10. 9. 2014.
Sivilo četvrtog kišnog septembarskog dana razbijaju nakrivljeni suncokreti koji prkosno vire iz bašta prekrivenih muljem. I nakon nešto više od tri mjeseca od poplava, put do Doboja je jednako jeziv. Ništa se bitno nije promijenilo. Korita rijeka, koja su sada znatno viša nego ranije, ponovo su zaboravljena, narušena priroda je doslovno netaknuta. U samom gradu, koji još uvijek ne dopušta uglancane cipele – za nijansu pozitivnija priča. Mnogi poslovni objekti su otvoreni, mnogi stanovi na prizemljima useljeni, zrače se, ali opet veliki broj oguljenih zidova koji otkrivaju brojene rupe na mjestima na kojima su nekada bili prozori i vrata, uz natpise Izdajem poslovni prostor ili Prodajem stan, izazivaju empatiju i vraćaju na maj 2014. godine. Ponovo smo posjetili sve poplavljene osnovne i srednje škole u Doboju, razgovarali sa direktorima/cama, sekretarima/kama i radnicima/cama unutar škola, te napravili mini fotoreportažu o trenutnom stanju.
Šatorom protiv kiše i vjetra?
Učenici Srednjoškolskog centara i OŠ Sveti Sava čekaju 15. septembar za početak redovne nastave. Trenutno su zaokupljeni različitim aktivnostima koje škole organizuju kao neki alternativni vid nastave. U Gimnaziji, OŠ Dositej Obradović i školi u Ševarlijama – područnoj školi OŠ Sveti Sava, nastava se odvija redovno, ali po skraćenom rasporedu i časovima od po 30 minuta, jer su radovi još uvijek aktuelni. OŠ Vuk Karadžić planira početi nastavu najdalje do 15. oktobra. Nadaju se da će se ona biti realizovana u periodu od 4. do 13. oktobra.
U dvorištima svih poplavljenih dobojskih osnovnih škola gdje se trenutno odvijaju građevinsko-zanatski radovi, smješten je kutak za roditelje i učenike. Taj kutak zapravo čine najobičniji šatori koji uživaju našminkani jezik modernog vremena.
Došla je direktiva da moramo postaviti šatore. Bukvalno su nam stigle instrukcije da takvo nešto treba. Svakih petnaest minuta ili pola sata su se mijenjale ideje ili direktive. Ko je sve to kreirao, ja stvarno ne znam. Super, evo ih, šatori su iza škole, rasklopljeni i nakićeni – balončići i sličice Hello Kitty na sve strane. U dopisu koji smo dobili nigdje ne piše da djeca moraju tamo i da borave. U našoj školi je sve iznad prizemlja funkcionalno, tako da nismo vidjeli nikakvu potrebu da djecu po ovakvom vremenu, odnosno nevremenu, skupljamo u dvorištu. Ja treba da boravim ovdje u pristojnoj kancelariji, a djeca da budu vani, to nema smisla, kaže Danijela Gavrić, direktorica OŠ Dositej Obradović.
U drugim školama su nam objasnili da su organizovani alternativni vidovi nastave zanimljivi za učenike. Jedini problem je loše vrijeme; zbog kiše moraju da otkazuju planirane radionice.
Nastava ne bi trebala da bude samo to da uđeš u razred, pišeš, nastavnik ocjenjuje... To isto mogu da budu i drugačiji sadržaji. Možda je teško objasniti kako će nastavu muzičkog zapravo predstavljati muzički koncert. Planiramo da organizujemo sportske susrete i sl. Na ulaznim vratima se može pročitati nešto više o svim aktivnostima koje su planirane do 15. septembra. Šatori su postavljeni kao info pultovi za roditelje i učenike. Ne koristimo ih za izvođenje nastave, tu nijedno dijete nije imalo niti jedan čas. Mi to zovemo kutkom za djecu, a ne šatorom (izbjegavamo da koristimo taj termin). Alternativni vidovi nastave su aktuelni kroz radionice, kada vremenske prilike dozvole. Danas nismo u mogućnosti da održimo planiranu likovnu radionicu u gradskom parku, u kojoj su trebale da učestvuju tri gradske škole sa učenicima trećeg, četvrtog i petog razreda, kiša konstantno pada, riječi su Dražane Mihajlović, direktorice OŠ Sveti Sava.
