Studentski dom na Palama od svog otvorenja 2014. nosi ime po Radovanu Karadžiću. U martu ove godine otkrivena je i ploča s tim nazivom. Nakon otkrivanja ploče, Karadžiću je izrečena i prvostepena presuda. Proglašen je odgovornim za brojne ratne zločine, uključujući i genocid. Kažnjen je na 40 godina zatvora.
Uprkos tome, ni predstavnici akademske zajednice ni predstavnici studenata i studentica Univerziteta u Istočnom Sarajevu ne vide problematičnim to da studentski dom nosi ime po njemu.
A razloga da se u tome vidi problem je više.
Najbanalniji je taj što se po živim ljudima ne imenuju institucije. Osim što je žive teško objektivno vrednovati, ne znamo šta još ti ljudi za života mogu učiniti. Karadžić je, naprimjer, sklon temeljitom mijenjanju ličnosti. Od psihijatra i pjesnika, do osuđenika za privredni kriminal, preko eko-političara iz Stranke zelenih do predsjednika Srpske demokratske stranke i RS-a. Na kraju je postao i nadriljekar, s promijenjenim fizičkim izgledom. Sutra? Ko zna, možda u zatvoru pređe na islam, počne se zalagati za ustrojstvo BiH bez RS-a, i s ustavom izvedenim iz Islamske deklaracije Alije Izetbegovića.
No, to je, kao što rekoh, najbanalniji razlog zašto po njemu se ništa ne sme zvati. Krucijalan je haška presuda. Od 11 tačaka optužnice, po njih deset je proglašen krivim. Od tih deset, četiri su okarakterisane kao zločin protiv čovječnosti, plus genocid. Ignorišući tu činjenicu, dajući njegovo ime studentskom domu, Univerzitet u Istočnom Sarajevu poslao je poruku i studentima i javnosti da se u toj akademskoj zajednici ne prihvataju standardi međunarodnog prava kojima su činjenice o ratu u BiH u postupku protiv Karadžića, ali i drugih istaknutih aktera u ratovima devedesetih, utvrđene izvan svake razumne sumnje. Riječima sarajevskih studenata, sa Pala su poručili da je domovina RS iznad prava.
Nije da vlasti u RS-u nisu imale izbora. U martu, kad je otkrivena ploča s imenom Radovana Karadžića, umro je Lazar Manojlović, koji se protiv Karadžićeve politike najviše borio kroz obrazovanje.
Rat ga je zatekao na mjestu direktora Osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini. S te pozicije je smijenjen. Protivio se rušenju spomenika narodne heroine Radojke Lakić iz dvorišta škole, preimenovanju te škole u OŠ Sveti Sava, odbio je da sastavi spisak nesrpske djece koja pohađaju školu. Govorio je da u školi postoje samo dvije nacije, nacija učitelja i nacija učenika. Ipak, znao je na koga se misli kad se kaže nesrpska djeca. Nekoj od njih, kao i njihovim roditeljima, pomogao je da izađu iz Bijeljine s vjerom da im time spašava živote.
Glavni motiv za takvo ponašanje nalazio je u odgoju stečenom kroz školovanje za učitelja. Govorio je da je na njega najviše uticala priča o izvjesnom profesoru neke beogradske gimnazije koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata odbio da sačini i preda vlastima spisak s imenima jevrejske djece. Tačnije, rekao je nacistima da će ga sastaviti, a potom je jevrejska imena pretvorio u srpska i obišao te đake nagovarajući ih da pristanu na svoj lažni identitet. Lazar se, kad je to pričao, nije mogao sjetiti ni imena profesora ni gimnazije. Priču je stoga jako teško potvrditi. Međutim, makar ona bila proizvod socijalističke propagande, uticala je pozitivno na njegovo formiranje. Lazar Manojlović se u ratu pokazao kao etičan.
Imenovati studentski dom, bilo koji, a pogotovo u RS-u, po Lazaru Manojloviću bio bi bolji izbor, jer se radi o učitelju koji ne poučava samo gradivu nego i ljudskosti, i to kroz vlastiti primjer.
Imenovanje institucija po ljudima je prije svega ideološki čin. Hoćemo li izabrati Manojlovića ili Karadžića, to umnogome zavisi od toga ko nam je bio učitelj – Karadžić ili Manojlović.
Zato imenovanje studentskog doma na Palama, po Radovanu Karadžiću, nije samo znak zahvalnosti haškom osuđeniku, nego i učiteljima, nastavnicima i profesorima širom Republike Srpske.