Preporuka je donijeta na inicijativu Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Inicijativu je podržao ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Elvir Kazazović.
Povodom preporuke Senata, reakcije unutar akademske zajednice su suprotstavljene. Enver Kazaz, profesor s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u tekstu Akademski muslimani preporuku Senata tumači kao desekularizaciju Univerziteta, ali i društva u cjelini. Time su, po njemu: ...članovi i članice Senata Univerziteta u Sarajevu glasali za ukidanje sekularističkih načela, prema kojim državne institucije moraju biti neutralne u odnosu na religiju. Budući da je sarajevski univerzitet javna, odnosno državna institucija, pri tom jedina državna institucija koja ima pravo na autonomiju u odnosu na političku moć, onda se može slobodno zaključiti da je on prva institucija takve vrste koja je svojom odlukom o zabrani nastave i ispita u vrijeme džume i normativno ukinula načela sekularizma u društvu.
Na sličnom fonu odluku je kritikovao i Nerzuk Ćurak, profesor s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Objavio je Facebook status čiji dio uz njegovu dozvolu koristimo: Danas, 28.12. 2016. sam kao član akademske zajednice, bez ikakvog prava da utičem na tu odluku, doveden pred svršen čin – diskriminaciju svake Drugosti u odnosu na Petak. Kakvo zaokruživanje duhovne teritorije, kakav trijumf sarajevske većine! To je napisao kao čovjek koji je uvažavao praksu studenata muslimana i petkom dopuštao njihove odlaske na džumu. U intervjuu datom magazinu Start, 8. novembra 2016., o mogućnosti ovakve odluke koja je bila navještavana rekao je sljedeće: Ja sam godinama imao nastavu petkom i studenti koji su željeli obaviti vjersku obavezu bez ikakvih problema su odlazili sa nastave i ovo pitanje treba ostati na tom nivou vrijednosne akademske regulacije.
Onaj dio akademske zajednice koji preporuku smatra opravdanom svoje mišljenje bazira na zaštiti ljudskih prava. Profesorica s Pravnog fakulteta Jasna Bakšić-Muftić čak je smatra i zaštitom manjinskih prava. Osim kao profesorici prava, pitanje smo joj postavili i kao feministici: S obzirom da žene u BiH ne idu na džumu, ali ni jedan značajan dio muškaraca, kako tumačite tu odluku?
Njen odgovor je bio: U pluralnom demokratskom društvu politike trebaju uvažavati interese svih segmenata društva na koje se te odluke odnose i čije interese pogađaju, bez obzira da li se odnose na većinske ili manjinske grupne interese. Interesi određene manjine (polne, rodne, etničke, religijske ili bilo koje druge manjinske grupe) posebno trebaju biti uzeti u obzir jer se time potvrđuje tolerancija i priznavanje ravnopravnog tretiranja grupnih interesa. Prema tome, perspektiva iz koje se PREPORUKA posmatra je zaštita manjinskih prava, u konkretnom slučaju, uvažavanja muških manjinskih religijskih sloboda i interesa. Na Univerzitetu Sarajevo u strukturi studentske populacije većinu čine žene. Unutar studentske populacije na humanističkim i društvenim naukama procenat žena u odnosu na muškarce ide i do 70% u ukupnom broju. Unutar manjinske muške studentske populacije postoji jedan određeni procenat (nepoznat) vjerničke populacije koja religijske aktivnosti (u konkretnom slučaju džuma za muslimane i mise za kršćane/hrišćane) prihvata kao svoju obavezu. Prema tome, radi se o interesima manjinske grupe (kada je petak u pitanju, to su isključivo muškarci, muslimani koji aktivno prakticiraju vjeru) unutar ukupne studentske populacije. Raspored akademskih aktivnosti je u pravilu slijep za razlike što pogađa manjinske interese. U konkretnom slučaju raspored nastave petkom, a nadoknade i ispitni rokovi subotom i nedjeljom, pogađaju na različite načine dijelove manjinske populacije i nisu rodno i religijski senzibilni. Ovu Preporuku Senata u pogledu akademskih aktivnosti i njihovog rasporeda vidim kao izraz uvažavanja manjinskih grupnih interesa. Preraspodjelom uobičajenih pauza prilikom održavanja akademskih aktivnosti (petak) ne ugrožavaju se prava drugih (dominantne univerzitetske većine), a uzimaju se u obzir interesi manjine (muškaraca, muslimana aktivnih praktikanata vjere).
