Rabija, spremačica koja je provela trinaest godina rada u Građevinsko-geodetskoj školi, smatra da je uvijek bilo svakakve djece.
Rodite svoju djecu pa jedno vako, a drugo nikako. Je l tako? Danas djeca imaju sva prava. To je drugačije, a uvijek je bilo i dobre djece i ove koja su malo više hašarijasta.
Da li se promijenilo nešto u odnosu prema Vama?
Ja sam ti njima ko mati više, eto tako nekako. Uvijek sam imala s djecom dobru komunikaciju i nismo imali nikad problema. Treba znat s djecom pričat danas. Ne voli niko grub da budeš. Je l tako? Slušam ih svakodnevno i gledam. Ja sam im tu eto baš ko mati, što reko...
Da li Vam se povjeravaju?
Ma jašta. Sve ljubavne probleme znam, ko je koga ostavio, ko je s kim sad u vezi.
Ima li danas nešto što Vas posebno nervira u školi?
Ne sviđa mi se što se ove curice danas puno više šminkaju. Gledam eno jednu, petnaest joj godina, a obrve nacrtane. Pa se zamalterišu puderom, pa ne možeš biti ljepša nego što jesi. Bog ti dao sve što ti treba, a ti se unakaziš. Vidim ih u WC-u, šminkaju se, ponesu sa sobom putnu torbu šminke, a ne treba to njima.
Fahira radi 12 godina u Osnovnoj školi Grbavica 2 i smatra da su djeca, barem u ovoj školi, stvarno dobra. Jedinu razliku koju je ona primijetila između nekadašnjih i današnjih generacija jeste ta da su današnje više razmažene.
U našoj školi su stvarno dobra djeca. Za ovih devetnaest godina koliko radim bio je jedan možda slučaj nekog provociranja, ali djeca nas stvarno poštuju. I roditelji. Ma naviknemo se mi s njima, pa nekad trče nama prije nego roditeljima. Ako se povrijede, dođu meni, ja im stavim putera malo na čelo, ako im treba krompir za likovno, bojice, olovke, dajem im i pomažem. Stvarno nemamo nikakvih problema sa njima.
I Azemina, koja radi 19 godina kao spremačica u Osnovnoj školi Grbavica 2, smatra da su djeca danas malo više razmažena.
Radim u produženom boravku, čistim tu, ali stvarno nisam nikad osjetila da me neko ne poštuje ili nešto takvo. Da gleda kao s visoka, ni nastavnici ni roditelji, a ni djeca. Tako da... Ma napišite sve najljepše, eto.
Ekonomska škola, anonimno
Koliko godina radite u školi?
Osamnaest godina, već četiri generacije djece su izašle odavde. U biti imam jako, jako dobar odnos s djecom, bude u svakoj generaciji tako po par tih što ti baš prirastu za srce, i bude mi žao kad krenu i otplačem, eto tako...
Da li mislite da su sadašnje generacije, kao što se to govori, manje poslušne od prijašnjih?
Meni su u suštini djeca.. nisam imala nekih problema da su problematična, ali ne idem ono sad reći ćemo razrednom, direktoru… Ako zamoliš fino, eto ja imam taj odnos, ili igram na socijalu ono: “Eh, ako to uradiš, meni će odbiti pedeset maraka od plate” i onda me, eto tako, poslušaju. Možda da mi je ostalo upamćeno dvoje djece, da su možda, hajde ono, tatini sinovi pa su prvo nekulturni, i od tog sve kreće, ne poštuje te... Ali u biti ne bih mogla reći ni da su prije djeca bila gora ni bolja, meni su nekako ista djeca. Radim ovdje gdje je disciplina uvijek velika bila. Nekako to ide... Uvijek sve na razgovor rješavam, inače i u životu tako radim.
Kakav je odnos uprave škole prema Vama?
Mi nemamo problema nikakvih.
Šta se u životu škole promijenilo, u pravilima, običajima, odnosima među ljudima?
Ma nekako imam osjećaj da je puno prava dato djetetu… Eh, sad se ja vraćam u period kad sam se ja školovala, svi su bili u pravu, ja nisam bila u pravu. A sad se dijete stavi na prvo mjesto, pa sad koliko je to gore koliko je bolje, ja ne znam. Naravno, nisam ja ni sad za nekakvu silu i galamu, ali nekako su prezaštićeni, meni to tako izgleda.