Šestocifreni iznosi za obnovu jednog objekta
U izvještavanju od prije nešto više od dva mjeseca nismo informisali o stanju u OŠ Vuk Karadžić jer je škola bila zatvorena. Visina vode u zgradi dostigla je 315 cm. Poplavljeno je kompletno prizemlje (1.500-1.600 kvadratnih metara zatvorenog školskog prostora). Jedino su sigurnosne kamere smještene u uglove plafona ostale nepotopljene. Uništeni su zidovi, parketi i instalacije. Škola je izgubila namještaj i opremu iz sedam učionica, sportske dvorane, kuhinje, magacina, posebne učionice za djecu sa posebnim potrebama, kao i sve uređaje iz tih prostorija. Sva važna dokumentacija je bila na prvoj etaži, tako da je to spašeno. Organizacijom rada unutar škola obavljeno je čišćenje. Proces sušenja zidova je trajao do 25. avgusta. Procjena štete je 700.000 KM. (U predračun je ušlo i ono što nije oštećeno, a vezano je za generalnu rekonstrukciju. Škola broji 1.150 učenika, preko 30 učenika romske populacije, oko 40 učenika u inkluziji i tri odjeljenja djece sa posebnim potrebama. I ranije su imali mnogo problema, manjak učionica i sanitarnih čvorova, nedostatak prostorija za produženi boravak, nastavu organizovanu u pet smjena i sl.)
Sušenje zidova i podova u svim školama obavlja se uz pomoć sušilica, ili prirodnim putem u slučaju OŠ Vuk Karadžić (nisu imali električnu energiju). U školama koje su pokušale da saniraju štetu prije nego što su zidovi bili suhi, vlaga se ponovo pojavila, te su morali da obustave radove. Krečenje prostorija se ili završava ili tek planira, a neke škole su uspjele da okreče i područne škole koje nisu bile poplavljene. Isto važi i za podove i stolariju.
Spasoje Vasiljević, direktor Saobraćajne i elektro škole i predsjednik Aktiva direktora srednjih škola dobojske regije, kaže:
Problem imamo u prizemlju, tj. sušenje glazure. Prije desetak dana su dolazili stručnjaci sa Instituta i izvršeno je mjerenje, vlaga na zidovima je 3,2%, a treba da bude 1,2% da bi se završili radovi. Ta zadnja faza sušenja najsporije ide. Očekujemo da se to za nekih desetak dana osuši. 15 septembar je plan, to su naše želje. Sama dinamika može utjecati na kvalitet radova. Mi bismo više voljeli da sve bude kvalitetno urađeno, a da nastava, recimo, počne sedam dana poslije.
Škola zadnja rupa na svirali
Nije daleko od istine da se morala desiti tragedija da škole dobiju ono što je njihova osnovna potreba. Sve ovo vrijeme redovno su ih obilazili razni ljudi iz Ministarstva, Pedagoškog zavoda, i sl. Imaju saradnju na tom nivou, ali nemaju sredstava da pomognu. Procjene štete na objektima su rađene individualno. Šta je prioritet: privatni objekti ili javna ustanova? Zašto škola nije bila prioritet? Zar nije trebala postojati neka lista prioriteta, naprimjer domovi zdravlja, bolnice, osnovne škole, obdaništa i sl.
