Došao je oktobar i s njim vrijeme da se Školegijum ponovo „ukaže“ onima koji su bili zainteresovani da vide – i da potvrde – da se, u suštini, nije ništa promijenilo (na šta se tačno misli, saznaćete ako ne odustanete na početku teksta!). U prostoru ateljea FIGURE
gdje se uvijek može dobro družiti (bez obzira da li ste došli slušati ili praviti se da slušate) 25. oktobra u 19 sati, održana je zvanična promocija novog zbirnog Školegijuma. Pored nekih novih rubrika, najveća je vijest da smo prestali šuškati, sada klikamo – na novom web portalu www.skolegijum.ba Školegijum će izlaziti, unaprijeđen iz dvolista u onlist, spreman da ide u korak s vremenom, fejzbukom i tviterom. No, vratimo se na sam događaj.
Primjeri nisu problem
Koliko je bitno da li se na ovakav event odaziva veliki (veći?) broj posjetilaca? Bitno je, ljudi, bitno – svako novo lice je mogućnost za još jedan tekst, još jednu reakciju, još jedan glas iz samog centra osutog nam obrazovanja. U odnosu na prošli zbirni, u ovom je moguće pročitati nešto više saradničkih tekstova (onoga što Školegijumu još uvijek nedostaje), kao i pogledati neke nove rubrike i sadržaje, poput nešto većeg fokusa na univerzitetsko obrazovanje, kritiku studentskih udžbenika itd. Zvaničnom dijelu promocije postavljen je strog jednosatni rok, kako bi i posjetioci imali priliku da nas kritikuju, pohvale ili daju sugestiju. Jedan od urednika Školegijuma Nenad Veličković je na startu organizovao turističku turu po novom zbirnom broju Školegijuma, objašnjavajući šta je novo, a šta je staro i nepromijenjeno. Još jednom smo se mogli podsjetiti na, između ostalog, i fotografiju Enesa Kurtovića, koja prikazuje tri vesele satelitske antene u nacionalnom duhu i bojama svojih zastava (hrvatske, srpske i bosanske), a čak nisu djelo fotoshopa. Kako reče Veličković, poenta koja slijedi iz fotografije jest da je „BiH zemlja gdje ni fotošop ne može ništa“. Krajem ovog mjeseca na adrese svih osnovnih i srednjih škola u BiH bit će poslan drugi zbirni Školegijum. Očekujemo da će neki tekstovi „isprovocirati“ reakciju.
U slučaju Melise Ismičić, nastavnice književnosti i bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika iz Novog Šehera, do reakcije je itekako došlo, i to sljedećim slijedom – u zbornici ste, vidite zbirni Školegijum, pročitate tekst, užasnuti ste koliko praksa opisana u tekstu liči na vašu vlastitu, u ljutnji vam se pridružuje nekoliko kolega i odlučite da žigošete izdajnika u redovima, lijepeći spomenuti tekst na oglasnu ploču. Ovaj je proces ekskomunikacije prošla Melisa, nakon svog teksta „Zato je lakše dobiti tekst iz Splita nego od mene“ koji je, iako anoniman, došao do njenih kolega i dodirnuo bolne tačke. Na promociji Melisa je pričala o svom iskustvu, a humor ispričanog ponajviše je proizilazio iz nevjerice da se nešto tako može desiti i da se dešava, možda, svaki dan, onima koji, bez obzira na mogućnost gubitka posla, privilegija, smanjenja budžeta, ipak odlučuju da stave sve na kocku i rade upravo ono što su se obavezali– da se bore za kvalitetu obrazovnog procesa, za učenika i znanje. Naših pet minuta smijanja produkt je nečije realnosti. Kako je rekla Melisa, dogodovštine sa ovom školom ne prestaju ni nakon isteka te školske godine – još uvijek čeka odgovor na žalbu koju je uložila, saznavši da su ju u istoj školi „zakinuli“ za bodove, a kolegici koja ima ogromnu prednost – politički je podobna – daruju poneki bod više, taman toliko da je mogu primiti.
