Svi pristigli filmovi, njih ukupno 15, objavljeni su na Facebook stranici škole. Trideset procenata konačne ocjene činili su lajkovi. Završna svečanost Festivala srednjoškolskog filma održana je 10. marta 2017. godine, a kako ocjene publike i žirija nisu bile usaglašene (film koji je osvojio najviše lajkova žiri nije zapazio), zamolili smo žiri, organizaciju i filmsku stručnjakinju Melinu Alagić iz Sarajeva za komentare.
Odluke o pobjednicima
Žiri je film učenica četvrtog razreda Gimnazije Ismet Mujezinović, Mirele Hasanbegović i Amne Jahić, o komšijskom špijuniranju, proglasio najuspješnijim; film o malom komšiji Damiru koji pomaže psima, učenika Aldina Sarića iz Mješovite srednje hemijske škole iz Tuzle, drugoplasiranim, a treća nagrada pripala je Emiru Puškaru, učeniku Mješovite srednje škole Gračanica, za film koji govori o tome kako je komšija pogriješio kada je mališanima iz ulice probušio loptu.
Žiri je prilikom ocjenjivanja filmova bio jednoglasan. Ocjenjivali smo elemente filma, scenarij, režiju, montažu, muziku, glumu, filmski jezik, a naposljetku, naravno, cjelinu. Glavni kriterij pri izboru pobjedničkog filma je bio kvalitet. Kako su po propozicijama ocjenu činili i tzv. lajkovi na FB, naravno da je žiri imao u vidu i taj broj, ali kako se odluka publike u toj mjeri razlikovala od poretka filmova od strane žirija, kako bismo ispoštovali njihov glas, žiri je odlučio filmu sa najviše glasova publike dati posebnu Nagradu publike. Mišljenje publike je subjektivno i taj broj ne odražava kvalitet već kvantitet, dok je žiri objektivno i stručno ocijenio sve elemente koji čine film, za Školegijum je pojasnila profesorica Amra Đapo u ime žirija – Gabrijela Andrejaš (diplomirani producent, savjetnik za odnose s javnošću u MIOS-u Tuzla), Sanela Babić (magistrica nauke, diplomirana glumica, docent na ADU Tuzla), Feđa Ibrišimović (diplomirani producent), Rusmir Krdžalić (magistar umjetnosti, diplomirani glumac, direktor festivala Artz) i Adnan Mujkić (magistar umjetnosti, diplomirani glumac, dramski pedagog i umjetnički voditelj Pozorišta mladih Tuzle), koji nisu imali vremena za pojedinačne komentare.
Prema odluci publike, prvo mjesto je zauzeo film o dva drugara, Peri obućaru i Edi dimnjačaru (1080 lajkova), druga dva mjesta su osvojili filmovi koje je žiri vrednovao kao drugoplasirani i trećeplasirani, samo na obrnutim pozicijama (946 lajka za komšiju koji buši loptu mališana iz ulice i 561 lajk za dječaka Damira). Na četvrtom mjestu je prvoplasirani film (490 lajkova), a za njima slijede filmovi o istraživanju koliko poznajemo svoje komšije (374 lajka) i film u kojem se radnja prilagođava patriotskim stihovima Alekse Šantića (274 lajka).
Selekcija za festival
Melina Alagić iz Udruženja filmskih radnika, dramaturginja i scenaristica, za Školegijum je komentirala sadržaje svih šest filmova koje su žiri i publika prepoznali kao važne:
Sada, kada je već jasno da zainteresiranih za bavljenje filmskom umjetnošću ne nedostaje, uvođenje izbornog predmeta u srednje škole koji bi se bavio filmom pomoglo bi da se budući kandidati za filmske akademije pripreme za ono što ih čeka u daljnjem studiju, ali bi koristilo i onima koji jednostavno vole film i žele znati više o sedmoj umjetnosti, bez obzira na to da li u njoj vide svoju budućnost.