Veliki je broj poplavljenih škola, a teška ekonomska situacija. Novca nigdje nije bilo, ni u lokalnoj zajednici (koja je vlasnik svih predškolskih ustanova, osnovnoškolskih i srednjoškolskih objekata, zemljišta, sve jedan kroz jedan), ni u Ministarstvu obrazovanja. Novca nije bilo ni ranije, opština ne ulaže gotovo ništa u održavanje objekata koji su u njenom vlasništvu. Vjerovatno smatraju da to treba da uradi Vlada, dok Vlada smatra da je to odgovornost lokalnih zajednica, i tako sve ukrug. Ovo nije samo jedna oštra kritika, dovoljno je izvana pogledati u kakvom su stanju sve škole u BiH da si ovo i potvrdimo. Mi, recimo, imamo transformatorsku stanicu u dvorištu škole. Lokalna zajednica ima pravo da gradi na svojoj zemlji i bez obavještenja. Kod nas je bio upravo takav slučaj, objašnjava Milan Gojković, direktor OŠ Vuk Karadžić.
Direktorica Mihajlović dodaje:
Ne bih nikoga izdvajala niti kritikovala. Šta god nam je stiglo, to je uglavnom na nivou Vlade i Opštine, oni su usmjeravali sredstva. Neko je dolazio direktno do naše škole i ponudio pomoć, ali bilo je i onih donacija koje su usmjerili na nas iz opštine. Ko god da je radio u ovoj školi, o tome su bili upoznati i opština i ministarstvo, uz njihovu saglasnost smo uradili sve. Ja sam stvarno zadovoljna. Ljudi su dosta kritični, nikada nije dovoljno dobro.
Dakle, svjesni da finansijski sistem veoma loše stoji, već od maja uprave svih škola su se borile da pronađu neko svjetlo na kraju tunela, nekoga ko može da pomogne. Slali su dopise u brojne nevladine organizacije, ambasade i sl. Uradili su sve što je bilo u njihovoj moći. Čekali su. Pojavila se ponuda Glencora iz Švicarske. Donaciju vezanu za građevinsko-zanatski dio, renoviranje kompletnog prizemlja dobile su OŠ Dositej Obradović, OŠ Sveti Sava i Gimnazija. Za to vrijeme ostale škole su ostvarile svega nekoliko bitnih donacija.
Prema riječima direktora Gojkovića, od Opštine nisu dobili nijednu donaciju: Čak ni sušilice. Na računu posebnih namjena, koji je otvoren pored osnovnog računa, imamo 24.200 KM, jednu donaciju od Microsofta i jednu od Crvenog krsta BiH.
Ko tu kome donira
Čekalo se do 15. avgusta, kada se sa svojim projektom pojavio UNDP. Sve škole koje su bile uništene poplavama trebale su biti dio ovog projekta. Do 23. avgusta, po skraćenom tenderu, odabrani su i izvođači radova. Sve firme su počele sa radom dva dana nakon toga. Projekat treba da obuhvati sve građevinsko-zanatske radove, sanaciju kompletnih prizemlja, zamjenu kompletne vanjske i unutrašnje stolarije i krečenje i na višim spratovima, renoviranje fasade (10 cm stiropora i nova fasada) i krovova, nova stanica za grijanje i rekonstrukcija sportskih dvorana. UNDP je u Doboju preuzeo građevinske i zanatske radove samo u Srednjoškolskom Centru i OŠ Vuk Karadžić. Šta se zapravo desilo? Direktori i direktorice, svako iz perspektive svoje škole, pojašnjavaju:
UNDP nam je obećao da će nam izmijeniti fasadu, krovove i drvenariju na spratovima kada firma Glencore, naši donatori iz Švajcarske, sa kojima smo se povezali mjesec dana prije nego se UNDP pojavio sa pričom oko donacija, završe sa radovima. Iskreno se nadamo da sve neće ostati samo obećanje. Oni su željeli da odrade građevinski dio i za našu školu, ali mi smo već pronašli donatore. Ljudi su već krenuli sa radovima kada se UNDP pojavio i na nekakav grub način pokušao da istjera ove donatore, kao ostavite, mi ćemo sve. Šta je pozadina takvog nastupa, ne znamo, ali oni su se u suštini povukli i obećali da će kada se sve sredi, u nekom drugom krugu, ova škola biti sanirana što se tiče fasade, krova i stolarije na gornjim spratovima. Firma Glencore sanira štetu na školama Dositej Obradović, Sveti Sava i Gimnaziji. Renovirali su bukvalno kompletna prizemlja.
