Hercegovina – zemlja sunca i krša slogan je aktivnosti koju provodi Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini (ASuBiH) u Stocu od 14. 8. do 17. 8, Trebinju od 21. 8. do 24. 8, i Posušju od 27. 8. do 30. 8. 2018. godine. Ideja je da mladi iz tri lokalne zajednice provedu pet dana na svakoj lokaciji i zajedno rade na obnavljanju zapuštenih parkova koje žele pretvoriti u Omladinske zone.
Moj zadatak da napravim videoreportaže iz sva tri grada dovodi me nakon Stoca i u Trebinje. S ovom sjajnom ekipom mladih ljudi super provodim vrijeme. Sada smo već raja i kao da se smanjuje razlika u godinama, čini mi se ili se barem nadam, u moju korist.
Prostor koji treba napraviti, srediti i pretvoriti u Omladinsku zonu, za razliku od onoga u Stocu, nalazi se u sklopu nedavno obnovljenog parka. Uredno podšišana trava, nova šetačka staza i cvijeće – sve je čisto i uredno. Tako potrebna građa, materijali i alati istovareni u toj ljepoti čine gomilu nesklada koja će se uskoro pretvoriti u kreativni nered.
Srednjoškolci su sad već uigrani. Sve potrebne vještine stekli su na prvoj radnoj akciji i već znaju ko je u čemu najbolji. Time se rukovode i pri raspoređivanju posla. Kako stvari lagano idu svojim tokom i bez problema, tako ja koristim priliku da malo više razgovaram s njima.
Pokušavaju da mi objasne pravila igre koju, s velikim žarom, igraju u pauzama. Dakle, podijele karte koje određuju ko je ubica, ko doktor, a ko policajac. Ostali su građani. Moderator vodi igru. Posmatram i ne uspijevam da shvatim. Obećavaju da će mi objasniti, samo da završe krug, ali jedna od djevojaka u međuvremenu me uključuje da joj pomognem otkriti ko je ubica. U ponudi su dva mladića. Gledam im lica. Dok prvi ležerno i bez brige gleda, onaj drugi se koncentriše da ne skreće pogled nijednog trena. Vrlo je očito. Ne znaju da lažu, iskreni su i neiskvareni, koliko god se trudili da me zavaraju.
Kasnije razgovaramo uz kafu. Nabacujem priču o školi, o obrazovanju. Svi se slažu da je dosadno, zastarjelo i da se uglavnom bespotrebno opterećuju, samo kako bi se zadovoljile forme, da su rijetki oni nastavnici i nastavnice koje inspirišu, da je većina tu uglavnom jer mora biti. Treba li na ovom mjestu uopšte napominjati da su to srednjoškolci koji nastavu pohađaju prema tri različita plana i programa? Ne treba? OK!
U tren oka priča se prebacuje na lokalne moćnike, političke igre i popratne gluposti. Situacija je ista ili slična, a njihovi stavovi vrlo jasni. Rado bi oni da ih to ne zanima, ali svako pitanje kod kuće ili u školi završava pričom o teškoj situaciji, političkoj i svakoj drugoj, neizvjesnostima i o nekim imaginarnim, apstraktnim stvarima. Većina razmišlja da svoju sretniju budućnost potraži van granica BiH. A opet – oduševljeni su jer nisu imali priliku mnogo putovati, a ono što vide ne slaže se s onim što čuju od velikih i s onim o čemu se priča u medijima.
Meni je Trebinje poslije Posušja najljepši grad u kojem sam bila. (Dramaturška pauza u kojoj preovladava zamišljen izraz lica.) Istina, nisam mnogo putovala pa mi je vjerovatno to zato, ali definitivno najljepši, kaže jedna djevojčica.
Nekoliko dana kasnije, kada ekipa srednjoškolaca iz Stoca, Trebinja i Posušja pređe u Posušje – situacija i zadatak su isti ili slični: formirati Omladinsku zonu. Isti problemi s dobijanjem dozvola od lokalnih vlasti – nerazumijevanje inicijative mladih koji žele sami nešto da naprave i urede. Ovaj put to je prostor pijace u Posušju koji je prilično zapušten, pun drače i lošim grafitima ispisanih zidova.
Već su vidno umorni, ali odlučni da zadatak koji su osmislili završe do kraja i kako treba. Tri sedmice svog raspusta iskoristili su da stvaraju, kreiraju, oplemenjuju, uljepšaju i učine boljim.
Pitam ih raduju li se početku školske godine? S gađenjem na licu pitaju me jesam li normalan.
Znate li da je prošle godine fizičar prvi dan škole dao blic kontrolni. Prvi dan prvog razreda srednje škole!!! I dobijem keca kojeg je poslije računao u konačan zbir, priča jedan dječak koji se pokazao kao odličan konstruktor. Navode mi različite, u suštini istovjetne, primjere obrazovnih, ali i odgojnih situacija iz svojih škola. Trebam li napominjati da dolaze iz tri različite zajednice, imaju tri različita plana i programa, u kojima vladaju tri različite nacionalne političke opcije?
Igrajući njihovu igru bez problema pogađam ko je ubica jer su iskreni, mladi, poletni i puni entuzijazma, spremni mijenjati svijet. Istovremeno, gledajući nas odrasle u oči, teško je odgonetnuti ko je ubica njihove sretne budućnosti i razloga da ostanu u svojoj zemlji. Sumnjam na kolektivnu odgovornost i elemente teškog zločina...
Slažem tekst u glavi dok mračnim cestama vozim nazad prema Sarajevu. Na radiju svira Štulić ...
bolje pijan nego mrtav
govore vojnici
koja vajda od vizije svirepe tišine
baci pogled na ulicu
nitko se ne smije
kao ja
gomila nesklada
digli su te visoko u zrak
riječi gospodaru sijeku kao nož
za mene si srce uvijek bio stranac
riječi gospodaru kvare tvoje snove
ne dam da uživaš
sutradan isti doušnici traže moju glavu
njihov prst je na orozu
nišane svoju metu
zadnji korak pred odlazak
vidim kako padaš
kao ja
gomila ne oprašta
digli su te visoko u zrak
riječi gospodaru sijeku kao nož
za mene si srce uvijek bio stranac
riječi gospodaru kvare tvoje snove
ne dam da uživaš
Epilog: Asocijacija srednjoškolaca BiH sa svojim lokalnim timovima iz Stoca, Posušja i Trebinja napravila je fenomenalan posao tokom tri sedmice rada. Formirali su tri Omladinske zone koje trajno ostaju na korištenje mladima iz ova tri grada. Dok su marljivo radili, slobodno vrijeme su, pored druženja, koristili i za upoznavanje kulture, umjetnosti i drugih znamenitosti u sva tri grada. U trenucima dok ovo čitate oni sjede u školskim klupama učeći po nastavnim planovima i programima koje su kreirale obrazovne politike upravo onih političara koje smo sami birali, a od kojih ni mi ni naša djeca ne možemo naučiti ništa dobro. Za učenje o dobrom birao bih djecu, upravo ove mlade ljude.