Imate li neku posebnu priču koju uvijek prepričavate, neki događaj sa djecom kojeg se već dugo sjećate?
Ma evo, baš prošle godine, svi su me u četvrtom razredu zvali tetka, zato što mi je od brata dijete tu išlo i ja sam za čitavu četvrtu godinu, ustvari tu generaciju čitavu, bila tetka. I eto, tako je ostalo tih par djece koji mi se i sad jave, čestitaju praznike. A i prije toga, iz svake generacije ostane po jedno dijete makar; interesantna stvar da rijetko ostanu to odlični učenici da su tako fini, obično su to ona djeca koja su življa, oni će se kasnije i prije javiti na ulici i pozdraviti nego oni super odlikaši, znate onu prodornu djecu, oni hoće svugdje da stignu, oni se onda tad tako prave malo umišljeni. A ova ovako djeca, malo problematičnija, mislim, šta je to problematično ako malo zakasni na čas ili pobjegne nekad radi utakmice. Ovdje u školi stvarno nema nekih problema, ni tuča ni nešto…
Kako Vas djeca doživljavaju, kako Vi s njima komunicirate?
Pa ne znam, valjda i dijete osjeti kakav ti je dan, ako si raspoložen, zezaju se, zezaju oni, daju nam tako imena Dževahira, pa ovo pa ono, a ako vidi da si neraspoložen, pozdravi se i eto tako... Kad su nestašni prvo zamolim pa onda razrednom kažem nakon baš par, par opominjanja, ali nikad nisam rekla konkretno ime. Ma ne bih, eto žao mi. Ili, recimo eto, kod nas se ne smije pušiti u školi nigdje i škola je pokrivena kamerama, a u WC-ima nema. Mi moramo svaki mali odmor biti dežurni na spratovima da ne puše, ali onda kad me zamole, naletilo mi, došlo mi, onda dadnem im i ja cigaru. Ali kažem nemojte više, i onda neće stvarno, nema ih kasnije da se vraćaju. Prije pet, šest, sedam godina bio je jedan momak, on se furo na Ismeta Bajramovića, pa smo ga zvali Ismet, pa on meni kaže ko god vam bude nered pravio, ja ću mu pokazat. A to je toliko dijete bilo nemirno, pa ga ni razrednica nije mogla smiriti, a samo uz mene je dobar bio. I sad dođe i pozdravi se. Najmanji problem je s djecom. Isto tako nekad djeca traže, de izvuci me s časa, tako neke sitnice, ali naravno ja to nikad ne bih, ali eto, oni misle da smiju to tako tražiti od nas. Nekako imam osjećaj da je i djeci nametnuto previše obaveza i previše i uče, eto tako mi izgleda, pa nisu oni nešto ono sad loši, dobri su, u odnosu na priče mojih kolegica otprije kako je bilo, lomilo se, razvaljivalo, djeca sad nemaju tu silu, tu srdžbu nekakvu.
Da li Vas nekad pitaju za savjete?
Pa desi se, dođu, pitaju za profesore: “Šta misliš ti kakav je?”, pa onda ja kažem pa dobar je, a rijetko se desi da kažem da nije, a i ako nije, onda ima razlog zbog kojeg je takav, pa hajde, proći će. Pa curice oko momaka pitaju svakodnevno.
Da li im nekad pomognete, sakrijete nešto da ne upadnu u neki problem?
Joj, bilo je kad sam počela raditi, bilo je dvoje, zabavljali se, ali su se stalno tukli. Joj, potukli su se, mi smo traume od njih doživljavali. Momak i cura, i sad ćeš ti njih vidjeti ovdje se cmaču po hodniku i sreća, a kad ti odozgo počne… To, bona, s trećeg sprata tuku se niz stepenice, i ona njega i on nju. Eto, znali smo njih sakriti kad bi razredni pitali jesu li, i na kraju su i ostali zajedno i uzeli su se, to sam čula. Ali smo, Boga mi, preživljavali s njima te njihove drame. Desi se pet dana fino, pet nikako, i sve tako. Eto tako... Znamo odbraniti dijete pred profesorima isto. Ja ipak mislim da su ove sadašnje generacije bolje, mirniji su i tolerantniji ako ih zamoliš... Bez obzira što im je sve dopušteno.
