U jednoj učionici može se snimiti najmanje deset filmova. Svaki žohar je drugačiji. Tu je jedan par o kome se može snimiti romantična komedija, ali i dvoje žohara koji su nadomak veze i samo što nisu, ali im smeta neka ljubomorna žoharka. Tu je žoharka koja stalno šuti i čita, pa se o njoj može snimiti film o tome kako je sama i onda upozna nekog momka koji je pod a) sam kao i ona ili pod b) sportaš ali se zaljubi u nju i oni budu zajedno. Tu je matematičar koji će možda postati sljedeći Gauss, dvije žoharke koje su uvijek zajedno i idu od jednog žohara do drugog i dijele im savjete.
U koga god pogledam, vidim osobu koja živi jedan život za koji nemam pojma. Svi su sebični i misle da samo oni misle ispravno, a ostali su tu da njegovu/njenu priču čine zanimljivom. To sebičan nema ono najružnije značenje. Samo govori da se brineš o sebi.
Vidim žoharku kako tipka na telefon i smijulji se. Oči joj sjaje i kladim se kad bih joj dotaknula ruke da bi bile ledene. Hm. S kim pričaš?
Nekako tu njenu sliku zumiram u glavi i zamislim je kako šeta s nekim momkom. Ima kratku smeđu kosu. Promijenim je u plavu, jer se sjetim da je žoharka jednom rekla da joj se sviđaju plavi momci. U mislima, momak je visok, skoro duplo viši od žoharke, jer je rekla da voli visoke momke. Ipak ga malo snizim i gledam ih kako šetaju.
Njoj povećam malo grudi, jer se uvijek žali kako je ravna kao daska, a njemu malo napumpam mišiće. Smiju se i onda mi dosade, pa momka zamijenim s nekom lijepom djevojkom i gledam kako žoharka šeta sa svojom novom djevojkom. Hm.
Zvoni. Odem na čas i usredotočim se na monosaharide.
&
Drugi razred gimnazije, bosanski jezik i književnost, trenutno kraj marta, do sada drugi razredi imali dvanaest lektira.
Iskreno, ne bih bila protiv toga da imamo i više, ali. Pored Dantea, Shakespeara, Servantesa, Voltaira, tu su tri Tvrdice.
Tvrdica je škrta osoba koja više mari za svoje bogatsvo, nego za bilo šta drugo.
Na kraju prvog razreda sam upoznala Eukliona, tvrdicu kojeg je stvorio Plaut.
Prvi tvrdica kojeg sam upoznala u drugom razredu, bio je Držićev Dundo Maroje. Zatim, Molierov Harpagon i na kraju, Popovićev Kir Janja.
Zar je tvrdičluk najvažnija osobina pa je moramo proučavati kroz četiri bitna perioda u književnosti?
Nemam ništa protiv čitanja književnog roda: drama, književne vrste: komedija, čija je tema tvrdičluk. Ali, mislim da je dovoljno jedno djelo.
Da, razumijem, važnost narodnog jezika, ali mi se malo smuči kada dramu od dvadeset stranica moram čitati dva sata, jer za svaku drugu riječ moram tražiti prijevod na kraju knjige. O, to nas uči historiju, da. Ali mjesec dana nakon što su mi iskrvarile oči od čitanja tog djela, ja samo znam da je npr. Harpagon stari dedo koji je čangrizav i škrt, da dundo znači čika itd. itd., a nijedne od tih starih riječi se ne sjećam.
Žoharka mi je rekla da će mi nedostajati ovakva djela kada počnem čitati Anu Karenjinu i Tvrđavu. A ne znam. Jedva čekam da se to desi.
Smatram se ljubiteljicom književnosti. Šta god počnem čitati, pokušam završiti, jer se nadam da taj, recimo, roman ne bi bio objavljen da nema neku važnost. Ali, kako onda imam ovakvo nekomercijalno i neškolsko mišljenje?! O, srami se Žuži, kako možeš bilo šta reći protiv ljudi koji su oblikovali jezik koji danas pričaš…
Motivi: dosada, zijevanje, nazor čitanje.
Tema: Tvrdičluk u BHS jeziku.
Ideja: Čitaj i piši lektiru, inače ćeš dobiti kec.
Zar je u tome cilj književnosti koju nas uče u školama?
&
Maša Vukotić je imala sedamnaest godina kada je Sean Price, tridesetjednogodišnji ubica i budala zaskočio i ubio dok je džogirala u parku u Melbournu.
Trčala je po mraku, sama si je kriva. – pročitala sam negdje.
Onda sam pročitala:
Ne bi trebala ići sama u ovo doba noći.
Pogrešno.
Niko nikoga nikada ne bi trebao napadati u bilo koje doba dana ili noći!
I tako, to je postao moj novi moto / nešto što ću isprintati&lijepiti po gradu i dijeliti ljudima…
&
Nemam čas. Odem u biblioteku. Sjednem u čitaonicu, čitam, dođe neka djevojka i sjedne dva mjesta od mene.
