i memorisanje već od ranije na zavidnom nivou.
Iako je teško naći školu u kojoj ćete biti samo pripravnik, ali ne i asistent u nastavi, nije nemoguće. Nedim smatra da je potrebno uvesti promjene u zakonu koje bi omogućile veća prava volonterima pripravnicima koji su svoj polugodišnji rad obavili asistirajući u nastavi i obavljanju prakse u servisu sa osobama koje imaju poteškoće u razvoju. Naime, danas se volonterski pripravnički preko udruženja vrednuje isto kao i onaj koji je uključivao ispunjavanje obaveza samo prema školi, u vidu 10 odslušanih i 10 održanih časova iz datog predmeta. Ta prava bi se trebala ogledati u priznavanju volontiranja preko udruženja kao 6 mjeseci radnog iskustva, odnosno posebnim sistemom bodovanja koji bi omogućio prednost pri zapošljavanju volonterima koji su se puno više pomučili da bi stekli pravo na polaganje stručnog ispita.
U Udruženju su istakli da je ovakvo volontiranje trenutno jedini način na koji škola može doći do asistenta. Inkluzija je već odavno u školama, a problem needukovanog nastavnog kadra za rad sa djecom sa poteškoćama još uvijek stoji. Čini se lakšim i bezbolnijim u silabuse uvesti edukovanje o inkluziji kako bi se nove generacije obrazovale u skladu sa trenutnom praksom, ali ni to se nije desilo na većini fakulteta. Mnogo generacija djece će izaći iz škola dok se smijene nastavničke strukture i dođu oni koji su po zakonu morali proći obuku u vidu asistiranja. Sve do tada moglo bi se nazvati eksperimentom jer i oni koji su sada asistenti/ice nisu stručnjaci/kinje koje djeca trebaju.
[1] Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, dostupno na: http://mon.ks.gov.ba/sites/mon.ks.gov.ba/files/Zakon%20o%20osnovnom%2010_04.pdf
[2]Pravilnik o polaganju stručnog ispita odgajatelja, nastavnika i stručnih saradnika, dostupno na: http://mon.ks.gov.ba/sites/mon.ks.gov.ba/files/pravilnik_strucni_ispiti_-_nacrt.pdf