Elektrotehnička škola za energetiku, spremačica Naza
Trideset sedam godina radim u školi, nisam mijenjala poso nikakav, pa sam tu navikla. Ali prijeratna generacija i prije djeca, malo su drukčiji bili, poštovali su malo više i profesore i spremačice i sve ostalo, ali eto, dobra su i sada dječica. Eto obraćaju mi se valjda vidu da sam ko njihova mama, malo pođu nešto da rade, a ja kažem, vidite, pa isto ko mamu da slušate i dobro to prođe.
A kad vidite da nešto šaraju ili bacaju smeće, kako Vi njih privolite da to ne rade?
Ja ih zamolim. Sine, nemoj to da radiš, to ne valja, jer isto će sljedeće generacije doći da idu u istu školu ko i vi, nemojte da se to desi, to je isto ko kuća vaša. Biste li u kući šarali zid, grebali drvo klupe ili sto kod sebe? Onda oni odustanu. Ne prave to, rijetkost je koji da bi nešto odgovorio, nego kaže izvini, teta, nećemo više.
Znači imaju neko poštovanje prema Vama?
Imaju, imaju slobodno.
A da li se razlikuju ove prijeratne generacije od ovih sada?
Pa, malo, malo. Pa eto kao, ono kad su dolazili prijašnja generacija, malo se više poštovalo, dolaze i sad pozdrave se fino, upitaju, ima i sad djece koja su takva, a ima i... Znaš, kad mu zavičeš dobro jutro ili dobar dan, malo se ko drukčije odnose, ko pogleda me “Ma jah, ti si spremačica, samo čisti”. A ima djece koja su stvarno karakterna, pa...
Imate li neku priču koje se rado sjećate?
Pa ima, dolaze, ja imena ne mogu da se sjetim, eto neki dan su bile curice, dolaze često, obilaze. Isto na ulici me sretnu, pozdravljaju se kad me sretnu da ih ja čak i ne znam, kaže kako ne znaš išo sam u školu osamdeset pete, naprimjer, rekoh, sine, ja toliko vas generacija sam ispratila, a vi mene možda jednu pamtite, pa to je veliko nešto. Zato prema djeci nikada ne treba ostavljati nešto loše, samo ih uputiti malo, malo profesori, malo mi, i djeca neće biti problematična. Ima i toga da raskinu s curom ili momkom, svašta je bilo, pa dođu otplaču, i s djevojkama, pa se izjade, dođu.
Šta im Vi kažete kad tako dođu uplakani i tužni?
Pa kažem im da ima još momaka ili cura, evo samo da izađeš ispred škole, naći ćeš odma, ali eto, ona misli da je samo njega volila i voli i neće nikad nikog više volit.
Jesu li roditelji danas drugačiji?
Da vam kažem, nisu, što se tiče roditelja i sada su roditelji fini, kad dolaze i upitaju kako dijete, hoće roditelj za svoje dijete da zna, priđe i upita i nas. Koji je roditelj kako treba, to i radi, stvarno priđu i upitaju da li im se nešto dešava, kao čuli su da im se dijete ne ponaša dobro, po WC-ima ide puši, cvrljaju, probleme prave...
Da li ih odate?
Ma ne, ne, nikada nisam izdala dijete, nikada nijedno, to i djeca mogu potvrditi, ne bih to izdala.
Kakav je odnos između Vas i uprave?
Uvažavaju nas, sve kad nam je nešto teško ili ne možemo. U svako doba im se možemo obratiti, ili ako ne možemo s nekim djetetom da nešto se izađe na kraj, ako ne sluša...
Spremačica Rasema, 30 godina staža
Kakve su generacije djece bile prije, a kakve su danas?
Ma i prije je bilo fino, a i sad je fino, samo smo mi prije bili malo opušteniji i veseliji, mlađi; sad te sa svijeh strana nešto te nešto, ali ne možemo se požaliti. I djeca su fina, sa njima popričati, zamoliti, i oni se fino obrate, upitaju se. Ako se i ne pozdravi, fala bogu, nikom ništa. Uvijek će poslušati, samo na fin način: “Nemoj, sine, to, molim te, ako si sad to radio, nemoj više”. Znali su reći, vjerujte mi, daj, teta, ja ću ti uraditi ili daj, ja ću ti pomoći, ma ne voli danas niko drskost, znate.
Ma mi imamo kući jedno-dvoje svoje djece pa te neće poslušati, a ne budi ovdje volika djeca, i ne možemo sad da nešto se žalimo.
