Učenik osmog razreda Katoličkog školskog centra u Sarajevu Tin Bender Dobardžić, član neformalne grupe Mali glasovi za veliki svijet koja djeluje u okviru projekta Povezivanje tačaka – Unapređenje dječijih prava u Bosni i Hercegovini, proveo je istraživanje o tome koliko njegovi vršnjaci ili generalno stariji osnovci znaju o demokratiji.
Svi koji su ikada bili uključeni u neki projekat civilnog društva kroz razne aktivnosti nauče mnogo o demokratiji i ljudskim pravima, čega uopće nema u školama. Naša ideja bila je da istražimo postoji li interes i potreba da se u osnovno obrazovanje uvede predmet koji bi podučavao o demokratiji, ljudskim pravima..., kaže Bender Dobardžić.
Kako ste došli na ideju da provedete istraživanje baš na tu temu?
Vidio sam da moji vršnjaci ne znaju ni osnovne pojmove o demokratiji, izborima, ljudskim pravima... i kada je krenuo ovaj projekat malo sam se dvoumio i oko nekih drugih tema, ali mi je ovo bilo najzanimljivije jer sam mislio da mogu povezati mlade i međunarodne organizacije i naučiti mnogo toga važnog za budućnost.
Šta bi bilo to demokratsko obrazovanje i moderna rješenja?
Ima definicija UN-a da je to pravo svakog djeteta da mu država obezbijedi da još u osnovnoj školi nauči svoja prava, kako ih osigurati, ali i o izborima i načinu življenja u svojoj zajednici.
Šta su ili koje su to, kako ih nazivate u istraživanju, teme 21. stoljeća?
To je ICT ili informatičko obrazovanje, demokratija, ali i neke praktične stvari, naprimjer finansijska stabilnost ili raspolaganje novcem, osnovno znanje o karticama i slično.
A moderne teme koje su potrebne obrazovanju?
To bi nam bile jednakost, značajnije povijesne teme i novi kurikulumi za prirodne nauke jer je BiH jedina koja ima stari kurikulum. U Hrvatskoj i Srbiji uče mnogo više i, rekao bih, modernije – treba pogledati njihove kurikulume.
Da li ste se s tim informacijama sretali u nastavi?
Nisam uopće, i to i jeste problem – nastavnici nemaju vremena, a na satima odjeljenske zajednice priča se o problemima iz redovnog života. Naša ideja je da se uspostavi predmet o demokratiji ili da se te teme uvrste u povijest, ali da budu dio kurikuluma, jedno polugodište ili koliko je potrebno.
A građansko obrazovanje, zdravi stilovi življenja...
U KŠC-u nemamo te predmete, ali znam da u drugim školama uče nešto, iako vrlo malo, mnogo manje od preporuka i standarda jer koriste starije kurikulume koje je APOSO definirao 2003. ili 2011. godine. Sada su u Rijeci u Hrvatskoj napravili novi kurikulum za demokratsko obrazovanje i jako je zanimljiv, mislim da je koristan i za djecu i za odrasle i primjenjuje se u nastavi, a u Zagrebu je Institut za društvena istraživanja uradio određena istraživanja i pokazalo se da je blizak djeci, da dobro prihvataju to znanje i uče.
Kako je izgledalo samo istraživanje?
Od septembra do decembra proveo sam anketu među učenicima i učenicama svoje škole. Imao sam 55 anketiranih, uzrasta od 11 do 14 godina ili od šestog do devetog razreda. Razgovarali smo i s direktorima i nastavnicama iz naše i još nekih škola. Ponudili smo i drugim školama da i njihove đake uključimo u anketu, ali one nisu pokazale interesovanje.
Šta su glavni nalazi?
Mladi imaju određeno znanje o pojedinim pojmovima – znaju da demokratija postoji, misle da je dobra, da je jednakost potrebna, ali ne znaju detalje, nije im jasno, ne znaju objasniti, ili povezati i objasniti. Čuli su nešto u medijima i od roditelja, ali nisu učili o tome, nemaju potpunog znanja iz pouzdanih izvora.
I šta sada?
Do kraja godine planiramo kampanju s podcastima u kojima će biti dosta muzike, ali, najvažnije, i informacija o demokratiji i dječijim pravima. Uz to ćemo razgovarati s učenicama i učenicima, ići u razne škole, i to će biti kompletna priča.
Šta je vaš konačni cilj?
Da se u škole (jedno polugodište ili cijelu školsku godinu) uvede predmet na kojem bi djeca zaista učila o demokratiji, ljudskim pravima, jednakosti, inkluziji, kulturnoj jednakosti, izborima... To bi im omogućilo da se lakše uključe u rad civilnog društva. Cilj projekata u kojima smo radili bio je da podsjetimo obrazovne vlasti da je BiH kao članica UN-a preuzela obavezu da djecu nauči o tome.
Šta su vam rekli direktori i nastavnici?
I njima se ideja sviđa, ali ne znaju kako to raditi. Očekuju preporuku ili obavezujuću odluku ministarstva. Zanimalo ih je i željeli su čuti rezultate našeg istraživanja i rekli su da će uložiti dodatne snage da mi ipak naučimo ono što nam treba. Istraživanje ćemo predstaviti i Ministarstvu civilnih poslova – sada očekujemo pomoć organizacija koje realizuju ovaj projekat i koje nam daju podršku. Predstavit ćemo se samo tom ministarstvu jer je u početku odlučeno da se projekat realizuje na državnom nivou.
Dali ste i preporuke o tome šta bi se trebalo uraditi da se obrazovna situacija u BiH stabilizira. Šta to treba uraditi?