Melina smatra da je jako važno pohvaliti organizaciju ovog festivala i filmove koje su napravili učenici srednjih škola, čiji je ovo prvi susret s filmskim setom, ali i ukazati na nedostatke, kako bi budući filmovi bili još bolji i kako bi kvalitet takvih filmova bio dostojan bilo kojeg festivala omladinskog filma u regionu i šire. Podsjetila je da su sve kritike napisane samo zbog toga da buduće izdanje ovog festivala bude još bolje, a filmovi koje će srednjoškolci praviti i gledati što kvalitetniji.
A evo i koji bi od šest najuspješnijih filmova na ovogodišnjem Festivalu srednjoškolskog filma, po Melininom mišljenju, ušli u uži izbor prilikom selekcije na jednom ozbiljnom festivalu bh. filma srednjoškolaca, da takav festival u BiH postoji:
- Dokumentarni film o Peri obućaru i Edi dimnjačaru (koji je ubjedljivo osvojio simpatije publike) bavi se pričom o dva prijatelja koja su cijeli život proveli nerazdvojni i kao podrška jedan drugom u dobru i zlu, bez obzira na sve njihove različitosti. Priča s lijepom porukom u koju je, primijeti se, uloženo dosta truda. Ipak, prije svega, naslov priče sugerira da se radi o dokumentarnom filmu, što je pogrešna informacija. Ovaj film je igrani film, inspirisan stvarnim događajima. Važna sugestija mladim autorima filma je da se pokušate u svojim filmovima baviti onim što je vama zaista blisko, vašim problemima, te da izbjegavate glumiti starije od sebe. Film je upravo takva umjetnost gdje slika govori više od riječi i gdje se jasno, bez ozbiljnih maskerskih i šminkerskih intervencija, prosto vidi koliko imate godina. Također, sigurno bi vama, kao amaterskim glumcima, bilo mnogo lakše igrati svoje vršnjake, ljude čije vam je iskustvo blisko i prirodno.
- Priča filma o međusobnom razumijevanju i dobrosusjedskim odnosima (trećeplasirani po mišljenju žirija) nosi lijepu i jasnu poruku, i bavi se temom dosta bližom vašem iskustvu. Ipak, i u ovom filmu imamo dječaka koji glumi starijeg gospodina. Ideja filma se ne bi promijenila ni da glavni junak, koji dječacima probuši loptu kako bi mogao u miru raditi, igra malo starijeg dječaka, koji isto učini kako bi u miru mogao učiti, a potom se zbog svog postupka pokaje. Također, ovom filmu vizuelni problem predstavljaju nagli montažni rezovi. Ono gdje se prekida vaš kadar treba biti uslovljeno i vizualnim, onim što publika vidi, a ne samo pričom koju želite ispričati.
- Film o šesnaestogodišnjem srednjoškolcu i njegovom komšiji Damiru (drugoplasirani po mišljenju žirija), ljubitelju pasa, izvrstan je primjer onoga kako treba izgledati kratki film. Film na simpatičan i duhovit način, imitirajući nijemi film, priča intimnu i toplu priču o prijateljstvu, dobročinstvu i ljubavi prema životinjama. Vizuelno, film je jako lijepo kadriran, ima dobru i jasnu estetiku, koje se pridržava u svakom trenutku. Ovaj film bi s ponosom mogao biti prikazan na bilo kojem festivalu srednjoškolskog filma.
- U četvrtom filmu se može primijetiti da je autor svjestan da je film, prije svega, vizuelna umjetnost, pa je vrlo pažljivo odabran izgled svakog kadra. Priča o špijuniranju komšija (koji je po mišljenju žirija najbolji) ispričana je na netipičan način, te svojom naracijom podsjeća na eksperimentalni film. Autor vrlo dobro koristi muziku i ritam u svrhu stvaranja napetosti. Kao i prethodni film, i ovaj film vrijedan je svake pohvale za autora i kompletnu ekipu koja je učestvovala u realizaciji.
