U trećoj klupi do prozora sjedi A. Mršav, visok, kada je najmanje inspiriran za marifetluke na času igra se odsutno kačketom. Većinu vremena je bahat, svjesno provocira, ustaje na pola časa i baulja naokolo, zadirkuje drugu djecu. S njim niko od mojih kolega ne može da izađe na kraj. Obično su do sada ovakvi učenici bili moj najveći izazov, koji bih brzo savladao nekom od metoda slušanja i istinskog viđenja djeteta. Na ovoga ne djeluju ni pohvale, ni riječi ohrabrenja, motivacije, ni viđenosti njegove ličnosti u pozitivnom aspektu. I ja ga smaram kao i svi, na molbu da nasamo razgovaramo poslije časa – nema vremena. Na moje kreativne zadatke, da ga bolje upoznam, govori odrešito: Mene to, nastavniče, ne zanima.
Kada pričam s njegovom razrednicom, savjetuje me da odustanem. Samo ćeš bacati bisere pred svinje, govori mi jedno jutro dok skupa idemo do škole. I ja sam odustala od njega. Rekla sam marš, ne mogu više. Evo treću godinu kuburimo s njim. Na spomen roditelja ističe kako s njima tek nema saradnje. Maksimalno su na njegovoj strani. Još me upozorava da se dobro pazim jer taj hoće da slaže kao veliki. Kaže da A. redovno roditeljima priča suprotno od istine i onda negdje u pola razgovora dodaje da on valjda i prodaje nešto. Upozorila sam i upravu škole, ali su mi rekli da ne prodaje u krugu škole, a ja im kažem kad zapali to što prodaje onda je to u okviru škole i imat ćemo svi belaja. Samo nemoj kopati ispod površine, odzvanjaju njene riječi školskim hodnikom, dok se rastajemo na putu do učionica.
A. nije nimalo naivno i bezazleno dijete. Itekako je nasilan. Na školskom hodniku gura jednog dječaka na mene dok prolazim pored njihove grupice. Vratim se i prvi put u nastavničkoj karijeri na dijete povisim ton riječima kako to ne smije da radi nikada nikome. Na moju smrtno ozbiljnu facu zbunjeno se smiruje. Očito razumije samo povišen ton i jezik agresije, a ja tako nikako ne volim da komuniciram. Razmišljam danima šta da radim s ovim učenikom. Nigdje ne nalazim konstruktivne načine. Školski zakoni i odredbe neprecizne su i, kada su u pitanju problematična djeca, mahom su prepuštene individualnom nastavničkom angažmanu traženja tople vode. Iako sam položio više od osamdeset ispita na fakultetu – ni na jednom predmetu nismo razgovarali šta stvarno uraditi s problematičnom djecom. Mislim: šta očekivati od nastavničkog fakulteta na kojem sam za pet godina dvaput ušao u učionicu gdje se tek sada, kada sam počeo raditi, malo-malo hvatam za glavu.
Odlučim da popričam s kolegama koji duže rade o tome kako se oni nose s problematičnom djecom. Razgovor nekako dođe do debate da li su neka djeca loša sama po sebi ili su faktori utjecaja na negativno dječije ponašanje uglavnom eksterni. Da li stvarno postoje djeca koja su nekako već sada kao ljudska bića pokvarena ili loša?, lomim se oko izgovaranja posljednje riječi jer nikako ne mogu da spojim u istoj rečenici loše ljudsko biće i dijete. Dabome da postoje, kaže jedna kolegica otpuhujući krupan dim. Naslonila se jednom rukom na prozor pa objašnjava: Već sad su neki maksimalno pokvareni. Vidiš jasno da su sve ono od sitne duše roditelja pokupili i da će jednostavno biti loši ljudi. Podmeću drugoj djeci, žele samo pažnju za sebe, izmišljaju, tačno ih nešto zaboli kad neko drugi dobije peticu, gledaju te u oči i provociraju. Ma joj, ja ti njima znam i krvnu sliku, kad su više kod mene nego kod kuće. Ne znam šta da mislim. Pa kako to? Ko je tu odgovoran? – pitam, a kolegica ko iz topa odgovara da su to loši geni, te gaseći cigaretu dodaje kako se to mijenjat' ne može. Naslijede od roditelja ili od nekog već iz porodice i mi tu ne možemo ništa puno, zaključuje.
Ne znam koliko mogu da povjerujem u priču o genima. Svašta mi je ovdje mutno, ali je jedno sasvim jasno. Djeca poput A. su naš najveći poraz. Ne samo nastavnika i nastavnica, nego cijelog društva i sistema. Ako mi kao odrasliji, pametniji, školovaniji ne možemo nikako da dođemo do rješenja problema te djece, onda možda nije problem u njima? Ovakva djeca najbolje pokazuju neorganiziranost i nefunkcionalnost cijelog našeg sistema – od porodice, preko institucija škole, socijalnog rada i zdravstva. Odbijam vjerovati da su neka djeca već sada loša ili barem toliko loša da škola kao odgojno-obrazovna ustanova u nekoj mjeri ne može da utiče na njihovo ponašanje. Kad bi u fokusu škole bilo da djeca iz nje izlaze kao dobri ljudi, a ne samo kao dobri đaci, onda bi se možda ovom temom ozbiljnije bavili svi, i fakulteti i mediji i NVO sektor. Ovako za sada stojim sam ispred A., praznih ruku i glave pune pitanja.
