U Nacrtu zakona, u kojem inače nema pojmovnika, na početku se pojavljuju sljedeće formulacije: (cilj je osigurati) sticanje osnovne pismenosti, (odgoj i obrazovanje se temelje na) etičkoj utemeljenosti, (škola uživa) odgovarajući stepen autonomije, (škola poštuje) odgovarajući stepen slobode, (škola pruža) optimalnu podršku, (učenici koji ne pohađaju vjeronauku neće biti dovedeni u) nepovoljan položaj, (kurikulum je sistem) u užem i širem smislu...
Istaknute su riječi čije je značenje neprecizno, jer je relativno. Dobro zvuče, ali ne znače ništa. One se u zakonima ne bi trebale koristiti, jer ne kazuju ništa, a mogu sakrivati mnogo. Međutim, ako se zakon pravi kao instrument kontrole i prinude, onda su poželjne.
Tada je njihova funkcija da stvori suprotan utisak kod onih koji će trpiti kontrolu i nasilje. S jedne strane su riječi koje se tiču njih, važne su im i bitno utiču na kvalitet života: podrška, autonomija, pismenost, etika, sloboda, ali se njihov smisao neutrališe frljokama kakve su optimalno ili odgovarajuće. Ko odlučuje o tome šta je optimalan stepen slobode u nastavi, recimo. Ili u odijevanju. Ili u upotrebi jezika. Smije li se u školi reći guzica ili mora stražnjica, ili ne može ni stražnjica, nego mora strina, u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Kantona Sarajevo, gdje se najdonji dio leđa naziva jednim od tri zvanična naziva, koji se imenuju strina, amidžinica, tetka.
U zakonu osim frljokizama ima i tandarizama. Tandarizmi su zvučne riječi, poput npr. riječi identitet: (škola razvija) nacionalni identitet. I ko bi sad pored ovako zvučne riječi, jake, moćne, ozbiljne, stručne, slabim i nesigurnim glasićem pitao: a šta je to identitet tačno. I šta bi tačno onda bio identitet, pa još nacionalni, da prostiš? U ciljevima odgoja i obrazovanja stoji da će škola „razvijati državotvornu svijest i patriotizam, svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne duhovne baštine i nacionalnog identiteta.“ Wow!! Razvijati patriotizam! (Evo još jednog tandarizma!) Identiteta koje nacije? Bosanskohercegovačke, koja se u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Kantona Sarajevo naziva jednim od tri zvanična naziva koji se imenuju bošnjačka nacija, hrvatska nacija, srpska nacija?
Teško je povjerovati da komisije koje pišu zakone ne čine pravni eksperti, koji bi tekst uobličili prema profesionalnim standardima, nego zakonske formulacije lupaju amateri kako kome padne na pamet. Neshvatljivo je (osim kad pravo služi ideološkom nasilju, a ne zaštiti od njega) kako se pišu i usvajaju zakoni u skupštini, vladi i u ministarstvu obrazovanja. Nema stručnih analiza, nema transparentne procedure, nema razumnih i razumljivih obrazloženja, nego svako malo nekome u vlasti prahne da nešto prilagodi svojim interesima, da nešto sebi olakša, da uredi malo svoju avliju, pa uzme metlu, nadigne prašinu, a kad se sve slegne, avlija ko što je i bila. Cuko u kućari na istom lancu, koke čeprkaju po istom bunjištu, temelji vlažni, oluci hrđavi, fasada buđava, plot naheren, klupa pod trešnjom struhla, a ni trešnja ne stoji najbolje, samo preko klimavog stola nova popeglana državna zastava, i konzerva ikara s plastičnim ljiljanima.