Danijela Gavrić, direktorica OŠ Dositej Obradović
Na početku smo imali prioritet: drvenariju i namještaj. Aplicirali smo gdje god smo mogli. Onda se pojavio UNDP sa pričom o generalnoj rekonstrukciji. Prihvatili smo njihovu ponudu. Sve aplikacije i dalje stoje otvorene, a neke donacije smo već ostvarili, prije nego što se UNDP i pojavio. Sve je pomalo neorganizovano. Naprimjer, već smo dobili donaciju za PVC stolariju za kompletno prizemlje. Morali smo uputiti drugu aplikaciju, UNDP je preuzeo sve radove, ta sredstva želimo usmjeriti na drugu stranu, tj. doniranu PVC stolariju želimo preusmjeriti u područnu školu u Kostajnici koja je u dosta ruševnom stanju. Nadamo se da će nam to prihvatiti.
Ako nam odobre i neke druge aplikacije, zamolićemo da preusmjerimo sredstva, moramo da kalkulišemo.
Milan Gojković, direktor OŠ Vuk Karadžić
Od UNDP-a smo dobili 2.700.000 KM za Srednjoškolski centar, bez PDV-a. Oni su birali i izvođače, sve je brzo organizovano. Da smo mi provodili tender, sa našim žalbama, komisija bi bila formirana tek krajem godine. Doveli su projektni biro iz Banja Luke i dali im rok – za sedam dana napraviti komplet projekat.
Dragan Marić, direktor Ekonomske škole
Škole nisu bile u poziciji da biraju šta će ko da im donira. Podijeljeni su besplatni udžbenici koje je obezbijedilo Ministarstvo prosvjete za prvi i drugi razred. Školski namještaj su svi djelimično uspjeli nabaviti uz pomoć UNICEF-a ili su dobili polovan namještaj od stranih donatora (Švicarska, Holandija Njemačka).
Oni koji još uvijek nemaju namještaj (Gimnazija i djelimično OŠ Dositej Obradović), imaju dogovor sa UNICEF-om i nadaju se pozitivnom rezultatu. OŠ Sveti Sava je od stranih donatora dobila muzičke instrumente i sada imaju više nego što su imali ranije. Neke škole su dobile i polovne kompjutere, ali još uvijek postoji potreba za njima. Građevinsko-zanatski dio je zadovoljen, ali je nastava zanemarena. Dakle, ono što nedostaje u svim školama da bi se nastava normalno i kvalitetno odvijala jeste didaktički materijal; učila faktički ne postoje. Potrebna je kompletna oprema za fiskulturne sale (osim za OŠ Vuk Karadžić koja čeka isporuku jer je donacija od 20.000 KM već uplaćena); namještaj za produžene boravke; oprema za kuhinje, kabinete i učionice za izvođenje nastave, kabinete profesora, radionicu elektrostruke, radionicu tehničke škole i multimedijalne učionice; didaktički materijali za djecu sa posebnim potrebama (prilagoditi sale i učionice djeci sa posebnim potrebama u školama u kojima su ta djeca u zasebnim odjeljenjima); nabaviti kopir i faks-aparate, projektore, police za biblioteku, roletne i sl.
