Istinski heroji ovog vremena pandemije su naša djeca!
U martu smo im rekli da neće više ići u školu i oni su se prilagodili. Okrenuli su se drugim stvarima. Zatim smo im organizovali nastavu na daljinu. Prihvatili su to bez riječi i učili koliko su mogli. Zatvoreni u kućama slušali su šta odrasli govore i stvarali svoja ili preuzimali tuđa mišljenja o situaciji. Nismo pazili šta govorimo pred njima, niti razmišljali kako će to shvatiti. Malo je odraslih koji su djecu pitali kako se osjećaju i šta misle.
U septembru smo im organizovali nastavu u grupama, stavili maske na lice, stalno dezinficirali ruke, odredili rastojanje od drugih, skratili časove i rekli im: Sad ćete ovako učiti. Opet su se prilagodili situaciji. Ali, sad se već primjećuju znaci tihog otpora.
Naša djeca postala su povučena. Osjeća se i vidi njihova pasivnost prema svemu. Nestalo je radoznalosti i zainteresovanosti za nešto novo. Nema više iskrenog smijeha zbog sitnice, a ni eksplozija ljutnje. Nastavnice primjećuju da ih je teško zainteresovati i da sve manje uče. Svejedno im je koju su ocjenu dobili. Roditelji govore da su im djeca umorna i šutljiva. Često se žale na bolove u stomaku i glavi, a ne mogu otkriti uzroke. Sve bi to trebalo biti alarm da razgovaramo s njima.
Svoje đake sam pitala šta misle o nastavi na daljinu.
U početku mi je bilo interesantno, a poslije dosadno.
Volim mobitel, ali me bole oči kad dugo gledam.
Ne shvatam gradivo i ne mogu se skoncentrisati na učenje kod kuće.
Svi su oko mene nervozni i ne uči mi se.
Strah me kad čujem koliko je zaraženih, bojim se za...
Mama me stalno opominje da ispravim kičmu.
Trebamo ići u školu jer virus ne postoji.
Više volim učiti u društvu i kad mi nastavnik objasni.
Više mi se ne uči...
Pitala sam ih i o organizaciji rada u školi.
Dobro je što idemo u školu i što poštujemo pravila.
Sviđa mi se što neke časove radimo napolju, što nam lijepo objasnite...
Drago mi je što vidim drugare uživo.
Ne sviđa mi se što sjedim sam i što moram nositi masku.
Dosadilo mi je mjeriti temperaturu i stajati u redu pred školom.
Ne volim raditi sa otvorenim prozorima, smeta mi buka s ulice.
Ne razumijem što moram nositi masku u školi, a na treningu i u prodavnici ne moram.
Kratki su nam časovi i stalno žurimo. Nervozna sam jer mislim da ništa neću stići.
Smeta mi što više nema zajedničkih igara, stalno moramo paziti na razmak od drugih.
Tražila sam od njih i prijedloge za rješenje tih problema.
Neka nam dopuste da hodamo, da idemo u hol i do pekare.
Časovi normalni i da učimo kao prije.
Trebaju nam dopustiti da ne nosimo maske u školi.
Svi trebamo biti zajedno i sjediti kako hoćemo.
Pravila treba da važe za sve, a ne samo za nas u školi.
Neka prestanu toliko pričati o virusu jer su svi nervozni od toga.
Učiteljice, možemo li skinuti maske i sakriti se pod klupe ako neko naiđe...
Nemam prijedloga jer nas niko ništa ne pita i ne sluša...
Kad pogledam njihove odgovore, ne vidim vesele i bezbrižne desetogodišnjake iz februara. Šta bi tek rekli stariji đaci, kakvo li je njihovo stanje?
Neophodno je da se što prije počnemo baviti posljedicama pandemije. Potrebni su nam psiholozi u školama. U medijima nam trebaju sadržaji koji pomažu ljudima da se nose sa stresom, jer odrasli nesvjesno prenose stres na djecu, a ona nemaju izgrađene odbrambene mehanizme. Pritisak na škole je velik, a sve što se traži od nastavnica u direktnoj je vezi sa učenicima. Ako želimo uspjeh u provođenju mjera zaštite, one se trebaju provoditi na svakom mjestu gdje borave djeca. Razgovor je svojevrsna terapija i potiče razumijevanje. Nikom od nas nije lako, ali nađimo snage i pomozimo djeci – razgovarajmo.
