Jedan od ciljeva u Nacrtu novog zakona o obrazovanju glasi: „razvijati empatiju“. U još uvijek važećem iz 2017. godine trenutno je to formulisano ovako: „razvijati kod učenika osjećaj i empatiju prema drugima“. Funkcionalno pismenom čitaocu moglo bi biti čudno da je prošla sve instance i hiljadu čitanja i da je na kraju ostala ovakva glupost: razvijati osjećaj prema drugima? Koji tačno?
Empatija je preživjela, iako ostaje zagonetka zašto je ona izdvojena kao vrijednost, tj. zašto se i na nju ne odnose univerzalne vrijednosti. Sasvim je moguće zato što sastavljačice ovog nacrta baš i ne znaju šta empatija tačno znači.
Da znaju, član 9. koji se odnosi na obrazovanje stranih državljana odredio bi se prema djeci migranata. Ali migrantska kriza kao da nije doprla do svijesti ovih obrazovnih empatikona. Istina, na jednom mjestu u nacrtu se pominju strani državljani kojima je priznata međunarodna zaštita; oni imaju pravo na obrazovanje, ali samo „ako se može osnovano zaključiti da će boraviti u BiH duže od tri mjeseca“. Ako se osnovano zaključi da neće, nego da će boraviti samo dva mjeseca i tri sedmice, onda ćao pravo, ćao obrazovanje. (Podrazumijeva se da nacrt dalje ne ide u detalje: ko utvrđuje osnovanost i na osnovu kojih instrumenata, to naravno ne znamo. Ako policija, onda čija: naša ili hrvatska?)
Zašto se u nacrtu zakona nije barem jedan stavčić mogao posvetiti migrantima? Zašto se nije moglo reći, naprimjer, da dok traje kriza, za svu djecu migranata koja se zateknu na području Kantona Sarajevo biće organizovana nastava prema posebnom programu koji će sačiniti ministarstvo i nevladine organizacije s iskustvom u podršci ljudima u pokretu. Ili tako nekako. Ali to se tako nije moglo napisati jer empatija košta. Ko bi onda to sve platio: učitelje i animatore koji govore migrantske jezike, nastavna sredstva, užine, adekvatne prostorije?
U cijelom tom surovo bešćutnom propisivanju prava na obrazovanje stranih državljana ima mjesta za riječi poput nostrifikacija, ekvivalencija, tranzicija, konvencija, certifikat, inspekcija, ali nema za riječi poput briga, pažnja, podrška...
Bešćutnost koja se krije iza pravničkih latinluka razumljiva je posljedica okolnosti da nacrte zakona piše jedna kasta uhljebića, koja na obrazovanje gleda prije svega kao na jedan administrativni proces. Od osoba koje karijeru i egzistenciju vežu za kancelariju možda se bolje ne treba ni očekivati, ali kako je moguće da zakone uvijek piskaraju baš i samo takvi? Možda tako i zato što je zakon u nezrelim društvima poput našeg više batina vlasti, a manje štit građana. Vlast, međutim, osim na svoja budžetska potrčkala, računa i na birokratsku inerciju. Kad se jednom tekst sroči (tzv. nacrt) i gurne u proceduralnu mašinu, suština izmiče, a sva se pažnja i energija fokusiraju na riječi, fraze, konstrukcije. Nakon nekoliko mjeseci cinculincanja amandmanima svi su umorni, svima se žuri, dignu se drvene ruke u skupštini i telal objavi: zakon je mrtav, živio zakon. U konkretnom slučaju: znanje je mrtvo, živjelo znanje. Pravda je mrtva, živjelo pravo. Empatija je mrtva, živio osjećaj. Razvijen zakonom o obrazovanju.