Kad su manjinske grupe u pitanju (ako se muslimani praktikanti vjere u BiH mogu smatrati takvima), Senat Univerziteta u Sarajevu dosad, iako je bilo povoda, nije zaštitnički reagovao – to su mu spočitali iz Sarajevskog otvorenog centra kad je LGBT populacija u pitanju. Naime, u martu 2016. godine, nakon javnih homofobnih, transfobnih i diskriminatornih istupa predsjednika Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu Harisa Zahiragića, veliki broj studenata_ica svih fakulteta Univerziteta u Sarajevu, kao i sam Sarajevski otvoreni centar, obratili su se Rektoratu i Senatu Univerziteta u Sarajevu tražeći reakciju na javno kršenje ljudskih prava lezbejki, gej, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba pod okriljem Univerziteta u Sarajevu. Senat UNSA se do danas nije oglasio po ovom pitanju, kažu iz SOC-a. Njihovu reakciju u cijelosti možete pročitati ovdje.
Haris Zahiragić, predsjednik SPUS-a, medijskim je putem još u oktobru ove godine najavio upućivanje inicijative o neodržavanju predavanja i ispitnih rokova za vrijeme džume. Pravni osnov inicijative analizirala je pravnica Marina Veličković u tekstu Dvije džume pod jednim krovom. Zahiragić je u priču o džumi pošao od pretpostavke da su ugrožena vjerska prava muslimana time što za vrijeme nastave petkom ne mogu obaviti jednu svoju vjersku obavezu. To je doveo u vezu s kršenjem Evropske konvencije o ljudskim pravima, tačnije njenim članovima 14 (o zabrani diskriminacije) i 9 (o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti). Da bi se takvo što tvrdilo, mora biti pravno dokazano, a niko nema nikakvu pravnu presudu koja bi tu tvrdnju potvrdila. Druga stvar je što se pravo na slobodu vjeroispovijesti ne može tumačiti na način a) da je pravo manifestiranja vjere apsolutno, odnosno da država nema pravo da ga ograničava, b) da država ovu obavezu ograničavanjem tog prava krši, o čemu piše Marina Veličković u navedenom tekstu.
Dovedena je u pitanje i legitimnost SPUS-a kao navodnog legalnog i legitimnog predstavnika studenata UNSA. Samir Arnautović, prvi student prorektor na Univerzitetu, autor knjige Priručnik za studentsko organizovanje na UNSA, tim se problemom detaljno bavio: Suština je da je SPUS nevladina organizacija koju studenti ne biraju direktno, već je bira većina od prisutnih predsjednika studentskih organizacija, od kojih su neke legalne i legitimne, a od kojih neke nisu. Prema tome, legitimnost SPUS-a je prilično nategnuta i ona uveliko zavisi od realne aktivnosti studenata, studentskih organizacija, nezavisnosti njihovih predsjednika koji biraju rukovodstvo SPUS-a, a ta aktivnost i nezavisnost ubrzano opada posljednjih godina. Svjedočimo masovnoj politizaciji studentskih organizacija, a naročito SPUS-a, gdje su članovi, aktivisti i funkcioneri stranaka ujedno rukovodioci SPUS-a i studentskih organizacija. Najbolji pokazatelj je činjenica da je trenutno rukovodstvo izabrano na skupštini koja nije bila javna i gdje je postojao samo jedan kandidat za predsjednika kao i za većinu drugih pozicija.
Unatoč tome, na stranici Univerziteta stoji da je SPUS jedina legitimna organizacija koja predstavlja studente UNSA. Prema Arnautoviću, to je samo djelimično tačno: SPUS je legalan na papiru, jer je uvršten u zakon, podzakonske akte i Statut UNSA. Međutim, nelegalan je u onom dijelu gdje se propisi koji regulišu njegov rad ne primjenjuju, a za njihovu primjenu ne postoji sankcija ili se ponovo – ne primjenjuje. Primjera radi, prethodni predsjednik SPUS-a produžio je sebi drugi mandat za još dvije i kusur godine, iako mandat traje godinu. Kao potpredsjednik u tom sastavu, pozivao sam na reakciju studente, Senat, Ministarstvo, a niko nije reagovao. Kakav signal to šalje trenutnom ili bilo kojem narednom rukovodstvu SPUS-a?
