Etički kodeks je podzakonski akt kojeg su predvidjeli Zakon o osnovnom obrazovanju (član 38, stavka 4) i Zakon o srednjem obrazovanju u KS (član 53, stavka 3) a odnosi se na sve zaposlene u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama.
Ovaj prijedlog pravilnika sastoji se od 35 članova koji propisuju međuljudske odnose u obrazovnim ustanovama, profesionalizam u radu, odgovornost prema sredini i djeci...
Iščitavajući Kodeks, uočljivo je da neki članovi nisu precizni i ostavljaju prostor za različita tumačenja što bi moglo predstavljati komplikacije u sprovedbi, zbog toga smo se odlučili skrenuti pažnju na njih.
Član 6 propisuje da su nastavnici/odgajatelji i stručni saradnici dužni pred učenicima čuvati svoje dostojanstvo i dostojanstvo radnih kolega. Lako je primijetiti da u popisu osoba čije dostojanstvo treba čuvati pred učenicima nije navedeno dostojanstvo učenika koje, također, treba čuvati pred njihovim kolegama/icama, ali i nastavnicima/icama.
Kodeksom se posebna pažnja posvećuje prevenciji nasilja i neprihvatljivih oblika ponašanja. U vezi s tim je i odredba iz člana 17. koja obavezuje direktore odgojno-obrazovne ustanove na dužnost edukacije nastavnika, stručnih lica, roditelja i djece o ovim pitanjima. Vrijeme održavanja edukacije nije jasno određeno, npr. u toku prvog mjeseca školske godine, nego prosto u toku godine. Ipak, Kodeks stupa na snagu na dan donošenja. U tom slučaju, ako bi edukacija bila organizovana nakon što neko od aktera prekrši Kodeks, hoće li odgovornost za prekršaj snositi direktor jer nije na vrijeme pripremio teren za sprovedbu? Uz to, nije navedeno ko će sprovesti obuku zaposlenih u prosvjeti niti kakva će ona biti - da li jednoobrazna za sve škole u Kantonu?
Premda se čini konkretna, donekle je problematična i konstrukcija iz člana 22 koja, između ostalog, kaže da zaposleni u odgojno-obrazovnim ustanovama moraju biti prikladno odjeveni jer se ovaj Kodeks odnosi i na privatne škole u KS, a neke od njih imaju specifično shvaćanje prikladnosti, naročito za žene. Znači li to da će škole imati svoje interne dokumente koji će odrediti šta u njihovoj školi znači prikladno ili će tumačenje biti prepušteno ličnom osjećaju za mjeru?
Sporan je i član 28. U njemu je definisano kakve istupe u javnosti mogu imati zaposleni u odgojno-obrazovnim ustanovama. Evo prve tri stavke tog člana:
(1) Zaposleni u odgojno-obrazovnim ustanovama dužni su promovisati afirmativne ideje prilikom pismenog i usmenog obraćanja/govora u javnom prostoru.
(2) Svim zaposlenim u odgojno-obrazovnim ustanovama zabranjuje se upotreba govora mržnje, omalovažavanje, iznošenje neargumentovanih činjenica, uvredljivih sadržaja, netačnih i neprovjerenih informacija u javnom prostoru, a osobito putem društvenih mreža/foruma, a koji mogu narušiti ugled i dignitet bilo kojeg pojedinca/institucije.
(3) Objavljivanje fotografija i sadržaja na društvenim mrežama mora biti u skladu sa etičkim normama nastavničkog poziva.
Etički kodeks je skup etičkih načela kojih se zaposleni u odgojno-obrazovnim ustanovama moraju pridržavati za vrijeme obavljanja službe, kako stoji u opisu ovog dokumenta. Vrijeme obavljanja službe nije jasno definisano. Da li je to radno vrijeme ili je, pak, period života proveden u službi. Ako je ovo drugo, onda nijedan dokument ne bi trebao da propisuje šta smiju a šta ne smiju raditi zaposleni u svoje slobodno vrijeme. Druga problematična stvar u vezi s ovim članom jesu nedefinisane kvalifikacije govornih činova i, generalno, ponašanja. Od svih navedenih stvari jedino je jasno definisan govor mržnje, ali za njegovo prepoznavanje potrebne su ipak određene kompetencije, prije svih pravne, ali i druge. Pitanje je da li svaka škola može u kadrovskom smislu na sebe preuzeti ulogu tumača govora mržnje?