Godina ipak nije izgubljena
U dobojskim školama se osjeća nesvakidašnji optimizam. Nastavnici su kreativni i puni ideja šta bi sve moglo da se promijeni, da učenicima bude ljepše. Kada postoje sredstva ili nada da ona mogu da se dobiju, to je jedna sasvim drugačija energija.
Maj 2014.
Na putu koji vodi prema Doboju nailazimo na zastoj zbog klizišta. Promjeranje od nekoliko metara traje pola sata. Za to vrijeme razgledamo okolinu. Radovi na putu, mašine koje odvoze talog, zemlju i kamenje, porušeno drveće duž obala rijeke, zarobljene bašte u blatu, popucane fasade, porušene i nakrivljene kuće, oblaci dima od zapaljenog smeća, ljudi koji pažljivo pregledaju kamare izbačenog namještaja i pokućstva...
U gradu se čiste i raspremaju ugostiteljski, trgovinski i drugi objekti. Već se planiraju datumi otvaranja. Semafori nisu u funkciji, ne poštuju se pješački prijelazi, ali zbog malog broja vozila na cestama nemate osjećaj nesigurnosti.
Sloboda govora znači da uprava škole za svako javno oglašavanje treba saglasnost Ministarstva. Ipak, Operaciji septembar su se, i bez te saglasnosti, svi rado pridružili. Poplavljene su sve centralne škole osim Medicinske (oko 9.000 m2 prostora): Ugostiteljsko-trgovinska, Tehnička, Saobraćajna i elektro škola i Ekonomska (koje čine takozvani Srednjoškolski centar), Gimnazija, tri osnovne škole: OŠ Vuk Karadžić, OŠ Dositej Obradović i OŠ Sveti Sava. Pored centralnih škola, stradale su i dvije područne osnovne škole od kojih jedna pripada OŠ Sveti Sava (u Ševarlijama), a druga OŠ Vuk Karadžić.
Ministar (ili njegovi saradnici) obišli su poplavljene škole i uvidjeli činjenično stanje. Nezvanično su procijenili da svakom poplavljenom objektu treba prosječno 800.000 KM za sanaciju. Ali, preciznije procjene štete su uglavnom već na papirima i poslane su u Ministarstvo, nevladine organizacije i sl. Ugostiteljska škola, koja je najviše stradala od svih škola koje pripadaju Srednjoškolskom centru, treba 616.000 KM (sudski procjenitelj građevinske struke zaključio je cifru od 416.000 KM za građevinske radove, dok je uprava škole izračunala 200.000 KM za inventar), Tehnička oko 87.412 KM, Saobraćajna i elektro škola 150.000 KM, Ekonomska 20.000 KM, Gimnazija više od 160.000 KM, OŠ Sveti Sava (za centralnu i područnu školu) 800.000 KM, OŠ Dositej Obradović od 350.000 do 400.000 KM, a za OŠ Vuk Karadžić i njenu područnu školu još uvijek nemamo procjenu.