- Dokumentarni film 'Sve za komšiluk' istražuje koliko ljudi danas poznaju svoje komšije i kakav je njihov stav/odnos prema njima. Autor ovog filma ima jasan stav, što je svakako važno za ovu vrstu filma, no često akteri filma govore upravo suprotno od onoga što autor želi dokazati, a to je da su ljudi danas otuđeniji nego što su nekada prije bili. Vizuelno, ovaj dokumentarac mnogo je bliže televizijskoj reportaži nego dokumentarnom filmu. Iako se radi o dokumentarnom filmu, važno je paziti na to kako naš film izgleda, kakva mu je estetika, kako izgledaju naši filmski kadrovi čak i onda kada snimamo intervjue sa slučajnim prolaznicima.
- Posljednji film je film koji, osim autorovog stava ispričanog na samom početku filma, na zvučnom aspektu govori stihove Alekse Šantića 'Ostajte ovdje', dok nam autor na vizuelnom nivou prikazuje svoj voljeni sokak. Prije svega, srž onoga što autor na početku kaže i ono što govore Šantićevi stihovi je potpuno ista, te nema potrebe za podcrtavanjem. Također, vizuelno, autor ponavlja kadrove koje smo već vidjeli bez jasnog razloga zašto to čini, osim da bi se stihovi uspjeli izgovoriti do kraja. Također, estetika filma je pogrešna. Svjesna sam da autor ovog filma nije imao profesionalnu filmsku opremu ni profesionalnu rasvjetu, kako bi svoj sokak pokazao u onakvom svjetlu u kojem ga on vidi, ali se trebalo više pažnje posvetiti lijepim detaljima i izgledu kadrova i onoga što prikazuju kako bi na vizualnom planu ova priča dobila onu snagu koju stihovi iz zvučnog plana pružaju.
Zašto je filmski festival za srednjoškolce važan
Amra Đapo, profesorica engleskog jezika iz tuzlanske Gimnazije Ismet Mujezinović, idejna je tvoriteljica Filmskog festivala srednjoškolaca. Izbor je film zato što se, kako nam je profesorica objasnila, ova umjetnost nedovoljno izučava kroz sam nastavni proces, a mladi ljudi danas jako dobro razumiju jezik filma.
Željela sam da potaknem kreativnost učenika kroz medij koji jako dobro poznaju, jer kroz nastavni proces nemaju priliku da iskuse stvaranje filma. Festival može da pomogne učenicima koji se pronalaze u ulozi kreatora filma da iskažu svoj talenat i umijeće, jer za takvo nešto baš i nema mnogo prilika u našem kantonu. Nije mi poznato da neka srednja škola u TK ima filmsku sekciju, što je vrlo čudno jer je ova vrsta umjetnosti, uz muziku, najutjecajnija kada su u pitanju mladi ljudi.
Profesorica se nada da će ideja festivala zaživjeti i da će i naredne generacije imati priliku da kroz film istražuju, uče i promišljaju.
To bi za đake koji vole film i žele da se oprobaju u stvaranju filma značilo priliku da svoja ostvarenja mogu da prikažu i usporede sa drugima te da razmijene iskustva i nauče nešto novo. Tema „Moj komšiluk i ja“ je osmišljena kako bi potakla učenike da se povežu sa ljudima u svojoj zajednici, odnosno da se približe onima pored kojih žive i da istraže međuljudske odnose u malim lokalnim zajednicama kako bi počeli da promišljaju o svom odnosu prema ljudima uopšte.
Na pitanje sa koliko slobode bi đaci mogli filmski da istražuju temu Moja škola i ja profesorica je odgovorila da vjeruje da bi i u tom slučaju filmovi ipak predstavljali više pozitivnih nego negativnih strana života u školi.
U školi u kojoj radim vlada takva klima da učenici potpuno slobodno kritiziraju sve ono što im se u školi ne dopada, a vjerujem da đaci i iz drugih škola imaju određenu hrabrost, koju možda nisu imali prije 10 godina, da kritički promišljaju i djeluju.