Osjetim kako svaki trenutak pogleda u mene. Foliram da ne osjetim, pa kao nastavim čitati. Čujem tihi kašljuc i Hej, možeš li pogledati ovu sliku?
Shvatim da je čitaonica prazna i da se djevojka obraća meni. Zbunjeno pogledam desno, u nju. Nasmije mi se i iskrivi usne koje nisu rekle, ali su mislile Izvini što ti smetam, ali stvarno trebaš pogledati ovu sliku.
Sliježem ramenima, nezgrapno se nasmijem i uzmem njen telefon da vidim sliku. Vidim neku djevojku, selfie. Puno efekata, izgleda kao Voldemort. U sebi se nasmijem, ali onda pogledam u djevojku i sine mi da je to ona. Uhh. Pa puno si ljepša uživo…
– I, šta kažeš? Je li normalna slika?
– Ne. (Spasi svijet i ukini efekte! Nemaš nos!) Oh… Pa… Aha… Mhh
– Hvala!
Nasmije se, uzme telefon i okrene se od mene. Uredu... Nastavim čitati, ali tako da čitam a razmišljam o tome da li bih ikada ja pitala potpunog stranca da mi komentariše sliku, kada znam kako ja mislim, šta ako taj neko misli ružno i onda mi ne kaže, a ja živim u zabludi i…
– Hej, izvini?
– Hej…
Opet je pogledam i primijetim da grize usnu. Našminkana je, ali joj se vide podočnjaci i izgleda kao da je plakala.
– Mogu li ti nešto reći?
– (Puf. Zatekla si me… Mislim, naravno da možeš, ali…) Možeš…
– Znam da te ne znam, da ni ti mene ne znaš, ali moram ovo nekome ispričati… Izvini ako ti smetam, ali… Ja sam A. Ti?
Ona ustane i premjesti se na stolicu do mene. Dok sjeda, zrak na kožnoj stolici ispuhne i stolica ispusti zvuk kao da je A ispustila vjetar. Nasmijemo se.
– Ja sam Žuži, drago mi je!
Pružim joj ruku, ona je stisne i protrese.
Skraćena priča bi bila da je A učenica četvrtog razreda jedne srednje škole. Prošle godine se doselila iz drugog grada i sve joj je još uvijek jako novo. Nema baš puno prijatelja, ali je imala najbolju prijateljicu, s kojom inače sjedi u klupi i momka s kojim se konta posljednjih nekoliko dana. Za vikend je bila napolju s njim. Ručali su, pili kafu, šetali, čitav dan. Smijali su se i bilo im je lijepo. Onda joj je taj momak rekao da je njena prijateljica s kojom sjedi u klupi i njegova prijateljica i da mu je rekla da je A loša djevojka, da ima sifilis i da se ne zna ljubiti. To nije uspjelo pokvariti izlazak, ali, kada je došla kući, shvatila je da ustvari nema najbolju prijateljicu.
Za pola sata ide u školu i pita me za moje mišljenje. Da li da folira da se ništa nije desilo, da li da prijateljici kaže šta se deslio, da li da je samo ignorira ili nešto četvrto.
Gledam je dok mi to priča. Skoro se rasplače. Na kraju se slabo nasmije i kaže da joj kažem samo objektivno i da se izvinjava ako mi je smetala.
Samo sam joj izgledala kao osoba koju može pitati šta god treba.
Imam strašnu potrebu da je zagrlim, ali je ipak ne zagrlim. Kažem da mora da bude iskrena i koliko god joj bilo teško, kaže šta je muči. Kažem i da moram ići u školu, jer će mi brzo početi matematika. I ona kaže da i ona mora da ide.
Krenemo zajedno. Zaustavimo se pred Gimnazijskom kapijom.
– Možeš ti to. Uradi onako kako misliš da treba, ali samo nemoj uraditi nešto zbog čega ćeš kasnije požaliti. – nezgrapno je potapšem po ramenu.
– Hvala ti puno! – I ona mene potapše i napravi korak unazad, da bi krenula dalje, a ja čujem sebe kako govorim:
– Hej A?
– Molim?
– Ona fotka… Samo smanji malo efekte. Stvarno si lijepa, ali ondje ne ličiš na sebe.
– Oh, hvala ti!
Pritrči mi i zagrli me. I ja zagrlim nju. Nasmijemo se još jednom i svaka krene svojim putem.
&
Nemoguće je tvrditi da su spolovi, rase ili seksualne orijentacije jednake na osnovu toga što Amerika ima crnog predsjednika, Hrvatska predsjednicu, a da LGBT zajednica ima pravo na proteste. Nejednakost će biti izražena sve dok budemo primjećivali sitnice kao što su boja kože ili ono što je u gaćama i dok god nam na ulici bude smetala makar jedna osoba sa transparentom u duginim bojama.
Volim cvijeće. Volim i ležati i ne raditi ništa. Ali, volim i biti korisna.