I u Doboju je napravljena organizacija rada unutar škola. U čišćenju su pomogli brojni volonteri iz BiH i Slovenije, kolege iz drugih gradova, bivši učenici, roditelji učenika, zloglasni navijači dobojske Sloge, takozvane vojvode (oni su odradili prvi posao u školama), Oružane snage BiH, firme koje su taj dan imale čak i dnevnicu svog poslodavca, studenti... U svim školama su završeni grubi radovi, tačnije sve ono što je osoblje škola moglo da uradi bez pomoći stručnjaka (čišćenje mulja, uklanjanje kabastog otpada, dezinfekcija, gruba sanacija, sušenje prostorija, čišćenje i struganje zidova, grubi građevinski radovi, razbijanje podova, odnosno glazure, skidanje stolarije itd.). U svim školama je potrebno zamijeniti kompletnu stolariju, uraditi sanaciju instalacija, fasade, zidova i podova u učionicama, hodnicima, fiskulturnim salama, WC-ima, kancelarijama i pomoćnim prostorijama, te ih ponovo opremiti. Potrebno je nabaviti i stolove, stolice, table, katedre, radne stolove, ormare, vješalice, police za knjige, kopir aparate, štampače, skenere, kompjutere, laptope, telefone, projektore, televizore, kasetofone, DVD uređaje, grijalice, radijatore, šaltere i utičnice, korpe za otpatke, itisone, razglasne kutije i sl. Pored nabrojanog, škole imaju i druge potrebe:
Ugostiteljsko-trgovinska škola je kompletno stradala. Direktor škole Predrag Pašić objasnio nam je da su uništene sve učionice, hodnici, školska biblioteka (koja je brojala od 4.000 do 5.000 naslova), fiskulturna sala, mokri čvorovi, kancelarije i pomoćne prostorije. Do sada su dobili sušilice za zidove i očekuju jednu donaciju od 5.000 KM. Donacija je organizovana na način da je donator sredstva uplatio firmi koja će za školu odraditi posao. Praksa iz ove škole mnogima bi mogla da posluži kao primjer (nije moguće uplatiti donaciju školi direktno na račun posebnih namjena, sve donacije idu preko Ministarstva koje u saglasnosti sa Opštinom raspoređuje sredstva po prioritetima). Dok škole ne postanu prioritet, domišljatim donacijama moguće je konkretnije djelovati.
U Saobraćajnoj i elektro školi su stradale radionice sa kompletnim inventarom (uključujući i učilna i nastavno-didaktička sredstva), kao i tri kancelarije u zajedničkom objektu (računovodstvo, arhiva i centar za polaganje vozačkih ispita). Uništena je i fiskulturna sala koju dijele sa ostalim školama Srednjoškolskog centra. Istu priču ima i Tehnička škola čije su sve druge prostorije osim sale, zbornice, radionica i kancelarija na višim spratovima (uništen je i radionički materijal, alati i mjerni pribor tj. univerzalni tokarski stroj, dizalice, elektrolučni aparat, CO2 aparat, bušilice, brusilice, nareznice, ureznice, turpije, testere, sjekače, čekić, makaze za lim, izvijači, stolarske stege, pomoćna mjerila itd.). Pored već nabrojanog (od potrebnih građevinskih radova do osnovne opreme), i Saobraćajna i elektro škola moraju da nabave namjenske radne stolove za radionice, mjerne instrumente – analogne i digitalne, lemnu stanicu, različit alat, osciloskop, generator funkcija, kompresimetar za dizel motore, mjerni instrument za mašinsko mjerenje, trofazni elektomotor, frekventni regulator, kompresimetar za benzinske motore, razne materijale potrebne za izvođenje praktične nastave... Jedan mali dio spiska je vjerovatno već riješen. Priprema se izrada radioničarskih stolova. Donacija treba da stigne iz Švicarske u iznosu od 12.000 franaka i biće ravnomjerno raspoređena za sve škole u Centru. Donacija će biti uplaćena direktno u firmu koja bude izrađivala namještaj. Ova škola je, kako kaže direktor, Spasoje Vasiljević, dobila od jednog donatora i ponudu od 50 m2 parketa. Ništa ne odbijaju. Sve to može dobro da se iskoristi.