Siguran sam da se iza svakog problematičnog dječijeg ponašanja krije neki debeo problem. S tim se slaže i pedagog škole, ali nismo mi nadležni da to rješavamo. Postoje institucije za to. Problem koji to dijete ima trebao je da se rješava još od prvog razreda, sad je prekasno, kaže mi. Od A. su, čini se, svi odustali. Pustit će da njegov problem što prije isklizne iz domena odgovornosti škole u domen odgovornosti policije. A ja sam tu negdje između, s puno želje i volje, ali s jako malo konkretnih mogućnosti.
Djeca i Tunel spasa
Idemo u posjetu Tunelu spasa povodom Dana općine Novo Sarajevo. U autobusu djeca imitiraju nastavnike. U moje doba nismo imali ni pripreme za pismenu, a kamoli da se najavi... – imitira jedna učenica mog kolegu, a druga brže-bolje pogađa njegovo ime. Savršeno imitiraju i pogađaju sve, od boje glasa, intonacije, pokreta, pa do udisaja. Shvatam po ko zna koji put kako djeca nepogrešivo sve primjećuju. Nakon slušanja nekoliko imitacija mojih kolega, kažem im da mene imitiraju. Stide se, ali ih ohrabrujem. Jedna učenica savršeno skida moje držanje olovke u ruci, druga gestikulaciju objašnjavanja, treća uzima telefon i imitira me identično kako sam im objašnjavao filmske kadrove. Ovo je odlično!, pomislih i zaključih kako nastavniku koji želi pravu refleksiju svog rada ne treba nikakva ocjena uprave škole, nego samo kaže djeci da ga imitiraju i jasno vidi kakav je nastavnik.
Grupa učenica i učenika koju vodim u istom je autobusu s još četiri novosarajevske osnovne škole. Primjećujem hladne, rezervisane poglede među djecom. Kako prilazimo kojoj školi, djeca koja sjede već u autobusu govore kako ih mrze, kako su im na skijanju pokazivali srednji prst, te mole boga da samo oni ne idu s nama.
Posmatram tu djecu i kroz njihove pokrete i govore jasno vidim njihove roditelje i okruženje u kojem odrastaju. Sve su savršeno prekopirali. Od šmrkanja nosa do prijekorna pogleda. Kada se stvarno dešava ta tačka preloma između vrijednosti generacije koju učim i njihovih roditelja i društva u kojem odrastaju? Kada to nastavnik tačno u jedno malo biće posije sjeme boljeg i zdravijeg sutra? I kada to sjeme najjasnije proklija? Na izborima prilikom glasanja za nenacionalističku stranku, pri poštivanju saobraćajnih pravila, bacanju smeća u kantu ili u zdravom i ljudskom odnosu prema sebi i drugima? Hoće li sutra moji učenici slijediti model ponašanja svojih roditelja ili će se makar u nekim situacijama sjetiti mene i onog što sam trubio na časovima, duboko vjerujući da su sretna i zdrava djeca stvarno naš tunel spasa?
U Tunelu prvo gledamo film i čovjek koji tu radi objašnjava opsadu grada jezikom žrtve, tako da ga dijete ništa ne može razumjeti. Tokom obilaska među djecom nema nikakvog kontakta niti poveznice, samo zlurada dobacivanja i odmjeravanja. Šta djecu najviše zanima vidim nakon obilaska Tunela. Najveće ushićenje i radost doživljavaju na aparatu za slatkiše. Rat je bio i prošao. Ova djeca ga se ne sjećaju, srećom. Odrasli u mojoj zemlji njeguju i dalje to ratno stanje kao da nije prošlo dvadeset i više godina. Njegujemo bolest. Ne kažem da se trebaju neke stvari zaboraviti, ali svaka trauma treba da se preživi, a ne da se iznova i iznova preživljava. Još uvijek nismo u stanju da se odmaknemo i pogledamo stvari čistim okom, prihvatimo odgovornost i oprostimo. Umjesto toga gajimo srdžbu, osjećaj žrtve, konflikt. I hvala bogu da u odnosu na sve to djecu interesuju slatkiši. Oni bi ponekad tako čista srca trebali da budu naši učitelji, a ne mi, izmučene duše, govori mi drugarica nekoliko dana kasnije dok joj pričam o izletu.
Ako uspijem naći neki način da doprem do A., hoće li to imati ikakvog uticaja na njegovo ponašanje sutra kad iz škole izađe u život? Ili će sve ovo ostati samo sjetan dnevnički zapis koji svjedoči o najvećem nastavničkom porazu?
