Stari Grci, a i mnogi drugi, prirodu (fisis) shvataju kao sveukupnost svega što jest: ona obuhvaća anorgansku prirodu, organsku prirodu (biljke i životinje) i čovjeka. Drugi pak razlikuju i odvajaju prirodu i povijest, odnosno prirodu i čovjeka, ili pak prirodu i ljudsko društvo. Po tom shvatanju čovjek se bitno razlikuje od prirode, od svih drugih bića prirode. U prirodi je sve zbivanje određeno prirodnim zakonima: uzročno-posljedičnim vezama, uzajamnim djelovanjem nužnosti i slučajnosti. Čovjek nije određen isključivo iz sfere prirodne zakonitosti jer ga odlikuje slobodno stvaralačko djelovanje. Za razliku od svih drugih bića prirode on opstoji na poseban, sebi svojstven način. Čovjek nije samo ono što on naprosto jest, on sadrži mogućnost za nešto drugo, novo.
(Boris Kalin, Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, XXII izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga Zagreb, 1998, str 38.)
Rad u zatvorenoj prostoriji sa hiltijevkom, kako prema proizvođaču zovemo mašinu za štemanje, ima svoju prefinjenu specifičnost. To se posebno može primjetiti u slučaju kada su količina i vrsta materijala koji treba odštemati ili porušiti na visokom stepenu tvrdoće. Veliko vojničko kupatilo koje je isti izgled i namjenu imalo u vrijeme obje Jugoslavije, ali je dekretom novih upravitelja vojnih objekata predviđeno za potpuno rušenje i preuređenje, poligon je za angažman hiltijevke. Dugi betonski umivaonici u takvim kupatilima su očito izljevani od kvalitetnog materijala i to nam je jasno već poslije prvog pokušaja da okrunimo malo veći komad betona. Hiltijevke na tom mjestu imaju pravi ispit izdržljivosti. Nas trojica, tri musketara sa mašinama za rušenje kao tri konstitutivna naroda, Murga, Nijaz i ja, počinjemo već oko sedam ujutro, pedantno i temeljito. U isti čas palimo mašine, kao po komandi. Količina buke je nevjerovatna, a prašina, koja nastaje dok majzlo sa hiltijevke poskakuje po betonu, kroz nekoliko minuta ispunjava cijelu prostoriju i disanje čini teško izvodljivim. Brzo se privikavamo na novi ambijent. Pošto se prostorija koju rušimo nalazi na drugom spratu objekta, šutu (otpad) povremeno kupimo u plastične kante i izbacujemo kroz prozor na hodniku koji gleda u dvorište. To su trenuci kada na kratko izlazimo iz oblaka prašine i buke i udišemo čisti zrak.
Radni dan protiče, dakle, uobičajeno. Nema razgovora jer je nemoguć. Doduše, i ne želimo da pravimo pauze jer nam je jasno da će jedno prosječno rušenje trajati i bez njih mnogo duže. Uprkos našoj revnosti posao uistinu ide dosta sporo. Bilo kakvo dovikivanje u ovakvom ambijentu je besmisleno i sporazumjevamo se uglavnom očima. (Posljedice rada u zatvorenoj prostoriji će nam biti jasne tek kada nas mrak na kraju dana isprati sa radnog mjesta.)
Na autobuskoj stanici dok čekamo prevoz do kuće, a Murga, kao i obično, nabraja imena parova na koje je uplatio izvjesnu sumu u kladionici, primjećujem da nas ostali putnici koji čekaju autobus gledaju u nevjerici. Kao da zaziru od nas. Nijaz prvi shvata o čemu se radi jer, po svemu sudeći, sva smo trojica postali polugluhi od količine buke u kojoj smo uživali posljednjih deset sati. Posve tragikomično odzvanja autobuskom stanicom Murgino urlanje da od engleza Arsenal ima najviše šanse, a da je italijanska liga zadnjih godina nepredvidljiva. Shvativši o čemu se radi donosimo odluku da ne razgovaramo više u javnosti, barem dok ne obavimo posao sa hiltijevkama i posljedice rušenja ne budu daleka prošlost. Do tada ćemo biti ne samo polugluhi već i sasvim nijemi radnici.
Pitanja za vježbu:
Na koji način čovjek oblikuje prirodu, odnosno da li je rušenje oblikovanje?
Da li je radnik - čovjek i, ako jeste, koje mogućnosti za nešto drugo i novo sadrži?
Na koga bi se kladili: na čovjeka ili na prirodu?
