Svaki roditelj došao je u situaciju da koristi hranu kao nagradu za dobro ponašanje, odnosno utjehu, ukoliko su njegova djeca tužna ili razočarana, smatra Stephanie Meyers, dijetetičarka i nutricionistica sa Univerziteta Boston.
Kaže da često vidi kako roditelji dobre ocjene nagrađuju, naprimjer, sladoledom. Vrsta hrane kojom nagrađujemo djecu najčešće je bogata solju ili šećerom i nerijetko nam je na dohvat ruke. Ona smatra da su ovakve prakse opasne za njihove prehrambene navike u budućnosti.
Naime, nagrađivanje ili tješenje hranom može voditi ka prejedanju, čak i ako djeca nisu gladna, nakon čega je, prema njenom mišljenju, moguće da razviju naviku nošenja sa određenim emocijama konzumiranjem hrane. Stephanie aktivno radi s porodicama na iskorjenjivanju praksi poput ucjenjivanja, osuđivanja ili ponižavanja na osnovu prehrambenih navika, tako što im ukazuje na druge načine koji su jednako učinkoviti u situacijama kada žele nagraditi ili utješiti djecu.
Štaviše, poziva se na istraživanje koje pokazuje kako djeca koja su navikla primati hranu kao nagradu unose više kalorija, ugljikohidrata i masti u toku jednog dana. Isto tako, spominje drugu studiju prema čijim rezultatima saznajemo da djeca koja su u predškolskom dobu dobivala hranu kako bi se izborila sa osjećajima nelagode jedu više slatkiša u situacijama kada su uznemirena.
Misli da je za promjenu ovakvih navika potrebno početi od prepoznavanja učestalih ponašanja i postaviti sebi sljedeća pitanja: na koji način sa djecom slavimo dobre ocjene na kraju godine; da li im nudimo slatkiše u zamjenu za čišćenje vlastite sobe; da li ih vodimo na pizzu kada su tužna? Bitno je da osvijestimo ove prakse kako bismo uveli promjene.
Drugi korak je da prestanemo kriviti sami sebe ukoliko je hrana dijelom naših rutina nagrađivanja. Dovoljno je pobrinuti se da uvedemo navike koje će im dugoročno pomoći da žive zdravije.
Treća faza predstavlja identificiranje osjećaja koje želimo iskomunicirati: ako je dijete palo i želimo mu pomoći, nakon što mu stavimo flaster na ranu i shvatimo da ga nismo u stanju utješiti sa nekoliko riječi, često posegnemo za hranom. Nutricionistica Meyers smatra da se upravo u tom trenutku trebamo zapitati koje osjećaje želimo prenijeti djetetu. U ovom slučaju ga želimo utješiti i pružiti mu sigurnost, a ne hranu, pa trebamo poraditi na tome da pronađemo način da mu prenesemo upravo taj osjećaj. Ako uspijemo u tome, uspjet ćemo i u odvajanju hrane od osjećaja, što znači da ćemo kada se naše dijete povrijedi znati odgovoriti na najbolji način i pružiti mu ono što mu zaista treba.
Četvrta faza je smišljanje nagrade koja nije jestiva. To može biti zagrljaj ili kupka s balončićima, zajedničko gledanje nekog videosadržaja uz razgovor o tome zašto se osjećate ponosnom na vašu kćerku. Možete s njom poslušati njene omiljene pjesme, plesati ili pjevati, a kad vidite da se bori sa zadaćom – ponuditi da joj pomognete. Štaviše, obratite se i samoj djeci da vam daju ideju o tome kako bi željeli proslaviti neki uspjeh. S manjom djecom koja, recimo, ne žele napustiti park ili igraonu, možete upotrijebiti igračku i skrenuti im pažnju tako što ćete ih pustiti da se igraju s njom.
Naravno, niti jedan doktor ne smatra da djeci ne bismo trebali poklanjati rođendansku tortu, odnosno poneki uspjeh proslaviti hranom. Jednostavno, treba paziti da nam hrana ne postane jedina nagrada.
Izvor: The Conversation: How to stop using food to reward and punish your kids