Na festivalu je učestvovalo oko 50 učenika. Svi đaci su imali pravo da konkurišu.
Bila sam oduševljena njihovom kreativnošću, načinom promišljanja, pogledima na svijet i, naravno, tehničkim izvedbama, jer morate imati na umu da oni nisu imali skupe profi kamere, nego su to bili telefoni i fotoaparati, tako da je domišljatost i kreativnost još više došla do izražaja, rekla je profesorica Đapo.
Članovi žirija su bili istaknuti umjetnici od kojih su, kako nam je profesorica objasnila, đaci mogli mnogo da nauče.
Mene je najviše oduševio drugoplasirani film o malom komšiji Damiru. Jako mi se dopalo to što su film tehnički uradili po uzoru na nijeme filmove, što je dalo jednu posebnu draž ovoj simpatičnoj priči.
Važnost ovih filmova ogleda se i u njihovoj korisnosti u obrazovno-odgojnom procesu. Profesorica to objašnjava na sljedeći način: Kada su u pitanju igrani filmovi, generalno, onda je tu svakako moguć interdisciplinarni pristup. Naprimjer kroz film Velika očekivanja, koji je nastao na osnovu Dickensova djela, možemo obraditi određene nastavne jedinice iz engleskog jezika, profesori bosanskog/hrvatskog/srpskog mogu u okviru lektire prikazati ovaj film kako bi učenike potaknuli i zainteresirali da pročitaju roman... Ovaj film može biti odličan prikaz viktorijanske ere te tako poslužiti u nastavi historije i sl. Filmovi đaka također mogu biti iskorišteni u nastavnom procesu na različite načine. Osim toga, da bi mladi autori snimili dobar film oni moraju primijeniti znanje o filmu koje su stekli na časovima maternjeg jezika, znanje psihologije i sociologije kako bi analizirali osobe i prikazali društvene pojave, muziku kako bi znali efektno muzikom pojačati temu i ideju te svakako informatiku kako bi znali montirati film. Dakle, snimanje filma od učenika traži primjenu svih stečenih znanja tokom dotadašnjeg školovanja.
O nastojanju razvijanja pozitivne prakse
Gabrijela Andrejaš, saradnica za komunikacije i odnose s javnošću iz MU Interaktivne otvorene škole – MIOS Tuzla, objasnila nam je da oni podržavaju rad škola i njihove projekte i da ovaj festival nije izuzetak:
Festival je primjer pozitivne prakse u našem okruženju i ponosni smo na uspjeh koji je postigla škola. Kada je riječ o MIOS-u, svakako želimo da se ova pozitivna praksa nastavi i narednih godina i postane tradicija, kao i da raste kao kulturna i obrazovna manifestacija, a za đake je izuzetno važna zbog razvijanja kreativnosti, predstavljanja načina izražavanja vlastitih stavova i mišljenja. Sama tema ovogodišnjeg festivala navodi učenike na razmišljanje i promatranje ključnih problema zajednice, na taj način ga motivirajući i da promišlja o mogućim rješenjima. Srednje škole u TK u posljednje vrijeme rade na razvijanju filmskih i fotografskih sekcija te potiču učenike da se javljaju na festivale fotografije i filma u TK, ali i šire.
Iz navedene pozitivne prakse može se zaključiti da je, uz malo truda i dobru organizaciju, putem filma moguće stečeno znanje iz različitih predmeta primijeniti u praksi. Stoga se đački filmovi mogu koristiti u interdisciplinarnoj nastavi, a đacima se festivali mogu predstaviti i kao pisanje plana za čas – ono o čemu bi voljeli da pričaju, ono što bi voljeli da istražuju i sl. Svi ti benefiti bi trebali da budu motivacija školama i ministarstvima obrazovanja da o filmskim festivalima ozbiljno razmišljaju.