Sve ostalo: omalovažavanje, uvredljivi sadržaji i sl. podložno je proizvoljnosti u tumačenju i pogodno za sputavanje slobode govora, tj. pogodno je proglašavanju svake kritike nadređenih neetičnom.
Članovi od 29-33 pominju Etički odbor i pojašnjavaju njegovo formiranje i funkciju. Naime, na nivou svake obrazovne institucije bit će imenovan po jedan koordinator za etička pitanja a nadređen će biti Etički odbor. Etički odbor je tijelo čiji su članovi: predstavnik Vijeća roditelja KS, po jedan predstavnik iz Sindikata osnovnog i srednjeg odgoja i obrazovanja KS, predstavnik Ministarstva i još jedan član koji se poziva po potrebi, odnosno koordinator iz ustanove u kojoj je učinjen prekršaj. Etički odbor imenuje ministar a predstavnik Etičkog odbora je predstavnik Ministarstva. U kodeksu nije navedeno kolike i kakve ovlasti ima svaki od članova. Uostalom, zašto Vijeće roditelja, odnosno sindikati ne bi birali svoje predstavnike i zašto članovi Odbora ne bi birali svog predsjednika Odbora?
Put od kršenja Etičkog kodeksa do kažnjavanja predviđen je sljedećim slijedom: kršenje Kodeksa - neko od zaposlenika prijavi kršenje koordinatoru za etička pitanja - koordinator za etička pitanja obavijesti direktora - direktor dostavi pismenu prijavu Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade KS. Gdje se izgubio Etički odbor koji odlučuje da li će biti pokrenut postupak odgovornosti? Put od Ministarstva do Etičkog odbora nije niti spomenut. Ovakav propust navodi na samo dva moguća zaključka: prvi da je Etički kodeks još jedan alat Ministarstva, uz nova pravila izbora direktora i školskih odbora, kojim ono još intenzivnije ovladava školstvom; i drugi da je to tako a da Kazazovićevo stranačko Ministarstvo to i ne krije pa bez ikakvog okolišanja uvodi pravne regulative koje su nejasne i neprecizne u odredbama ali sa jasno određenim kadijom. U tom duhu, izostavlja se objašnjenje na koji način će se provjeravati da li je Kodeks zaista prekršen i, ako jeste, u kojoj mjeri.
U radnoj verziji Kodeksa su naročito zanimljivi neki odabiri riječi. Tako, naprimjer, u članu 15 se definiše jednakost među spolovima i kaže se da su zaposleni u obavezi da se uzdržavaju (se) od svih oblika diskriminacije, što bi zajedljivi čitalac protumačio kao da Ministarstvo podrazumijeva da zaposleni u školama imaju diskriminatorne stavove prema spolovima ali im preporučuju da se suzdrže dok su na radnom mjestu.
Pohvalno je što Etički kodeks preporučuje razvoj individualizacije, kvalitetu usvojenih znanja, navika, vještina i stavova, ali pitanje je koliko je to ostvarivo sa povećanjem broja đaka u razredima, nastavnim planovima i programima koji su često pretrpani pa posvećenost jednoj temi i razmišljanje o njoj ne dolazi u obzir. Također, vrlo su pozitivne odredbe iz članova 18 i 19 koji se odnose na zaštitu djece i odgovornost prosvjetnih radnika da reaguju ukoliko prepoznaju bilo kakve znakove da je dijete žrtva nasilja ili je ugroženo u školi ili porodici.
I na kraju nešto apsolutno nevidljivo, a kosi se s propisima o jednakosti polova koji propagira - preporuka Ministarstvu da oslovi nastavnice, odgajateljice, zaposlenice, učenice u njihovom rodu!
