Ponovna pobjeda vladajuće partije u Turskoj, AKP-a (Stranka prava i razvoja), na lokalnim izborima prošle sedmice bila je povod da se podsjetimo nekih najvažnijih poteza u reformi obrazovanja Erdoganove vlade, od njihovog dolaska na vlast od 2002. godine. Informacije o tome preuzeli smo iz izvora od povjerenja (The Atlantic, The Guardian, Spiegel Online International, Al Arabiya News, Global Post, New Politics, TACCI, OECD i UNICEF).
1. Gradnja škola
Premijer Erdogan je tokom ceremonije dodjela tableta učenicima srednjih škola 17. februara 2014. istakao kako je njegova partija u posljednjih 11 godina sagradila 205.000 učionica (ne škola).[1] Turska je nakon Kine, Koreje i Čilea bila četvrta članica OECD-a po visokom broju učenika u učionici 2001, da bi 2011. spala na šesto mjesto, sa drugim najvećim napretkom u proteklom periodu.[2] Međutim, bitno je naglasiti da to poboljšanje nije ravnomjerno raspoređeno između ruralnih i urbanih sredina. Iako je prosjek 25 učenika po razredu, u seoskim sredinama još uvijek ima škola sa 100 učenika u učionici.[3] Zbog takvih brojki se može postaviti pitanje: da li je gradnja 17.000 džamija u istom periodu[4] bila najbolji način da se potroši javni novac, kao i da li bi se novac izdvojen za izgradnju mega džamije od 14.000 kvadratnih metara u Istanbulu[5] mogao bolje potrošiti na izgradnju škola u ruralnim sredinama i ohrabrivanje učitelja da rade u tim istim školama. Jer nije isto graditi škole i dograđivati učionice – učionice poboljšavaju kvalitet rada već postojećih ustanova, dok izgradnja škola omogućava pristup obrazovanju onima koji su prethodno bili isključeni.
2. Pokrivanje na univerzitetima
U septembru 2013. premijer Turske Erdogan objavio je niz političkih reformi, uključujući ukidanje zabrane pokrivanja na univerzitetima, navodeći kako je zabrana bila usmjerena protiv prava na slobodu misli i vjerovanja. Isti mjesec je uhapšen poznati pijanista Fazil Say, zbog postova na društvenim medijima koji su bili religijski uvredljivi.[6] Sloboda misli je očito ograničena ideologijom onih na vlasti, jer se žensko pravo na pokrivanje na univerzitetima koristi kao alat političke mobilizacije već decenijama, umjesto kao način da se više žena uključi u rad univerziteta istražujući problematiku koje je njima specifična.
3. Produženje obaveznog školovanja sa 8 na 12 godina
U martu 2012. godine je proveden zakon po kojem je obavezno školovanje produženo za četiri godine, sa 8 na 12.[7] Generalno je produžetak obaveznog obrazovanja znak napretka – država može investirati više u obrazovanje svoje omladine, otklanja se pritisak ranog ulaska u radnu snagu manje privilegovanih đaka, povećava se jednakost spolova u višim razredima i na univerzitetima. Međutim, novi turski sistem nema ove prednosti. Sistem je struktuisan kao 4+4+4 godine obrazovanja, od 5-8, 9-12 i 13-16 godina starosti djece, pri čemu je obrazovanje u sekularnim, državnim školama obavezno samo u prve četiri godine, nakon čega roditelji mogu premjestiti djecu u religijske škole.[8]
Zabrana religijskih škola iz 1997. je tako poništena, i srednje škole koje su pripremale učenike za univerzitetsko obrazovanje sada se pretvaraju u religijske i zanatske,[9] poništavajući sekularni napredak koji je Turska ostvarila na tom planu u prethodnih sedamdeset godina. Po novom sistemu roditelji takođe mogu prebaciti svoju djecu u sistem neformalnog obrazovanja nakon osam godina.[10] Ova reforma sistema znači da država ne ulaže više u obrazovanje svoje omladine, već u njihovu pripremu da postanu jeftina radna snaga. Roditeljima to odgovara, jer povećava šanse djece na zapošljavanje odmah po završetku dvanaest obaveznih razreda. Istovremeno, reforma ne vodi računa o jednakosti spolova u višem obrazovanju zato što će, ako je suditi po dosadašnjim trendovima, djevojčice biti isključene iz opšteg obrazovanja ranije i u većem broju nego dječaci.
4. FATIH inicijativa
FATIH je akronim projekta pokrenutog 2010. godine kome je cilj integracija tehnologije u obavezno obrazovanje.[11] Učenicima i nastavnicima se dodjeljuju tableti, škole se opremaju smartboardima i pravi se mreža kroz koju će se nastavnici moći povezati sa drugim nastavnicima u Turskoj.[12] Apple, Microsoft i Google su se natjecali za ugovor koji bi im dodijelio proizvodnju tableta,[13] ali je na kraju pobijedio Turski proizvođač Telpa.[14] Na ceremoniji dodjele 100.000 tableta učenicima, 17. februara 2014, premijer Turske Redžep Tajip Erdogan je upozorio učenike da ne postanu “robovi interneta”.
Teško je zamisliti šta su to robovi interneta, kako oni razmišljaju, kako nastaju? Kako bi to tačno učenici mogli postati robovi interneta na tabletima koji imaju pristup jako ograničenom sadržaju, u državi u kojoj vlada od ove godine ima pravo na cenzuru, i koja je to pravo iskoristila u martu da bi blokirala Twitter i YouTube.[15] Erdoganova izjava jedino ima smisla ako se u obzir uzme politika njegove partije koja je bazirana na islamizaciji i neoliberalizmu, u kojem su državni napredak i potrebe kolektiva favorizovane u odnosu na individualna prava.
Cilj turske reforme obrazovanja nije obrazovati novu generaciju naprednih mislilaca, već novu generaciju loše plaćenih radnika. Ovako usmjereno obrazovanje ne podstiče znatiželju i širenje vidika, nego je u suštini modernizacija socijalnog sistema Osmanskog carstva, u kojem je društvenih nepravdi bilo jako mnogo a onih dovoljno obrazovanih da ih preispituju i mijenjaju - jako malo.
Ostali tekstovi autorice Marine Veličković:
Kako se udati s nulom iz vjeronauke
Ko čita, ne skita!
