Stop femicidu, bila je najčešća parola koja se mogla pročitati na transparentima žena okupljenih u Tuzli, Goraždu, Zenici, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Prijedoru... Nekoliko posljednjih slučajeva nasilja muškaraca nad ženama, sa smrtnim ishodom, skrenulo je pažnju na problem za koji tranzicione elite na vlasti, u onome što se zove region, nemaju rješenje. Pošto to muško nasilje nije incidentno nego sistemsko, jedino se može, a bogami i mora, sistemski i rješavati. A to onda znači da treba ispitati i na koji način škola dječacima (ali i djevojčicama) predstavlja patrijarhat kao prihvatljivo pa i normalno stanje.
Predmeti poput književnosti i vjeronauke prednjače u tom žalosnom poslu, izborom priča (i njihovim tumačenjima) u kojima dominira muška perspektiva nameću đacima i cijelom društvu muške vrijednosti. Spomenici vladara sa isukanim sabljama na konjima, muški likovi pisaca na novčanicama, nazivi ulica po poginulim herojima, jezička politika koja ne uvažava ženski rod, sve je to pogodan ambijent, ako ne direktan uzrok, za njegovanje i ohrabrivanje muškog načina rješavanja konflikata: šamarom, šakom, nožem, metkom.
Femicid je važno prepoznati i na simboličkoj ravni. U toj ravni žene nema u javnom prostoru, ili je ima ako je prije toga položila neki težak ispit muške komisije. Kako drugačije objasniti činjenicu da se samo tri osnovne škole na području Kantona Sarajevo, od ukupno 81, zovu po ženama: Nafija Sarajlić, Fatima Gunić i Umihana Čuvidina, u Srednjobosanskom jedna – Osnovna škola “Berta Kučara”, u Jajcu i Zapadnohercegovačkom kantonu jedna – O.Š. “Ivane Brlić Mažuranić“, u Republici Srpskoj pet (sve isto: Desanka Maksimović, u Laktašima, Banjoj Luci, Zvorniku, Stanarima i Prijedoru) plus jedna u Kozarskoj Dubici – “Majka Knežopoljka”, a u Unsko-sanskom, Zeničko-dobojskom, Bosanskopodrinjskom, Hercegovačko-neretvanskom, Kantonu 10, Posavskom i u kantonu Tuzla ni jedna?
Nazive školama daju osnivači. U Bosni i Hercegovini to su opštine i kantoni u Federaciji BiH, a entitetske vlasti u Republici Srpskoj. Svi su oni očigledno prekršili Zakon o ravnopravnosti spolova. Osim zahtjeva da se femicid definiše kao krivično djelo u zakonu, sa protesta bi se ministarstvima, opštinskim, kantonalnim i republičkim vlastima mogao uputiti i zahtjev za poštovanje rodne ravnopravnosti i u nazivima škola.
Ženska drugorazrednost na tim adresama ima veću težinu. Poruka da su žene manje vrijedna ljudska bića tiče se obrazovnih ciljeva; tu se ne krši samo princip rodne ravnopravnosti, nego i princip pravičnog obrazovanja. Obezvređivanje ženskog rada i doprinosa žena zajednici trebalo bi biti uvredljivo za svakog nastavnika, nastavnicu, direktora, direktoricu, učitelja, učiteljicu, profesora, profesoricu. Argument da je među slavnim, zaslužnim i poznatim bilo više muškaraca (gdje naći toliko žena!?) bijedan je izgovor, jer je ta razlika omogućena dugovjekovnim izrabljivanjem žene tretirane kao vlasništvo muškarca (najčešće oca i muža). Najveći dio povijesti ženi je bilo uskraćeno obrazovanje, bila joj je nametnuta ekonomska ovisnost o muškarcu, ostajala je zatvorena u četiri kućna zida, držana kao nečista i spaljivana kao vještica. Praksa davanja školama imena muškaraca slijepa za nepravdu činjenu kroz povijest sasvim je u suprotnosti sa proklamovanim ciljevima i vrijednostima savremenog obrazovanja.
Borba protiv nejednakosti kao uvoda u nasilje na ovom primjeru podrazumijeva i borbu za bolje obrazovanje. Na simboličkoj ravni u koju spada i nazivanje škola, muškaraca ne može biti više, ne smije biti više, ne treba ih biti više. Najzad, zašto bi se simbolička ravan ograničavala samo na žene i muškarce. Zašto se škole ne bi zvale po selima ili naseljima u kojima rade? Barem onda gosti, kad im dijete kaže u koju školu ide, ne bi pitali je li to ona na...
