Kandidatkinja je pred komisijom za prijem u radni odnos dobila pitanja: da li je bila razrednica, u kojim je školama do sada radila i kakve je platforme koristila u online nastavi. Za odgovore je dobila nula bodova. Od pet kandidatkinja koje su pozvane na razgovor, tri su na ovom prijemnom ispitu dobile nula bodova, a ona koja je na kraju primljena dobila je maksimum, osam, i ona ih je na kraju imala najviše. Da je neka od njenih suparnica znala odgovore na pitanja jesu li bile razrednice (ili, npr., kako se zove istoimena banja u opštini Ilidža, ili u kom se gradu nalazi mostarski Stari most), rezultat bi bio drugačiji. Ali eto, nisu.
U sarajevskoj osnovnoj školi Vrhbosna, čini se, spasili su obrazovni sistem od toga da djeci bude nastavnica i razrednica osoba koja npr. ne zna od kog se drveta pravi bukov parket. Dosta vala više neznanja u zbornicama! Do kad će nas učenici sramotiti na PISA testovima!
Međutim, ako su kandidatkinje znale odgovore na pitanja jesu li bile razrednice, koje su platforme koristile u online nastavi i u kojim su školama do sada radile, ako nisu došle na intervju odrpane i prljave (to valjda ide pod opći dojam koji komisija također ocjenjuje!), onda je očigledno da nešto s tim intervjuom nije uredu. Da je, naime, njegova svrha grubo eliminisati nepoželjne, a primiti u radni odnos poželjne. Otprilike kao trka u kojoj sudije sapliću svakog osim svoga favorita.
Očigledno pokradene kandidatkinje mogu se žaliti školskom odboru, a školski odbor može od članova komisije tražiti da obrazlože kriterije po kojima su nečije radne i stručne sposobnosti ocijenili nulom. Ako se to desi, biće ih zanimljivo pročitati.
Možda je prvoplasirana kandidatkinja stvarno najbolja, ili je u toj školi već radila i pokazala se kao odlična, pa zašto je sada mijenjati nekom drugom nepoznatom zbog glupog zakona? Možda je jedino pravo da ona bude primljena, po mišljenju komisije, i možda je komisija iskoristila jedinu pravnu mogućnost, da izabere najbolju tako što će drsko poniziti ostale. Ako jeste tako, onda bi se nešto sa tim zakonom i tom uredbom o zapošljavanju nastavnika trebalo hitno učiniti. Ako je izvrsnost kandidata ono što nam treba, onda komisijama treba dati takve ovlasti: da biraju najbolje, na osnovu jasnih kriterija kvaliteta za nastavnički poziv.
Ako tako nije, a mala je vjerovatnoća da jeste, jer bi pitanja onda na tom intervjuu morala biti drugačija, i procedura bi bila transparentnija, i komisija ne bi odbijala da obrazloži svoj izbor, onda ovu tabelu bez obrazloženja komisije treba sačuvati za naredno PISA testiranje, pa njome ilustrovati pitanje petnaestogodišnjacima: Na koju planinu vozi trebevićka žičara? Odgovore li na Jahorinu ili na Bjelašnicu, ne treba ih osuđivati, i ne treba dramiti. Djeca su naučila lekciju. Ako njihovi nastavnici kolege ocjenjuju ovako, kao da im pljuju u lice i pišaju u tanjir, onda je očito cijela ta stvar, škola, učenje, znanje, vrijednosti, akademska čast, poštenje, vrlina... sve je to zakurac. Oups. Ne smiju se u školi govoriti bezobrazne riječi. Fuj!
Bijes na stranu. Direktorici škole Vrhbosna je ovdje sve normalno, Sindikat se neće miješati u diskreciono pravo komisije, inspekcija nema osnova da pokreće postupak, ministarstvu su vezane ruke. Svi se slažu da je pravilnik loš i da ga treba mijenjati, kao da već nije mijenjan i dopunjavan. Nije, dakle, problem u pravilniku, nego u tome da za 25 godina nakon rata još nemamo standarde nastavničkih zvanja, bez kojih niti jedan pravilnik neće valjati. Ali vrag nije ni u lošim pravilnicima ni u šupljim zakonima ni u standardima kojih nema, nego u prosvjetnim radnicima spremnim da u sve po zakonu lažu i kradu, vrijeđajući pri tome svima inteligenciju.
I zar baš nikoga nije ni stid ni briga?