U OŠ Sveti Sava voda je dostizala i do 2.63 m (a zadržala se tri dana i još uvijek se osjeti veliki smrad), a u PŠ Ševarlije 1 m. Poplavljena su kompletna prizemlja. U centralnoj školi popucale su betonske ploče (u tri učionice), uništeni su laminati (tri učionice), vinas pločice (u jednom kabinetu) i parket u sali. Stradalo je ukupno devet učionica, kabinet za sindikat, fiskulturna sala, biblioteka sa 6.800 naslova, hodnici, mokri čvorovi, kuhinja i podrum. Oštećeni su ormari sa strujom i škola trenutno nema el. energiju iz bezbjedonosnih razloga. Krov nije potopljen ali od ranije prokišnjava. U dvorištu su uništene klupe, trotoari, sporedna ulazna vrata i betonski prilazi ulazu. U područnoj školi uništene su vinas pločice u svim učionicama (četiri učionice) i prostorijama u prizemlju. Još uvijek nemaju vodu, začepljen je kanalizacioni odvod. Stradala je i ograda škole, trotoari, fasada zgrade i ulazna vrata, a u pomoćnom objektu kotlovnica i prostorija za drva i ugalj. Direktorica škole Dražana Mihajlović smatra da je zidove potrebno obiti do cigle, te izvršiti novo malterisanje, da je samo na taj način moguće isušiti školu i spriječiti vlagu. Prioritet je sanacija instalacija, podova i zidova, izmjena stolarije, te postavljanje namještaja i opreme za rad. Škola mora da opremi i kabinet muzičkog (klavir, gitaru, harmoniku, mandolinu, balalajku, komplet udaraljki, metalofon...), kuhinju i radionicu majstora škole. Do sada su dobili samo sušilice za zidove. Očekuje se donacija nekih ljudi iz Slovenije koji su obezbijedili jedan kompjuter.
U OŠ Dositej Obradović stradali su podrum i prizemlje (šest učionica - od kojih je jedna, prostorija za produženi boravak djece, neposredno prije poplave bila opremljena potpuno novim namještajem, sala za fizičko, dvije svlačionice, dva WC-a, kabinet tehničkog obrazovanja, dvije pomoćne prostorije, prostorija za informacije roditelja i tri hodnika). Nivo vode unutar škola dostizao je i dva metra. U područnim školama nije bilo štete, kako nam je objasnila direktorica Danijela Gavrić. U školi je potrebno nabaviti i kompletan pribor za nastavu tehničkog obrazovanja (radne stolove sa škripovima, okrugle stolice, ormariće sa alatima za vježbe, konstruktorske kutije sa šarafcigerima, turpijama, ispitivačima, bušilicama i pilama). Škola je dobila samo sušilice za zidove.
U Gimnaziji smo razgovarali sa Dragicom Ristić koja radi u računovodstvu škole. I u Gimnaziji je stradalo kompletno prizemlje, učionice, biblioteka (oko 7.000 naslova, dok je 1.000 knjiga na zadnjim policama, koje se nisu mnogo ni koristile, sačuvano), hodnici, školska radionica, kuhinja i mokri čvorovi. Potrebno je opremiti pet učionica, biblioteku (obezbijediti nove stalaže za knjige, sto i stolice za bibilioteku), školsku radionicu i školsku kuhinju (ormare, frižider, električni šporet, sto sa šest stolica i sudoper).
U Srednjoškolskom centru smo našli i učenike. U dogovoru sa Ministarstvom svi su pozvani na javno zaključivanje ocjena. Školska godina se uspješno privodi kraju prema uputstvima Ministarstva. U školama su već održani i maturski završni ispiti. U petak 13. juna u popularnoj Džungli održano je i besplatno matursko večer za sve osnovne škole.
O odgovornosti nadležnih i pomoći koja je od njih pristigla naši sagovornici, direktori škola, nisu mnogo govorili. Zvučali su optimistično iako su do sada u škole dopremljene samo sušilice za zidove (prošlo je mjesec dana od popava).
