Časove na kojima govorim o lećama obično počinjem anegdotom iz vlastitog života. Teta Marica je bila strina moje cimerice Gite i živjela je u predgrađu Zagreba. Fina i uglađena gospođa sa mnogo poznanstava u krugu važnih ljudi. Jedne prilike smo Gita i ja bile pozvane na ručak i razgovorom došle do mojih leća i komplikovane procedure za nabavku. Obeća mi teta Marica uz pomoć svoje prijateljice nabaviti nove, a moj zadatak bio je samo izdiktirati podatke o dioptriji i doći kod Marice za tjedan dana, kada bu gotove. I tako i bi.
Spremim joj poklon – cvijeće i bombonjeru, i nestrpljivo čekam trenutak kada ću staviti u oči svoje nove leće. Pomalo oklijevajući, ode teta Marica po moje leće i donese ih uz komentar: Amna, evo leća, al' ja ne znam kak' bu to stavila u oko.
Na moje veliko zaprepaštenje, ona je u ruci držala staklenu leću, odnosno staklo za naočale, jer smo prijateljici zaboravili napomenuti da meni trebaju kontaktne leće. Svaki put kada ispričam ovu anegdotu, a usput i pokažem staklo svojih naočala kako bih dočarala priču, djeca se veoma razvesele, ali i nauče razliku između kontaktnih i leća naočala.
Uprkos činjenici da je obrazovni proces vrlo ozbiljan dio života, trendovi u podučavanju u posljednje vrijeme se pomjeraju ka stvaranju mekšeg okruženja za učenje, koje bi trebalo doprinijeti tome da učenici budu puno više motivisani! Studija istraživača sa Državnog univerziteta u Arizoni – School of Life Sciences – otkrila je da studenti cijene kada nastavnici pričaju smiješne priče na časovima prirodnih nauka, koji su im inače, prema tom istraživanju, dosadni, nepristupačni i teški. Dakle, nastavnici koji se trude biti komični na času mogu stvoriti bolje okruženje za učenje, pod uslovom da nisu uvredljivi.
Tim je anketirao studente sa 25 univerzitetskih kurseva o njihovoj percepciji nastavničkog humora. Od ukupno 1.637 ispitanika i ispitanica, njih 99% reklo je da cijeni nastavnički humor. Smatraju da on poboljšava sveukupno iskustvo učenja na fakultetu. Mnogi su također rekli da humor pomaže u smanjenju stresa, poboljšava odnos između učenika i instruktora i sjećanje na ono što se učilo na času. I kod studentica i kod studenata šale o nauci, koledžu i televiziji izazivale su ugodne emocije.
David Sousa u knjizi Kako mozak uči navodi da humor ima mnogo prednosti kada se često i prikladno koristi u učionicama. Tako navodi da je fiziološka korist to što pruža više kisika koji je potreban moždanim ćelijama za gorivo. Kada se smijemo u krvotok unosimo više kisika, pa se mozak bolje napaja, što izaziva talas endorfina, a endorfini su prirodna sredstva protiv bolova u tijelu, ali i daju osjećaj euforije. Drugim riječima, osoba uživa u trenutku smijanja, kako tijelom tako i umom. Endorfini također stimulišu frontalne režnjeve mozga, povećavajući stepen fokusa i količinu pažnje. Humor smanjuje stres, modulira bol, popušta napetost mišića i jača imunološku odbranu, a sve su to poželjni ishodi. Psihološke, sociološke i obrazovne dobrobiti su da smijeh privlači pažnju. Prva stvar koju učitelj mora učiniti prilikom započinjanja lekcije jeste da dobije pažnju učenika. Nećete vjerovati šta mi se dogodilo ovog vikenda!, to je kod tinejdžera posebno efikasna rečenica jer stvara pozitivnu klimu. Nastavnici moraju naći načine da pomognu svojoj sve raznovrsnijoj publici da lakše i bolje uči, a kada se ljudi zajedno smiju povezuju se i pojavljuje se duh zajednice, što čini klimu pogodnu za učenje. Smijeh poboljšava mentalno zdravlje svih i ublažava stres. Pruža i efikasan alat za disciplinu, tj. može biti dobar način podsjećanja đaka na pravila bez podizanja napetosti u učionici. Smijeh prigušuje neprijateljstvo i agresiju. Nastavnici koji prikladno koriste humor simpatičniji su, a učenici imaju pozitivniji osjećaj prema njima, što vodi do manje vjerovatnoće da će se pojaviti disciplinski problemi. Humor se ne smije ograničiti na uvodnu šalu ili priču na času. Zbog njegovog značaja za privlačenje pažnje i njeno zadržavanje potražite načine za korištenje humora u kontekstu cilja učenja. U udžbenicima često nedostaje humora, zato ih treba osvježiti vlastitim šaljivim zadacima, te domaćim zadacima za održavanje interesa učenika, piše Sousa.