No, pored samog Univerziteta i SPUS-a, krivicu za takvo stanje u SPUS-u snose dijelom i studenti zbog svoje nezainteresovanosti. Arnautović u vezi s tim kaže: Suština je da studenti ništa ne znaju o SPUS-u, a posebno ih i ne zanima jer nisu dostigli određeni stepen svijesti koji bi ih natjerao da formiraju svoje predstavničko tijelo kako na UNSA tako i u drugim organima, što da ne u KS, na nivou FBiH, BiH i sl. On je maltene fiktivna organizacija koju su, igrom slučaja, ovaj put, zaposjeli članovi SDA, a prije su to bili SDP – kako se mijenja vlast na nivou KS tako i studentski predstavnici, koji prečesto i nisu pravi studenti, kao Zahiragić kojem je ostalo da odbrani magistarski. I kako će oni zastupati interese studenata i da nisu u stranci? Dakle, SPUS je sve samo nije studentski i nije parlament.
Posebnu priču predstavlja to što se ovakva odluka tiče svih studenata i zaposlenika Univerziteta. Sat vremena i 15 minuta svi će morati žrtvovati za džumu bez obzira da li klanjaju ili ne. Nepoznato je da li je i koliko ljudi uopšte pitano da li se slažu s tim.
Suad Beganović, predsjednik Asocijacije studenata Filozofskog fakulteta, kaže da studenti Univerziteta o ovom nisu pitani: Nije moguće pitati studente da li to žele s obzirom da SPUS nema mehanizam komunikacije ni sa fakultetima (njihovim studentima) koji imaju svoje predstavnike u SPUS-u. Pitao sam, neformalno, trenutnog predsjednika zbog čega ne postoji protokol za službenu komunikaciju i nisam dobio odgovor. Nejasno je kako SPUS pretpostavlja šta studenti žele. S druge strane, sve želje nisu povod za urušavanje nekih viših vrijednosnih principa poput sekularizma. Senat, koji je ipak izglasao odluku i stoga je važniji od SPUS-a, je poslao sliku koja govori nešto. Ukoliko sutra osvane vijest u EU da UNSA ide putem teokratizacije (po uzoru na Tursku) neka ne uključuju svoje autoviktimološke mantre da su pogrešno shvaćeni.
Sami studenti Filozofskog fakulteta nisu pitani jer njih SPUS uopšte i ne predstavlja: Na Skupštini Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta održanoj 31. oktobra 2013. godine predstavnici svih odsjeka (oko 60 njih) uz ostale studente koji nisu predstavnici svojih godina i odsjeka smo izglasali istupanje iz SPUS-a smatrajući da ne zastupaju interese studenata Filozofskog fakulteta. Tim glasanjem je to postao zvaničan stav. Također, sproveli smo anketu gdje smo pitali studente isto pitanje o povjerenju SPUS-u, a rezultati su pokazali da je 500 ispitanika protiv članstva u SPUS-u. Jedno je bilo za. U narednom periodu SPUS nije održavao skupštine, čak dvije godine, da bi potom na polutajnoj skupštini bio izabran novi predsjednik. Jasno je stoga zbog čega ne smatramo SPUS legitimnim predstavnikom. SPUS po svom statutu navodi da svi studenti postaju članovi SPUS-a. Međutim, to je prazno slovo na papiru i nema uporište. Niko ne mora biti član SPUS-a jer je i student. Također, prave i tu razliku na punopravne i nepunopravne članove jer ovi prvi plaćaju pristup SPUS-u i imaju pravo birati i biti birani. Mi smo to smatrali problematičnim. Međutim, to je druga tema. Ne postoji trenutno metod kojim SPUS učlanjuje studente FF. Zapravo, SPUS nema predstavnike većine fakulteta pa se tako s pravom može zaključiti da oni predstavljaju 5-6 fakulteta, i to često tek deklarativno. Po našim saznanjima, mnogi od njih nemaju nikakav kontakt sa svojim studentima i ne traže njihovu podršku.