A roditelji, jesu li danas drukčiji od onih prije?
Ma onako, fini su, znate, kažu nam ako nešto primijetite, slobodno se obratite, pitaju za djecu kakva su, kako se ponašaju, jer mi to više ovdje vidimo.
Imate li neku posebnu priču koja Vam je ostala u sjećanju iz Vaših 30 godina rada?
Pa ima ova jedna učenica, to je bilo dijete za poželiti, tako mila i draga i ljubazna, ma ono što se kaže... I onda je postala ovdje profesorica, sad radi, ma divna je prema nama, to nikad neće proći a da se ne pozdravi.
Srednja škola za okoliš i drvni dizajn, spremačica Zumreta, 20 godina staža
Ima li istine u tome da su nove generacije neposlušnije i nestašnije?
U svakoj generaciji ima i dobrih i loših, ne mogu ja sad reći da su sva djeca loša, ima njih jako finih, a ima i nekih koji su nemirni, imaju neke te svoje mušice, a u suštini su djeca nekako naivna, ne bi ti nikad nešto uradili maksuz, samo nešto iz slučajnosti i tog svog djetinjstva, a da smo imali nekih problema sa djecom, da su nam nešto uradili, nismo stvarno. Ma kad dođu djeca u prvu godinu budu malo nestašni, ali kad prođu četiri godine, kad dođu u zadnju godinu, nekako baš sazru i budu fini. Ja omladinu volim i stvarno gledam ih ko svoju djecu.
Kako Vi reagujete kad vidite da djeca rade nešto što ne bi trebala, npr. prave grafite u WC-u ili puše, šta im kažete?
Pa malo ih naružimo, ali su oni jako poslušni, brzo se promijene. Samo fino s njima. Nekad prave grafite u WC-u i mi to obrišemo, što ne možemo obrisati, ostane. Nekad i puše u WC-u i malo ih ko naružim, jer meni isto taj dim i smeta, pa oni to bace i kažu nećemo, pa sutra opet isto, i sve tako. Ma moramo biti prije ljubazni i fini nego grubi kad to rade, malo ih i ko postidimo, pa kažemo je li lijepo da se to tako radi, mi se trudimo da sijemo, a vi sjedite na cvijeću... Pa se postide.
Da li su se roditelji djece promijenili u odnosu na prijašnje generacije, kakav odnos imaju prema Vama?
Nisam imala problema s njima, ne znam...
Šta se u životu škole promijenilo, u pravilima, običajima, odnosima među ljudima?
Pa nisam baš nešto upratila da se nešto promijenilo, super smo sa profesorima, nismo imali problema nikad, ni sa kim. Stvarno se svi družimo i sarađujemo.
Imate li neku priču koju prepričavate kroz generacije, da Vam je neki događaj ostao u sjećanju kao poseban?
Pa ima tu djece koja su bila naši učenici pa često navrate, obiđu svoje profesore, pa dođu ovdje i kod nas, pozdrave se. Ima jedan isto učenik koji je pričao i na nastavničkom vijeću da su se ovdje gulile jabuke i jele kod nas u sobi i on je slučajno naišo i mi smo ga počastili, jeo s nama i njemu je to ostalo tako u lijepom sjećanju, i dan danas to spominje…
Da li Vas doživljavaju kao nekog ko će ih posavjetovati ili kome se mogu obratiti za pomoć i izvan Vaših radnih obaveza?
Pa naravno, neko dijete kad se ne osjeća loše ili kad ga nešto boli, ovako čaj napravimo, ušijemo rajsferšlus da ne idu onako, ili majcu... Ima tih nekih sitnica… Dođu curice traže uložak. Prije nama dođu, nego, recimo, profesoricama, i mi to uvijek imamo, nekad ih i profesorice pošalju nama. Dođu uplakani nekad, momak, djevojka, i tako...
Jednostavnost, srdačnost i autentičnost iskaza ovih žena svjedoče, barem iz njihove perspektive, da nisu generacije sve gore i gore, nego da djeca danas imaju mnogo više prava nego prije, što u svakom slučaju nije loša stvar, pogotovo ako učenici počnu izvršavati i sve obaveze koja uz ta prava dolaze. U tome će uvijek moći računati na pomoć spremačica u vidu krompira, savjeta ili tople ljudske riječi.