Dakle, emocije izazvane humorom možemo povezati sa pozitivnim stavom učenika prema učenju i povećavati njihovu motivaciju za rad.
E sada, kao profesorica fizike pitam na koji način nastavu fizike osvježiti upotrebom humora radi stvaranja pozitivnog, ugodnog okruženja u učionici, što bi đacima pomoglo da bolje nauče i zadrže informacije? Naravno, ne mislim da učitelj treba imati osobine i vještine komičara, ali bi svaki učitelj mogao povremeno biti nosilac pozitivnog raspoloženja, optimizma, dobrog smisla za humor i taktičnosti.
Evo primjera: kada su profesora Waltera Lewina, nizozemskog astrofizičara, inače ikonu među predavačima fizike, pitali kako postigne da su njegova predavanja toliko posjećena i zabavna, on je rekao da učenici, ako vide kako se profesor njiše na klatnu, nikada neće zaboraviti pojam period oscilacije. I zaista je urnebesno kada profesor visi na klatnu, zar ne? E, ja to pokušavam učiniti gdje god mogu.
Kada na času demonstriram očuvanje naboja, način na koji to radim je vrlo dramatičan i smiješan i studenti to nikada ne zaboravljaju: stavim učenika na plastičnu stolicu, stojim pored njega na staklenoj ploči i tučem ga krznom. Kada ga dobro istučem, postaće naelektrisan, ali budući da stojim na staklenoj ploči, ja ne mogu izgubiti svoj naboj. No, nakon otprilike jedne ili dvije minute premlaćivanja ugasimo svjetla i gle – u ruci imam malu neonsku cijev i ako samo dodirnem njegov nos osjetiće šok, a studenti će vidjeti svjetlost. Nikad u životu to neće zaboraviti i sigurno će pričati kako su vidjeli demonstraciju očuvanja naboja.
Mogu li nastavnici u našim školama u vremenu pandemije, straha od zaraze i općenito loših uslova za rad u razred unijeti i malo humora? Mogu li nekada naprimjer prepričati smiješne incidente, dati smiješne primjere i ilustracije?
Postoji priča da je vozač Alberta Einsteina sjedio straga u dvorani tokom svakog njegovog predavanja, a nakon određenog vremena primijetio je da bi vjerovatno mogao i sam održati predavanje umjesto Einsteina, pa su se dogovorili da to i uradi, razmijenili uniforme i vozač je krenuo sa predavanjem, a Einstein je sjedio u zadnjem redu sale. Na kraju je član publike imao detaljno pitanje o temi, na koje je predavač odgovorio da je odgovor na to pitanje prilično jednostavan i da se kladi da bi i njegov vozač koji sjedi tamo natrag mogao odgovoriti...
Zadržati pažnju mogu i smiješne slike na temu fizike. Tako je lekciju o jezgru atoma helijuma, odnosno alfa čestici, ili helijum kao hemijski element moguće ilustrovati slikom zubara i pacijenta. Učenici uz ovu lekciju često pitaju zašto se promijeni glas kada udahnemo helijum, pa im valja objasniti da na 20 stepeni Celzijusa zvuk kroz zrak putuje brzinom od 344 m/s, a kroz helijum mnogo brže, brzinom od 927 m/s jer je helijum rjeđi, odnosno manje gust (0,1786 kg/m³) i to stvara različit ton ili kvaliteta zvuka.
No, šta ako naše šale učenicima nisu smiješne ili ako nastavnici misle da nisu duhoviti? Pa, nastavnici ne trebaju biti smiješni, smiješan mora biti samo materijal, a ima ga dosta: videoisječci na YouTubeu, biseri iz testova... Humora ima napretek, ali svaki nastavnik mora svoju zbirku bisera koristiti na odgovarajući način: osigurati anonimnost, izbjegavati sarkazam i zadirkivanje. I ne smijemo zaboraviti da smijeh nije samo smijeh, nego najvažniji znak sigurnosti i povezanosti (Daniel Coyle).