Želim biti jednaka svakoj osobi koja postoji na ovoj planeti (izvinite vanzemaljci) i imati pravo da radim i da moj rad bude priznat jednako kao muškarčev.
Feminizam je mnogima strašna riječ. Boje je se. Pitam jednog žohara je li feminist - smrkne se, frkne i kaže da naravno da nije. To kaže iako ima sve petice iz matematike i svaki 8. mart profesoricama donese po karanfil.
On voli žene. Ima djevojku u drugom gradu i svaku subotu putuje sat vremena autobusom da bi proveo dan s njom. Na internet postavlja slike s njom, poklone koje joj kupuje i statuse u kojima piše kako je voli.
Ne znam ništa o toj djevojci, ali ne mogu ne pomisliti kako mi je drago što nisam na njenom mjestu i što mi niko ne kupuje čokolade i cvijeće, ne neko kao što je žohar.
Malala Yousafzai, Jane Addams, Frida Kahlo, Coco Chanel, Rosa Parks, Marie Curie, Aretha Franklin... Sve ove žene su se borile za prava žena na drugačiji način.
Volim žene i mislim da mi (čak mi ne smeta što ovo postaje kao neki tekst za pripremu političke kampanje) možemo uraditi šta god želimo.
Ali naravno, ne mislim da smo važnije od muškaraca. Samo mislim da nismo jednaki, a da moramo biti.
Volim muškarce i mislim da je uredu da plaču ili ne mogu iz prve uraditi pedeset sklekova. Ne bih imala ništa protiv toga da nekada u budućnosti dođem kući a da me na stolu čeka večera koju je napravio muž, a isto tako da sutra čeka njega, jer sam je napravila ja. Voljela bih izaći na čaj s momkom i častiti ga, a da se pri tome on ne osjeća manje muževnim. Može mi otvoriti vrata kada budemo izlazili, jer volim džentlmenstvo, ali opet ne pretjerano, jer ću mu ih sutradan sama otvoriti.
Volim ljude.
Prije samo pedeset godina (nekoliko mjeseci gore-dole), Martin Luther King Jr. je pričao i borio se za jednakost rasa. Prije pedest godina, moj tata još nije bio ni rođen.
Pročitala sam članak u kojem piše da je rasizam još uvijek široko rasprostranjen u Alabami i drugim sjedinjenim državama na jugu.
Bjelkinja dođe u Harlem i uđe u frizerski salon. Crnkinja je napadne, jer zna šta su neki bijelci radili, a neki i dalje rade crncima.
Crnkinja dođe na intervju za posao i ne zaposle je. Nemam pojma zašto, jer je imala najviše bodova. (Svaka sličnost sa odnosima među konstitutivnim narodima u BiH nije slučajna).
Neke ljubavi su bolesne. Bar tako kažu za istospolne ljubavi. Brak je sveta zajednica između muškarca i žene u kojoj se smiju rađati djeca (ni u kom slučaju drugačije). U nju imaju pravo ući samo dobri ljudi koji vole svoju djecu.
Nagradna igra. Ko je bolji? (Napomena: ova nagradna igra je posvećena ljudima sa ekstremnim mišljenjima s kojima se želim raspravljati).
a) čovjek koji usvoji dijete i siluje ge, tuče ženu koju naravno da voli i živi s njom u svetoj zajednici
b) čovjek koji voli čovjeka istih genitalija, voli djecu, volontira u vrtiću, živi u lijepoj jednospratnici s vrtom i želi normalan život
Imam šesnaest godina. U posljednjih mjesec dana sam dobila šesnaest pogleda koji su mi govorili Šta ti pričaš, ti si samo dijete, daj, spusti se malo na zemlju.
Daj, šta ti fali? Zašto se žališ?! Imaš pravo na obrazovanje a mnogi nemaju, imaš dom i roditelje, odjeću, hranu, prijatelje, bjelkinja si u Bosni i Hercegovini i još nikoga ne zanima tvoja vjerska i seksualna pripadnost.
Da. To sam sve ja, ali...
Da li tražim puno ako želim da me cijeniš? Jesam li slaba ako pokazujem svoje osjećaje? Jesam li bezosjećajna ako držim leđa pravilno i glavu visoko? Misliš li da sam manje vrijedna što imam bolje ocjene iz etike nego iz matematike? Misliš li da ne trebam putovati sama, jer sam ranjiva djevojka?
Daj mi cvijet i ja ću ga zalijevati i maziti i mirisat će najljepše. Daj mi kuhaču i napravit ću najbolje jelo koje ćeš ikada probati. Daj mi kosilicu i pokosit ću travu tako da će tu članovi predsjedništva s Kraljicom moći igrati kriket. Zamoli me da potrčim, pretrčat ću maraton. Reci mi da ne mogu i jednog dana ću postati neko i vidjet ćeš da mogu.
Pročitajte i druge dijelove Žužijinog dnevnika:
