U savremenoj organizovanoj državi za sprovođenje određenog zakona nadležno je odgovarajuće ministarstvo. U savremenoj državi Srbiji za sprovođenje Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja (“Sl. glasnik RS", br. 72/2009, 52/2011 i 55/2013.) nadležno je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.
U pomenutom zakonu stoji da sistem obrazovanja mora da obezbijedi:
2) kvalitetno i uravnoteženo obrazovanje i vaspitanje, zasnovano na tekovinama i dostignućima savremene nauke i prilagođeno uzrasnim i ličnim obrazovnim potrebama svakog deteta, učenika i odraslog;
3) obrazovanje i vaspitanje u demokratski uređenoj i socijalno odgovornoj ustanovi u kojoj se neguje otvorenost, saradnja, tolerancija, svest o kulturnoj i civilizacijskoj povezanosti u svetu, posvećenost osnovnim moralnim vrednostima, vrednostima pravde, istine, solidarnosti, slobode, poštenja i odgovornosti i u kojoj je osigurano puno poštovanje prava deteta, učenika i odraslog;
Zakonom o školstvu država se obavezuje da će preko nadležnog ministarstva obezbijediti postizanje ciljeva obrazovanja među kojima su i:
13) razvijanje sposobnosti za ulogu odgovornog građanina, za život u demokratski uređenom i humanom društvu zasnovanom na poštovanju ljudskih i građanskih prava, prava na različitost i brizi za druge, kao i osnovnih vrednosti pravde, istine, slobode, poštenja i lične odgovornosti;
14) formiranje stavova, uverenja i sistema vrednosti, razvoj ličnog i nacionalnog identiteta, razvijanje svesti i osećanja pripadnosti državi Srbiji, poštovanje i negovanje srpskog jezika i svog jezika, tradicije i kulture srpskog naroda, nacionalnih manjina i etničkih zajednica, drugih naroda, razvijanje multikulturalizma, poštovanje i očuvanje nacionalne i svetske kulturne baštine;
15) razvoj i poštovanje rasne, nacionalne, kulturne, jezičke, verske, rodne, polne i uzrasne ravnopravnosti, tolerancije i uvažavanje različitosti;
Uprkos svemu tome, Ministar prosvete, nauke i tehnološkog razvoja ili neko od nadležnih u Ministarstvu, u petak 14. marta 2014. godine preko školskih uprava proslijedio je direktorima svih osnovnih i srednjih škola informaciju da je “potrebno da prvi školski čas u ponedeljak 17.3.2014. bude posvećen pogromu Srba na Kosovu i Metohiji 17. marta 2004”.
U pismu se još kaže da je inicijativu pokrenula Kancelarija za Kosovo i Metohiju Vlade Republike Srbije i da su oni obezbijedili nastavni materijal. Informacija je stigla u petak, tako da su je u nekim školama nastavnici dobili istog dana, a neki tek u ponedjeljak, neposredno prije časa.
Na sajtu Ministarstva obrazovanja nema nikakve informacije o ovoj akciji (zašto?), ali zato na sajtu Kancelarije za KIM ima dokument koje se zove Građa za školski čas o pogromu, koji je postavljen 9. marta 2014. godine. Zašto je Ministarstvu prosvete (ili školskim upravama) trebalo pet dana da taj dokument proslijede školama? Zašto se čekao posljednji trenutak da se nastavnici obavijeste kako trebaju izmijeniti usvojeni plan rada i na brzinu pripremiti čas o temi koju im nameće Ministarstvo?
Naročito je zanimljivo što je dopis stigao iz Sektora za školske uprave, stručno-pedagoški nadzor i srednje obrazovanje i vaspitanje. Bar bi u ovom sektoru morali znati koliko je važno blagovremeno planiranje i koliko na tome insistiraju pri svakom stručno-pedagoškom nadzoru. Stiče se utisak da je školama dopis namjerno dostavljen u posljednjem trenutku, kako nastavnici, navikli da izvršavaju sve što im se kaže, ne bi imali vremena da pročitaju pet strana gusto kucanog teksta i pogledaju petnaestominutni film. Postoji ipak nada da bi se značajan broj njih pobunio, samo da su imali priliku da provjere šta se od njih traži. Činjenica je da Ministarstvo svoje materijale naziva građom, ali ako se ona nastavniku dostavi neposredno pred čas, šta on drugo da uradi osim da pročita šta mu je dato? Što je i bila instrukcija koju je većina direktora vjerovatno dala uz podijeljeni materijal.
Ministar bi morao da nam odgovori da li je za organizaciju nastave odgovoran on i njegovo Ministarstvo ili Kancelarija za KIM vlade Republike Srbije kojoj se ovim gafom zdušno preporučio kao diler propagandnog materijala.
Nažalost, ova greška u koracima manji je problem u cijelom slučaju. Veći je sama građa, koja je po više osnova sporna. Da su imali vremena da ga pročitaju prije časa, nastavnici bi bili dužni da odbiju da učestvuju u kršenju Zakona, što su od njih zahtijevali Ministarstvo, školske uprave i direktori škola. Jer tekst koji je dostavljen školama, kao i preporučeni film, u suprotnosti su sa tačkom 3. koja školu opisuje kao ustanovu u kojoj se “neguje otvorenost, saradnja, tolerancija, svest o kulturnoj i civilizacijskoj povezanosti u svetu, posvećenost osnovnim moralnim vrednostima, vrednostima pravde, istine, solidarnosti, slobode, poštenja”.
Evo kako ministar Jovanović zamišlja tu negu tolerancije i svesti o kulturnoj i civilizacijskoj povezanosti u svetu:
Kada je reč o albanskom kulturnom nasleđu neizbežno se nameće pitanje da li je albanska etnička zajednica baštinik sveukupnog kulturnog nasleđa islamske provinijencije? Ako otomansko kulturno nasleđe na Kosovu i Metohiji datira pre doseljavanja albanskog stanovništva na te prostore i ako se zna da je proces islamizacije tekao postupno, opravdano je postaviti pitanje – da li albansko stanovništvo može biti baštinik otomaskog kulturnog nasleđa čak i kada su, posle primanja islama, za verske obrede koristili vać postojeće otomanske bogomolje? I nije reč samo o verskim objektima.
Član 29. Konvencije o pravima djeteta koju je Republika Srbija prihvatila 1989. kaže da obrazovanje mora da bude usmjereno na razvoj poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda i principa utvrđenih Poveljom Ujedinjenih nacija, kao i na pripremanje deteta za odgovoran život u slobodnom društvu, u duhu razumevanja, mira, tolerancije, jednakosti polova, prijateljstva među narodima, etničkim, nacionalnim i verskim grupama i sa licima domorodačkog porekla.
Ostvaruje li nastavnik ono što mu domaći zakoni i međunarodne konvencije nalažu ako u učionici čita prilično dugačak spisak incidenata na KIM koji su se dogodili od 2012. do 2014. godine (zašto samo u ovom periodu ako govorimo o desetogodišnjici?), a u kome su navedena lična imena samo pripadnika jedne nacije, dok se drugi pominju tek kao anonimni pripadnici demonskog kolektiviteta?
Naravno da ne. Sasvim suprotno, dužan je ličnim primjerom braniti ideje istaknute u obrazovnim ciljevima i deklaracijama. Jer neko to mora, kad već ministar prosvete više drži do nepotpisanog politikantskog pamfleta nego do zakona koji je pozvan da provodi i štiti.
Nastavnik koji drži do svoje profesije morao bi u ovom slučaju da odbije da bude politički glasnogovornik Ministarstva prosvete. Njegova bi prva dužnost bila da đake zaštiti od zloupotrebe i manipulacije, da im ne servira selektivne i tendenciozne informacije, i da ne učestvuje u promovisanju segregacije (koju u dostavljenom tekstu nepoznati autor zagovara, smatrajući, recimo, normalnim da gradovi budu podijeljeni na srpske i albanske). Nastavnik kome su interesi đaka ispred dnevnopolitičkih potreba Ministarstva prosvete, odbio bi, takođe, da đacima prikaže film pun uznemirujućih snimaka za koje bi, kada bi ih puštali u okviru televizijskog programa, moralo da stoji upozorenje da nije za mlađe od 12 godina.
Nastavnik koji uči djecu kritičkom mišljenju odbio bi da neefikasnost sudova na Kosovu naziva indirektnim “odobravanjem” pritisaka na srpsko stanovništvo dok u isto vrijeme stotine ljudi u Nišu i Novom Sadu protestuju zbog skandaloznih sudskih odluka kojim se na male vremenske kazne osuđuju ubice njihovih sugrađana. I taj nastavnik neće smetnuti s uma da su škole u Preševu i Bujanovcu dio školskog sistema Republike Srbije i zapitaće se šta nastavnicima i đacima u njima poručuje Ministarstvo prosvete.
Nije li ovo bio trenutak za posljednju odbranu profesionalnog digniteta, prilika da sindikati prosvjetnih radnika reaguju, da se profesori oglase i pobune? Očito nije. Većina je, po svoj prilici, sagnula glavu i čitala šta im se tutnulo u šake, manjina je papir gurnula u džep najbliži guzici (gdje mu je i mjesto) i nije ga vadila ni pominjala na času, a do nekih naređenje nije ni stiglo jer su direktori radili svoj posao savjesno.
Oni nisu kao Dilaj Lama Jovanović pročitali samo polovinu tačke 14. Zakona (formiranje stavova, uverenja i sistema vrednosti, razvoj ličnog i nacionalnog identiteta, razvijanje svesti i osećanja pripadnosti državi Srbiji, poštovanje i negovanje srpskog jezika i svog jezika, tradicije i kulture srpskog naroda), nego i nastavak: poštovanje nacionalnih manjina i etničkih zajednica, drugih naroda, razvijanje multikulturalizma, poštovanje i očuvanje nacionalne i svetske kulturne baštine. Da je Dilaj Lama pročitao zakon za koji je odgovoran znao bi da pogađajući jednu želju KIM-a promašuje pola obrazovnih ciljeva za koje je nadležan i odgovoran.
U sjenci tek završenih izbora mediji su informaciju o školskom času sećanja na pogrom na KIM 17. marta 2004. uglavnom prenijeli bez komentara. Kakav-takav kritički pristup može se prepoznati u tekstu koji 17. marta objavljuje dnevni list Danas i u kome se iznose kritički stavovi istoričarke Dubravke Stojanović i Miljenka Derete, dugogodišnjeg direktora Građanskih inicijativa. Za razliku od njih, direktori dvije osnovne škole nemaju nikakav problem ni s načinom obilježavanja, ni s tekstom koji je školama dostavljen. Oni su državni činovnici i ne smeta im što stil i jezik građe nije prilagođen učenicima osnovnih škola. O jezičkim i pravopisnim greškama nećemo ovoga puta.
Polemika o skandaloznom manipulisanju školom i đacima povela se na jednom blogu. Komentari (139 poruka) su šaroliki. I tu su stavovi podijeljeni, kao u školama, kao u društvu. Neki su zgranuti, drugima se ideja i realizacija čine dobrim. No tu se bar povela neka rasprava, jalova i bez realnog uticaja, ali barem glasnija od mrmonjanja po zbornicama.
Najzad, možda ovo može biti test za novog mandatara. Ako je zaista iskren kada govori o Srbiji u kontekstu vladavine zakona, onda za kiministra Jovanovića u novoj vladi ne smije biti mjesta.
