Fizičko, odbojka, dva tima igraju, dva sjede. Do mene su tri žohara. Pokušavam pratiti igru, ali ne mogu da ne čujem njihov zanimljivi razgovor.
– Buraz, N je najzgodnija cura koju sam ikad vidio. Vidi joj samo dupe.
– Nah. M ima bolje. (Pritišće zrak ispred svojih grudi) Jesi joj vidio struk??
– De ba, kakva ona! Prošle godine sam je vidio u šorcu, znači, da nema sisa, ne bi bila 'vako poznata.
– Oj vidi Žuži što ništa ne konta!! Hahahh.
Tri para zacakljenih očiju s malo bale oko usana me pogleda. Zahroktaju smijući se. Lomim prste da ovom najbližem ne bih slomila nos. Otvorim usta da kažem bilo šta, a njima je izgleda već previše vremena prošlo u negledanju tijela.
Ne želim ustati, jer ću samo pokazati da su me nanervirali. Zato ostatak domišljatog razgovora preslušam i na kraju u ustima osjećam kako mi se stvara ranica zato što sam izgrizla svo moguće meso.
Onaj što je sjedio do mene se gega na teren. Nezgrapno hoda, jer ima skoro dva metra, a mršaviji je od mene. Ramena mu izgledaju kao ofinger. Uvijek ga gledam odozdo i imam pogled na zagnojene bubuljice na bradi. Pravi slatkiš.
Onaj što je sjedio do njega je niži od mene i izgleda kao da je zalutao u drugi srednje. Na krajevima gornje usne niču po dvije tamne dlačice i zbog njih izgleda jaaako zgodno. Mhh.
Onaj zadnji ima prelijepe noge, depilirane, obrve počupane, kosica uređena, šta ćeš, momak drži do sebe, al' bogati, bazdi dok hoda. Mogao se makar oprati ispod tog obrijanog pazuha.
Kad bih imala hrabrosti ovo reći im u lice. Stvar je u tome da su svi oni normalni tinejdžeri. Oni su mi prijatelji i uopšte ih ne vidim kao osobe koje mi se sviđaju i na kakav način. Ružni su, ali su nekome lijepi. Smrde, ali nekome mirišu. (Eh, sad...)
Boli me briga. Ali, ako ja izađem pred tablu i oni me vide samo kao nekakav objekat koji je poželjno komentirati, onda ću radije... Ne znam. Nikad ne izlaziti pred tablu ili nositi duge džempere koji će me svu pokriti? Ne. Izaći u uskim farmerkama i kratkom majicom? Ne.
Frustrirana sam. Mrzim ih. Zašto su tako površni?!
&
Već oko sedam dana, u mojoj zgradi živi jedna velika, siva mačka. Naravno da sam je ja prva namamila ispred svojih vrata i da je onda nije bilo dan-dva, jer su je druge komšije istjerale. Čučnem i mačka veličine velikog otirača mi skoči u krilo i izvrne se na leđa. Počne presti i mahati šapama. Skoro se onesvijestim od sreće.
Sutradan, u pepeljari ispred jednih vrata, malo mlijeka. Dan kasnije, ispred još jednih vrata, sedmicu kasnije, neka zdjelica ispred svakih drugih vrata.
&
Jednu žoharku je udario auto na pješačkom prelazu. Sve se brzo desilo. Auto je odjurio, neki drugi se zaustavio i neki dobri čiko je odvezao u hitnu. Tamo su joj rekli da ima blaže tjelesne povrede. Došla je kući, nije mogla zaspati, jer su je boljela leđa i noga. Ujutro su je roditelji odvezli u drugi grad na snimanje i ispostavilo se: dva slomljena rebra, dva napukla, ugruvana noga.
Ne zna se ko je udario. Vjerovatno se nikad neće ni saznati. Prva misao mi je bila: koja kukavica za vozača i kako dobar čovjek za spasitelja.
Druga misao mi je bila slična, a treća potpuno drugačija: vozač je nekulturna kukavica, a spasitelj uopšte nije spasitelj, nego obična, normalna osoba koja se ponijela sasvim normalno i ljudski.
Ne mogu vjerovati da danas ljudi kad im pomogneš s kesama uz brdo, otvoriš vrata, pomogneš kad padnu, gledaju te kao da su vidjeli čudo. A da, takvo je vrijeme. Mladež je totalno nekulturna.
A šta su ti koji voze preko ograničenja, parkiraju na dva mjesta umjesto na jedno, bacaju račun s bankomata pored kante, hraknu na sred ceste, bace kesu smeća u rijeku, zbog hira izvrću kante za smeće, na blagi doticaj ramenima psuju, tuku zbog sitnica, zlostavljaju svoju, a i tuđu djecu...
Vidjela sam žohare kako se podrugljivo smiju žoharu koji je otvorio vrata profesorici. Prodavačice kako govore ti ljudima duplo starijim od sebe. Komšiju koji me nije ni pogledao kad sam ga pozdravila.
Nerviraju me stari licemjeri koji govore da su prije mladi bili kulturniji. To kažu i onda kad im pokušaš pomoći, kažu da prekineš sa igrom koju igraš. Dobro. Sad je drugačije vrijeme.
Dosta je nekulturnih ljudi. Nekad sam to i ja, ali kad nisam, ne želim da se to veliča ili čak shvati potpuno drugačije.
Ne sviđa mi se što se pristojnost često shvata kao ulizivanje ili slabost, a nepristojnost prihvata spuštene glave.
&
Često razmišljam o zastrašujućim, čudnim, groznim stvarima. Idem cestom. Klizavo je. Prolazim pored ograde sa šiljcima. Vidim se kako se okliznem, padam i nabijem na ogradu. Stresem se. Idem uz zgradu i vidim kako saksija sa zadnjeg sprata ili čak neki čovjek, možda i kavez sa kanarincem, pada na moju glavu. Gledam film o djevojci koja ima rak. Sutradan mi se nesvijesti i mislim kako imam rak. Razmišljam kome bi bilo žao kada bih umrla. Gledam nanu kako joj se tresu ruke od Parkinsona. Hoću li to naslijediti, jer, već mi se ponekad ruke tresu, pa kad se krenem kupati, hoću li se okliznuti i umrijeti.
Valjda je takvo razmišljanje tipično za tinejdžerku koja previše vremena provodi ispred ekrana.
Pročitajte i druge dijelove Žužijinog dnevnika:
Kad ljeto ne zna šta će od sebe
Foto: E. Kurtović
