Predsjednik sindikata prosvjetnih radnika zatražio je oštrim tonom u dopisu od 18. aprila da ministrica obrazovanja Sarajevskog kantona „odlukom proglasi srijedu 4. maja za neradni i nenastavni dan“. Ukoliko to ne učini, radnici će tražiti naknadu od 50% za prekovremeni rad, dok će s druge strane biti „osnovano optužena da svojim odlukama ograničava vjerska prava i slobode radnika“.
Predsjednik Saudin Sivro je iskusan igrač za zelenim stolom obrazovanja u Zgradi na Koševskom potoku. On zna da u izbornoj godini vladajuća garnitura postaje mekša, pa i ovaj njegov dopis treba čitati u tom ključu: kao politički potez koji treba da utvrdi njegov autoritet pred sindikalnim članstvom i spremnost da trguje glasovima svojih članova spremnih da zažmire pred nadolazećim talasom predizbornog populizma.
Ministrica mu lako može odgovoriti da je njegov zahtjev neosnovan. Ministrica ne može mijenjati kalendar, ne može odlučiti u koji će datum biti koji praznik. Može donijeti odluku da neki dan bude „nenastavan i neradni“, ali mora imati krupan razlog za to. I mora također reći kada će se onda taj dan nadoknaditi.
Sivro se u dopisu poziva na Zakon o radu i Kolektivni ugovor, konkretno, na pravo da radnici dobiju dva plaćena dana za „zadovoljavanje vjerskih ili tradicijskih“ potreba. Ti papiri, međutim, očekuju da radnik pismeno zatraži slobodne dane i obrazloži razlog. Razlozi su privatni, ali je u nesekularnom zakonodavstvu valjda bilo nezamislivo vjeru gurnuti u privatnost. A da opet ne bi bilo sasvim očigledno da je država samo deklarativno sekularna, dodalo se i ono tradicijski. Kako što se uz predmet vjeronauka u školama dodalo – alternativni predmet. Pa sad imamo – a igrač za zelenim stolom u Zgradi na Koševskom potoku Sivro izvlači taj adut – da je vjerski razlog nešto oko čega nema pregovora, dok sve drugo može kako je poslodavcu ćejf.
Saudin Sivro (Foto: Rubina Čengić / Školegijum)
Državno ministarstvo pravde u tumačenju tradicijske potrebe ostaje jednako mutavo: šta su tradicijske potrebe? Je li to rođendan? Je li to godišnjica vjenčanja? Ili se to odnosi samo na religioznu tradiciju? Zakonopisac je, kao svugdje gdje tura vjeru u zakon koji nije zakon o slobodi vjeroispovijesti, namjerno mutav i nedorečen; jer bi svaka konkretnija formulacija ili a) pokazala da su tako definisana vjerska prava indirektna diskriminacija (jer bi po tome samo vjernici imali pravo na dva plaćena dana); ili b) da prava nisu ni po čemu iznad, npr. prava da se uzmu dva plaćena dana zbog potrebe da se isprati prvačić u školu, ili da se ponjeguje ostarjeli roditelj, ili da se nađe prijatelju u nevolji, ili, na kraju krajeva, zbog odlaska na koncert Rolingstonsa ili gostovanje Zmajeva. Neće biti da je praznovanje vjerskih praznika ljudskija potreba od ovih.
Postoji možda i drugi razlog zašto se predsjednik sindikata bavi baš sada sitnim ucjenama, odnosno zašto usred afere o sprčkavanju tri i po miliona maraka na krajnje sumnjiv tender skreće pažnju na stvar koja je puno više privatna nego li je sindikalna. (Osim ako sindikat nije privatan, onda je vjeroispovijest njegovog vlasnika očito i stvar sindikata.) Zato što je lojalan vladajućoj stranci u kojoj se eto kaobajagi napadamo između sebe, a u stvari štitimo i pazimo.
Teško je, naime, vidjeti u ovom prijetećem dopisu išta osim političkog istupa, u smislu u kojem politika nema veze ni sa zakonom ni sa načelima ni sa etikom ni sa demokratijom. Nejasno je, naime, u čije ime predsjednik sindikata prijeti ministrici. Da li u ime svih zaposlenih u obrazovanju, ili u ime svih svojih članova, ili u ime samo onih za koje pretpostavlja da ima njihovu bjanko podršku. Jer javnu raspravu o ovom pitanju u svom sindikatu nije organizovao, niti je članove pitao šta o njegovom potraživanju misle. Čak i da među njima postoji većina koja bi spojila utorak sa srijedom u maju pa onda tu srijedu nadorađivala u subotu u junu, s kojim stvarnim legitimitetom on to traži u ime svih zaposlenika? Ako sad ministrica uvaži ovaj siledžijski istup kao legitiman, pa donese odluku onako kako njen partner u vlasti predlaže, ne samo da ćemo znati da prisustvujemo političkom igrokazu, nego i to da vladajuća trojka nema ni znanja ni ideja ni snage da se ozbiljno bavi obrazovanjem.
