Nedavno je na portalu DEPO profesor Esad Duraković komentarisao aktuelno "usklađivanje nastavnih planova i programa Filozofskog fakulteta sa uputstvom o zastupljenosti psihološko-pedagoške i didaktičko-metodičke grupe predmeta (...)".
Budući da dolazi od autora s međunarodnom reputacijom, akademika i doskorašnjeg profesora Filozofskog fakulteta, dakle osobe koja ima nesumnjiv ugled u javnosti kojoj se obraća, a da se radi o temi od izuzetnog značaja za istu tu javnost (ne samo, ali najprije: Kantona Sarajevo), taj komentar zavređuje i pažljivije javno čitanje.
Profesor Duraković tačno primjećuje da je visoko obrazovanje devastirano, ali propušta da imenuje krivce. Kad kaže, npr. da je „Bolonja nesretno i nespretno implementirana" ili da je "ukidanje subjektiviteta Fakulteta fatalno" on čitaoca ostavlja u nedoumici - kako je do svega toga došlo. Ko je to i s kojim argumentima implementirao, a šta je konkretno Nastavno-naučno vijeće Fakulteta čiji je i on bio član učinilo da tu nesreću spriječi? Ta se nedorečenost – prof. Duraković počinje svoj tekst izjavom da se odvija "prava drama" na fakultetima – prenosi i na glavnu temu komentara; akteri te drame ostaju bez imena i lica, kao negativac se predstavi "jedna interesna i očito vrlo utjecajna grupa pedagoga na Univerzitetu", a kao pozitivac druga grupa, "znatan dio nastavnika" koji su "naprosto u stanju očajanja" jer "znaju da je uvođenje enormnog, sasvim neprimjerenog broja časova na njihove matične studije izrazito na štetu kvaliteta osnovnog studija (recimo, nekog jezika i književnosti)".
Prof. Duraković misli na jezike i književnosti koji se "ne izučavaju, ili se izučavaju vrlo rijetko, u osnovnim i srednjim školama" i tu njegov argument stoji čvrsto. Zaista, zašto bi neko učio da bude nastavnik ako kao nastavnik neće raditi? Šteta je što komentar nije poentiran tako da ne stvara zabunu; tj. da nije jasnije izražen i stav koji se podrazumijeva: da onaj ko se sprema i želi biti nastavnik treba učiti kako se taj posao radi.
Kad, međutim, malo kasnije Duraković tvrdi da "masa nastavnika i saradnika na određenim fakultetima/odsjecima pruža snažan i apsolutno razložan otpor ovoj nepotrebnoj nasrtljivosti pedagogije" ostajemo zbunjeni: radi li se o nastavnicima jezika i književnosti koji se u školama ne izučavaju ili se izučavaju rijetko (npr. osim arapskog, ruski ili francuski) ili u tu masu ulaze i profesori engleskog, njemačkog, bosanskog/hrvatskog/srpskog?
Ostajući, dakle, nejasan u svom komentaru, a pozivajući na kraju nadležne da "osujete" pokrenutu reviziju, prof. Duraković je ostavio utisak da je zadovoljan kvalitetom svih nastavnih planova i programa na svim nastavničkim studijima, tj. da ne misli da bi ti studiji morali i trebali preispitati i svoju ulogu i svoju odgovornost u devastaciji osnovnog i srednjeg obrazovanja (preko kojih prelazi, kao da se ovdje ne radi prije svega o njima, a o visokom obrazovanju samo u vezi s njima).
Kao profesor i akademik morao bi to objasniti pozvajući se na neku relevantnu studiju, koja rezultate aktuelnog javnog školstva ocjenjuje kao dobre. Ili bi, naprotiv, neke koje dokazuju suprotno (npr. Čemu (ne) učimo djecu 2017) prvo trebao osporiti. Koliko ja znam (a on možda zna više), u posljednjih dvadeset godina, pa i prije bolonjizacije, naš (moj i njegov) fakultet (Filozofski, Univerziteta u Sarajevu) nije analizirao svoju ulogu u obrazovanju nastavničkog kadra: niti jedan jedini naučni skup pod našim krovom nije tematizirao ciljeve i metode aktuelnih programa niti je sagledao rezultate prakse.
Da ne bude nesporazuma: ono što prof. Duraković naziva dramom, ja vidim kao lakrdiju. Nju možda režira kantonalno ministarstvo obrazovanja, nedoraslo tom zadatku (što je tema za sebe!), ali u njoj se svejedno prenemažu ozbiljni ljudi s akademskim titulama, štiteći privilegije i prividnu autonomiju ruganjem svemu što prijeti da dovede u pitanje njihov stvarni doprinos javnom obrazovanju. Ako se složeno pitanje uloge univerziteta u reformi osnovnog i srednjeg obrazovanja pojednostavi na formulu "interesne i utjecajne grupe", bilo bi korisno za dalju raspravu otvoriti i temu interesa i uticaja unutar akademske zajednice. Za početak, možda bi prof. Duraković mogao, ako već ne želi pominjati imena, ponuditi/opisati neke indikatore za prepoznavanje i analizu tih interesa i uticaja. Naprimjer: članstvo u tijelima koja donose odluke, kreiraju politike, recenziraju programe i udžbenike, raspodjeljuju novac, formuliše zakone...
Pa, za nastavak rasprave, predlažem da se navodni snažan i opravdan otpor mase nastavnika ne čita samo kao herojska odbrana stručnosti i naučnosti pred nastrljivom pedagogijom, nego i kao snažan ali neopravdan otpor jednog broja nastavnika evaluaciji njihovog (skromnog, a ponekad i štetnog) doprinosa sistemu javnog školstva.
