Tema građanske hrabrosti u potpunosti odgovara liku i djelu Gorana Čengića koji je 1992. na Grbavici pokušao spasiti svog komšiju Husniju Ćerimagića. Obojica su odvedeni i ubijeni.
U njegov spomen, o toj temi pisali su učenice i učenici Prve gimnazije na literarnom takmičenju raspisanom za njih. Odgovara i mjesto, jer je Čengić završio Prvu gimnaziju. To je i jedan od razloga zašto je Društvo prijatelja grada Sarajeva, kao inicijator konkursa, odabralo baš tu školu i zašto su iz škole pristali. Drugi razlog je taj što niko drugi nije htio: Naša inicijativa da bude na nivou Federacije, u tom momentu, prije dvije godine, nije našla odjeka, tako da smo mi htjeli u mikroprostoru da pokažemo ko je Goran, kaže Emina Pandžo, članica Društva. Zbog malih kapaciteta koje njihovo Društvo ima, nisu sami mogli provesti konkurs tako da ga objave pa da se svi zainteresirani učenici, bez obzira u koju školu idu, prijave. Čak i bez obzira na grad, jer značaj Goranovog djela nije važan samo za Sarajevo, već je općeljudski. Kao i djelo Srđana Aleksića, Neđe Galića, Lazara Manojlovića, Duška Kondora, Josipa Reihla Kira, Đoke Stevanovića i brojnih drugih koji su se na prostoru bivše Jugoslavije tokom posljednjeg rata istakli građanskom hrabrošću.
Čini se to posebno važnim u kontekstu sve veće potrebe za djelovanjem na polju prevencije vršnjačkog nasilja. U tom pravcu razmišljajući, direktorica Prve gimnazije Jasmina Melkić kaže: Ono što mi pokušavamo kod učenika da razvijemo jeste svijet o antinasilju, da na nasilje ne treba odgovarati nasiljem, da je antinasilje vrijednost koju treba njegovati. U takvom smislu jedna ovakva manifestacija je nešto čime želimo reći da, bez obzira na žrtvu, ipak postoje oni koji znaju prepoznati tu vrijednost i raditi u vezi s tim. Da se ne zanosimo, djeca su danas drugačija, rastu u drugačijem okruženju, rastu u svijetu koji je poprilično okrutan, rastu na vrijednostima koje nisu uvijek univerzalne, općepriznate, tako da im treba ovakve stvari prezentirati.
Čin građanske hrabrosti ne može se posmatrati kao takav ako nije nenasilan, ali i bezinteresan, tako da se uz njegovu promociju promovira i cijeli niz humanističkih, univerzalnih vrijednosti.
Međutim, od nagrađenih učenica, niko se prije samog konkursa kroz svoje obrazovanje, ali ni uopšte u životu, nije susreo sa sintagmom građanska hrabrost.
Farah Viteškić, učenica prvog razreda, koja je osvojila treću nagradu, do sada se nije imala priliku upoznati ni s jednim primjerom koji je okvalifikovan kao primjer građanske hrabrosti. Prvi primjer joj je Goran. No, on joj je, kaže, osvijetlio brojne druge primjere pa sada zna prepoznati da se u nekim slučajevima za koje je znala otprije radilo o činovima građanske hrabrosti.
Haruna Bandić, koja je osvojila drugu nagradu, učenica drugog razreda, dosad je od primjera sličnih Goranovom znala samo za Srđana Aleksića. Međutim, za pojam građanske hrabrosti nije dosad čula.
Prvonagrađena Aida Osmanagić, učenica trećeg razreda, kaže: Iskreno, jednostavno sam ostala paf kad sam čula za sintagmu građanska hrabrost. I sad da me pitate tačnu definiciju, ja vam neću znati reći, ali znam da je to ono što nam svima treba.
Ona je za Gorana znala jer je sa školom već dvaput išla na njegov grob. Posjeta se organizuje svakog 6. marta povodom Evropskog dana sjećanja na pravednike. Ovaj dan se obilježava od 2013. godine, a ustanovio ga je Evropski parlament. Dotad se pojam pravednika, spominjan u kontekstu građanske hrabrosti, pretežno vezivao za jevrejsku kulturu. Naime, pravednicima su nazivani nejevreji koji su tokom Drugog svjetskog rata spašavali Jevreje i/ili njihovo naslijeđe. Oni u Izraelu imaju i memorijalni centar Yad Vashem. Ideja je da se pojam pravednika proširi i na druge situacije i u druge kulture. Međutim, i prije 2012. na bivšem jugoslovenskom prostoru pojam pravednika uvela je organizacija Gariwo dodjeljujući nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, koja je, naravno, posthumno, dodijeljena i Goranu Čengiću. A Zagreb, recimo, ima i Park pravednika.
Inicijativu za Park pravednika u Sarajevu 2001. pokrenula je bila Svetlana Broz, ali se to nikad nije ostvarilo. Memorijalizacija je, kad su Sarajevo i BiH u pitanju, izuzmemo li Srđana Aleksića, zaobišla pravednike. Ime Gorana Čengića najbliže je tome da uđe u memorijalnu kulturu Sarajeva. Još 2013. vijećnica Naše stranke u Općini Novo Sarajevo Sanja Lazar podnijela je inicijativu da sportska dvorana na Grbavici, tada u fazi izgradnje, ponese njegovo ime. To je za mnoge logično rješenje, s obzirom da je Goran bio istaknuti rukometaš. Dvorana je izgrađena, još nema imena. Drugi prijedlog, koji imaju iz Mjesne zajednice Grbavica II, gdje se dvorana nalazi, jeste da se dvorani da naziv Sportska dvorana Novo Sarajevo.
Emina Pandžo smatra da je ime Gorana Čengića najprikladnije sportskom objektu, međutim, isto tako kaže da se po njemu može bilo šta zvati ali da to ne znači ništa ako oni koji se susreću s njegovim imenom ne znaju ko je on bio i šta je uradio. Zato je važno da se to ime ponese u dječijoj svijesti, u svijesti mladih.
Tu smo opet kod škola. Damir Šabotić, profesor književnosti u Prvoj gimnaziji, i jedan od članova žirija na konkursu, smatra da je za takvo nešto dobar input literarni konkurs. On može biti povod da se u školama progovori o građanskoj hrabrosti, o građanskoj odgovornosti, o miru, o stvarima koje inače, kako kaže, uzimamo zdravo za gotovo.
Načeta priča o građanskoj hrabrosti i Goranu Čengiću otkriva i nove perspektive kad je nastava književnosti u pitanju: Može se govoriti o tome kroz mnoga književna djela, kroz lektire. I ako učenici ne mogu saznati direktno o građanskoj hrabrosti, mogu indirektno, kroz postupke likova.
Priča može djelovati pesimistično, s obzirom na nedostatak memorijalne kulture koja govori o pravednicima. Također i s obzirom na nedovoljnu upućenost mladih. Ipak, sintagma građanska hrabrost zaživjela je u javnom prostoru uglavnom zahvaljujući nevladinom sektoru. A sad se, s Prvom gimnazijom, dešava i to da se jedna državna i to obrazovna ustanova time bavi motivišući đake da o tome promišljaju i pišu i zbog tog bivaju nagrađeni.