Sve te greške i propusti
Ipak, Namir Ibrahimović, koji je u Školegijumu od prvog dvolista, kaže da je (makar naizgled) moguće stati u kraj svim tim greškama i propustima, bivajući članom komisija za reviziju nastavnih planova i programa i udžbenika. Neophodno je, kaže Ibrahimović, ukazati na apsurde u samom postavljanju ishoda učenja, u onome što se traži od učenika, pa dalje navodi primjere, kojih nikada ne manjka: ono što se očekuje od učenika šestog razreda osmogodišnje škole jeste da „prati na času i zapisuje ono što stoji na tabli“. Nastavnik, proporcionalno, ima jednako zahtjevan zadatak, od poučavanja ex cathedra, do budnog motrenja da li učenici upijaju ono što govori i diktira. Kome ova praksa korisiti i ko od nje može „prosperirati“? Da li učenik, koji od silnog klimanja glavom i zurenja u jednu tačku na tabli razvije one pozitivne kvalitete koji će mu trebati i na fakultetu, poslu – životu? Još jednom je naglašeno da su nastavnici i profesori oni koji mogu tražiti i zahtjevati promjenu – od nastavnih planova i programa koji vape za „novom koncepcijom i postavljanjem ishoda učenja“, kako kaže Namir, do boljih udžbenika, koji će prestati biti primjerom kako ne treba raditi.
I svakako, priču večeri – list u svom novom, internetskom ruhu, preimenovan shodno svom mladalačkom duhu – predstavio je Osman Zukić, još jedan od članova redakcije koji kaže da je jednostavnost stranice namjerna, u suprotnosti sa komplikovanim, teško prohodnim i složenim obrazovnim sistemom. Pojedinačno su objašnjene i rubrike: Dvorište, namjenjena roditeljima i zajednicom kocentriranom oko škole; Klupa, s fokusom na učeničke priče; Škola, u kojoj će biti postavljeni zvanični dokumenti vezani za obrazovanje, kao i primjedbe na te dokumente, zakone i sve što ne valja, a što se predstavlja slovom vlasti; Zbornica će biti koncentrirana oko nastavnika, metodičkih priprema, nastavnih planova i programa itd. 
Međutim, ukoliko ima onih sa kritičkim okom i kritičkom fotografijom, nisu zaboravljeni; tu je i Foto kritika, rubrika koja predstavlja sve foto priče različitih (počesto apsurdnih) situacija vezanih za školstvo, kao što su gomile smeća na prostoru školskog igrališta, plakat za promociju knjige o genocidu, zaljepljen na vratima jedne osnovne škole itd. U narednom periodu planira se i postavljanje rubrike pravnih savjeta u domenu obrazovanja, jer ljudi često i ne znaju svoja prava i ne znaju se boriti oruđem koje im daje poznavanje zakona. Do fotografa proslavljene slike s nacionalno podjeljenim anetenama, Enesa Kurtovića, člana redakcije i pjesnika, nije se moglo doći; reklo bi se da je ovaj put tehnika iznevjerila i veze su pukle, ali je promocija zadovoljila svoj osnovni cilj: predstaviti svoj dosadašnji rad i, po ko zna koji put, pozvati na saradnju. Kako je Školegijum uvijek vezan za dobru zabavu, nakon kraja formalnog dijela moglo se pričati, upoznavati i razmjenjivati iskustva, „vrbovati“ nove saradnike i fanove.
Daljnje upute za rad
Šalu na stranu, Nenada Veličkovića ponovo na govornicu: skrećemo pažnju na još jednu stvar koju je urednik rekao, a koja predstavlja redakcijski stav. Školegijum je zamišljen kao poligon za razmjenu ideja, navođenja pogrešnih i dobrih praksi, ukazivanja na greške, bez obzira na opasnosti, ujedinjenja zarad promjene. Takav je stav nepromijenjen. Neminovno je da šest ljudi, bez obzira na želje, rad i trud ne mogu uraditi mnogo toga da bi razotkrili i razobličili apsurde bh. obrazovanja, a njihovi su tekstovi pozivi na polemike, javljanja i svježe ideje. S nadom da sljedeće rečenice neće biti samo slogan koji će uzaludno stajati na web stranici, još jednom ih ponavljamo: Iskoristite Školegijum, onlist za školsku praksu: Izrazite ideje! Izrecite sud! Iskažite kritiku! Pozovite na raspravu! Počnite polemiku! Reagujte! Borite se za bolje! Pobunite se protiv gluposti i lijenosti! Obrazovanje je dijalog ravnopravnih.
Pišite na: [email protected]; [email protected]. (dodajem: neka Melisin primjer ne bude usamljen!)