Trebamo ostaviti više mogućnosti profesorima da odaberu teme za učenike. Imamo divnih nastavnica i nastavnika matematike i želimo da se uredi njihov status jer često dobro rade, ali ne dobijaju dovoljno priznanja. Iako oni ne govore o tome, može se pretpostaviti da im nije lako i da nisu zadovoljni. Osim toga, trebali bismo napraviti nove državne kurikulume za sve predmete. Kanton Sarajevo napravio je prvi korak ka tome.
Zašto mislite da je obrazovna situacija u BiH nestabilna, šta je čini takvom?
Nezadovoljstvo. Većina nastavnika stvarno želi raditi i trude se, ali se onda stavljaju na isti nivo s onima koji daju minimum. Pravi pokazatelj bila je online nastava, kada se mogla dobro vidjeti razlika između truda i jednog klika mišem – vidjelo se ko radi na pripremi i trudi se oko učenika, a ko tek tako održi čas, da prođe vrijeme. Isto tako, vidimo da postoji problem komunikacije između ministarstva i nastavnika. U našim razgovorima pokazalo se da nastavnici žele nove predmete, podučavati o savremenim temama, ali da moraju čekati da im to odobri ministarstvo.
Šta podrazumijeva dugi postupak reforme koja nas čeka?
To je prečešljavanje svega u obrazovanju, apsolutno svega: radnog vremena nastavnika, načina odvijanja nastave i količine znanja, a najbitnija je reforma kurikuluma. Nastavnici mnogo rade, ali sami kažu da im se ne sviđa to što rade površno, i u taj proces trebaju biti uključeni i učenici i nastavnici da bi kurikulumi bili kvalitetni i po mjeri djeteta.
U nekim školama CIVITAS provodi projekat Ja, građanin. Jeste li možda nešto radili s njima?
Naša škola ne podržava učešće učenika u neformalnim projektima van škole. CIVITAS-ov program Ja, građanin jako je zanimljiv – bio sam tamo i vidio sam zanimljive projekte i govore.
Da li bi možda takav projekat bio dovoljan za učenje osnovnih pojmova o demokratiji?
Mislim da bi jer znam koliko oni rade. Možda bi to pomoglo djeci jer bi stekla osnovna znanja, srela đake iz drugih škola, te stvarala poznanstva i drugarstva.
Zašto je sve to važno?
Sve više mladih ljudi ne izlazi na izbore, ne znaju o demokratiji i svojim pravima i pitanje je gdje bi to učili. Na fakultetu vjerovatno ne, u srednjoj školi imaju druge interese... Osnovna škola je savršeno vrijeme da nauče osnovne pojmove i onda kroz odrastanje mogu razvijati znanje, postavljati određene zahtjeve...
Ali, mladi ste, na izbore se izlazi sa 18 godina...
Nije to učenje samo o izborima, nego o inkluziji, jednakosti, demokratiji, pravima... Recimo, kada smo provodili anketu niko nije znao šta je konvencija, šta je kulturna jednakost... Stvarno ne znaju.
Koliko su tvoji vršnjaci bili zainteresovani za to što radite, jesu li pitali šta radite, zašto...?
Pa, u školi koja ima 500 đaka dobili smo 54 odgovora na anketu, a pitanja smo poslali preko Vijeća učenika s kojim sarađujemo i koje zaista dobro radi. Mislim da je to znak da baš i nisu zainteresovani.
Otkud vama sva ta znanje koja imate?
Uvijek me to zanimalo i radije sam gledao filmove sa sudovima, diplomatijom, institucijama; međunarodni svijet me zanimao mnogo više nego igrice ili stripovi. Bude mi žao što moji drugari to ne znaju.
Jeste li sami radili na ovom, niste imali pomoć starijih?
Sve smo uradili sami. Kada je projekat tek počeo bilo nas je petero, pa onda troje, i sada nas je samo dvoje, moja drugarica koja je radila drugo istraživanje i ja.
Je li vam ovo istraživanje oduzelo vrijeme za učenje?
Mislim da nije, sve sam stizao jer smo imali dobar plan rada, a dogovarali smo se i na velikim odmorima – to je najbolje vrijeme za druženje i dogovore.
Vjerovatno znate da za vaše vršnjake stariji često kažu da su nezainteresovani, agresivni, da samo igraju igrice...
Znam, i mislim da nisu upravu. Mislim da nismo agresivni, možda samo drugačije razmišljamo, drugačije gledamo na stvari, ali nismo agresivni ili nezainteresovani.
Rekli ste da učenik koji se uključi u neki projekat nevladinih organizacija tamo nauči mnogo više nego u školi. Vrijedi li to samo za demokratiju ili se odnosi i na druge predmete?
Ima projekata na kojima istražujemo i teme iz fizike ili matematike, pa i povijesti, i to je mnogo zanimljivije nego nastava u školi. Mislim da, recimo, ne trebamo znati koliko je Napoleon imao žena, niti je to važno ili zanimljivo. Mogli bismo učiti manje o ratovima, a više o dobrim promjenama kroz povijest, o Rozi Parks, o Florens... o ljudima koji su napravili velike promjene u svijetu, i to nabolje.
Projekat Povezivanje tačaka – Unapređenje dječijih prava u Bosni i Hercegovini finansira EU, a implementiraju World Vision i Naša djeca uz podršku Ministarstva za civilne poslove u Vijeću ministara BiH. Cilj Projekta je da poveže djecu iz cijele BiH, bez obzira na to gdje žive, kako bi razmjenjivali ideje i dobra rješenja. Tako je pokrenuta i online platforma platforma.gov.ba, koja je dostupna svima i na kojoj svi mogu ostavljati svoje ideje, iskustva, rješenja...