Međutim, sa samim odlaskom na džumu studenti Filozofskog fakulteta dosad uopšte nisu imali problem te zbog toga u ovakvoj odluci Beganović prije svega vidi politički motiv: STAFF ovo smatra političkim potezom koji neće doprinijeti poboljšanju studentskog standarda, ali hoće donijeti političke poene Zahiragiću, koji je stranački čovjek. Naši studenti nisu nikada poslali nikakav dopis da nisu dobili potpis zbog odlaska na džumu. Osnova ove odluke je u identitarnom ključu, a ne obrazovno-kvalitativnom.
Predstavnik studenata Elektrotehničkog fakulteta Suad Krilašević u samoj odluci ne vidi ništa problematično, ali naglašava da je to njegovo privatno mišljenje: Ova odluka Senata nije diskriminatorna jer daje mogućnost ljudima svih religija da prakticiraju svoju vjeru. Istina je da će se najviše koristiti za vrijeme džume, ali opet ne vidim problem u tome. Ovo je bio problem koji su mnogi studenti imali i sada je ponuđeno rješenje. Ako mislite da ima drugih prečih problema koje bi SPUS trebao da rješava, to ste možda upravu, ali ova inicijativa nije loša sama po sebi. SPUS ima drugih problema, ova inicijativa nije jedan od njih.
Sa ne je odgovorio na sljedeća pitanja:
- Da li je ikad na Elektrotehničkom fakultetu provođena anketa u kojoj su se studenti izjašnjavali o tome da li priznaju SPUS kao svog legitimnog predstavnika?
- Da li je provođena anketa u kojoj su se studenti izjašnjavali da li su za to da se ne radi za vrijeme džume i da li je u vezi s tim bilo ikakve javne rasprave?
Uprkos tome Senat je donio preporuku, neznano na osnovu čega. Zapisnik sa sjednice na kojoj je preporuka donesena još nije okačen na njihovu stranicu.
Međutim, preporuka Senata problematizirana je u javnosti i kroz Statut Univerziteta u Sarajevu. U Statutu su, naime, navedene nadležnosti Senata i nejasno je u koju od njih bi bilo moguće svrstati odlučivanje o ugroženosti vjerskih prava studenata. Također Statut ne poznaje preporuku kao akt koji Senat može donijeti.
Hajrija Sijerčić-Čolić članica je Senata ispred Pravnog fakulteta u Sarajevu. U više navrata pokušali smo je, bezuspješno, kontaktirati da nam kao članica Senata i profesorica Pravnog fakulteta da odgovore na sljedeća pitanja:
- U čemu vidite opravdanost ovakve inicijative i legitimnost SPUS-a da je podnese?
- U kojem aktu Senat ima pravno uporište da odlučuje o vjerskim pravima studenata?
- Zašto se nijedno tijelo Univerziteta u Sarajevu, uključujući i Senat, nikad nije oglasilo zbog optužbi LGBT zajednice na račun Harisa Zahiragića, predsjednika SPUS-a, za govor mržnje prema njima?
- Koje ste sve pravne argumente imali na svojoj strani kada ste, kao pojedinac, glasali da se donese sporna preporuka?
- Da li ste kao predstavnica Pravnog fakulteta u Senatu imali podršku studenata i zaposlenika tog fakulteta da glasate za preporuku i, ako jeste, u čemu se ta podrška ogledala?
Sa profesoricom Sijerčić-Čolić i dalje ćemo pokušavati stupiti u kontakt. Ali ne samo s njom. Kontaktirat ćemo i druge članove Senata kao i fakultete, posebno u vezi s tim kako misle preporuku sprovesti u djelo. Preporukom je vruć krompir prebačen njima u ruke. Da li će oni, ako već SPUS nije, pitati svoje studente i zaposlenike da li se slažu s tim da se nastava i ispiti ne održavaju za vrijeme džume i šta u toj preporuci vide.
Ono što zabrinjava je dokle se i u kojim sve pravcima ovakva praksa udovoljavanja vjernicima može širiti? Da li će se s univerzitetskog spustiti na srednjoškolski nivo i među osnovce? Da li će doći do izbacivanja gradiva koje nije u skladu s vjerskim načelima, kakva je, naprimjer, teorija evolucije? Ukratko, gdje su granice i ima li ih?