U škole dolaze razni ljudi, interesuju se i obećavaju pomoć. Nećemo nikoga da izdvajamo da je došao ili nije došao. Cijeli grad je bio potopljen. U početnoj fazi nesreće svi su ljudi u šoku. Ne treba biti nerealan sa zahtjevima i mnogo očekivati nego se treba pokrenuti. Bilo je fascinatno vidjeti sa kolikim entuzijazmom rade naši zaposlenici. Žene i djevojke nisu birale poslove, radile su isto kao i muškarci, špartale zidove, nosile namještaj... Ono što je bilo do nas mi smo uglavnom već uradili, očistili smo sve što smo mogli. Svakodnevno smo povezani i sa Ministarstvom. Iz Opštine pokušavaju da nas povežu sa potencijalnim donatorima. Sada očekujemo njihovu pomoć. Sve kritike na račun nadležnih mogu politički da se tumače, ne želimo da to neko iskorištava u ovakvoj situaciji. Sigurno je da imamo neko svoje zapažanje, ali to je privatno. Nadam se da će se i postupak sanacije na neki način centralizovati, da će se Ministarstvo i općine uvezati. Treba da postoji centrala koja bi pratila stanje škola (to podrazumijeva bilježenje svega što škole dobiju, saniraju, šta još nedostaje i sl.). Građevinski radovi su ključni. Ne samo da nemamo pomoć nemamo ni stručnjake da nas posavjetuju. Plašim se da je proces sušenja zidova dugotrajniji od onoga što predviđamo (prema mišljenu stručnjaka, sušenje na lijepom vremenu traje oko tri mjeseca). Kakvog sve to može da ima zdravstvenog efekta na djecu - ni to nam još nije poznato.
Škole su svaki dan otvorene. Svako može da ih obiđe, pregleda stanje, pomogne... Ono što smo mi danas zatekli u prizemljima škola jesu prazne, očišćene učionice i smrad. Zaposlenici škole su na višim spratovima u klupama odmarali uz kafu. U razgovoru sa njima čuli smo istu priču kao i u Maglaju, jedno opšte nezadovoljstvo.
Ako državi ne treba osnovno obrazovanje onda ne znam šta joj treba. Zbog neinteresovanja javnosti, lokalne zajednice i Ministarstva nismo optimistični ni kada je septembar u pitanju. Do sada smo dobili samo dvije sušilice zidova. Stalno pišemo dopise i molbe, ali još uvijek niko nije ponudio konkretnu pomoć. Za sve što je ostalo da se uradi osoblje naše škole zaista nije kompetentno. U kolektivu su uglavnom žene. Dok smo prvih nekoliko dana čistili školu, za sve smo se sami snalazili, od hrane i pića pa nadalje. Poslije smo dobili pomoć volontera i nekoliko organizacija (hrana i piće). To je sve što je dobila naša škola. Ako se obratimo Ministarstvu za bilo šta već znamo odgovor. Godinama sami rješavamo sve svoje probleme. Razočarani smo. U školama smo svi do tri ili četiri sata, svi smo se osuli, sve nas svrbi... Sve to okrenemo na šalu, prosto nemamo drugog izbora nego da se smijemo svojoj muci, tako nam je lakše. O ažurnosti nadležnih nabolje govori činjenica da su učenici pušteni kućama tek nakon druge sirene za opasnost. Bila je situacija i u obdaništima. Neku djecu, po koje roditelji nisu stigli na vrijeme, su morali da izvlače. Stanovništvo nije upozoreno na vrijeme nego tek onda kada je voda probila nasip i krenula prema gradu. Rijeka Bosna je već uveliko pravila štetu u gradovima prije Doboja. Trebalo je upozoriti stanovništvo da barem u nižim prostorijama organizuju spašavanje nekih osnovnih stvari, a ne da to jutro svi moraju na posao, djeca u školu, obdaništa i slično. Sve ovo ni neki loš režiser ne bi izrežirao, ali, nažalost, to je naša stvarnost i niko neće odgovarati za nerad. Iz Ministarstva smo dobili moralnu podršku, čestitke i pohvale kako smo se dobro organizovali i snašli, ali nama to ništa ne znači dok nam ne obezbijede sredstva da se sve ovo sredi.
Foto: I. Haskić
Čitajte i ostale tekstove Operacije septembar:
Maglaj: Ključna riječ je septembar
Tojšići: Školski čardaci ni na nebu ni na zemlji
...i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
